Arhiva kategorije Shoping akademija

AutorJasenka

Mirisno poslijepodne babljeg ljeta

Kako nepoetičan i okrutno iskren naziv za doba koje se danas , u još uvijek ljetnom „outfitu“ poklapa s mojim životnim, pogođen taman tako da me u sunčani i utješno topao dan kasnog ljeta nešto zazebe oko srca (ma koliko neki izražavali sumnju da ga imam, svačije srce intenzivno kuca kad pumpa ispod njegove vlastite kože).

Neki me  dan žena, dok sam gledala neke artikle, upitala jesam li povela kćer u kupovinu, iako se radilo o pratnji ne pretjerano mlade kolegice(nikad više ništa neću kupiti kod te babetine); danas me, kod doktora,  gospođe oslovljavaju s „gospodična“, pa se možda opredijelim za trajno nošenje maski i sunčanih naočala.

Kako god, dan je doista prekrasan, sunčane zrake pod pitomim kutom miluju, a ne prže kožu,  ali mi je pomisao na pol satno pješačenje do kuće svejedno odbojna – naime, nikako da netko obrati pozornost na ljude koji koriste gradski prijevoz ( tzv. pješaci), pa poveže Zvonimirovu, novu Branimirovu i Maksimirsku nekakvim prijevoznim sredstvom, jer mi se svakodnevni put do posla pretvara u prisilnu tjelovježbu. Još su, ionako uske nogostupe, ispresijecali pseudo biciklističkim stazama, pa mi stalno netko zvonca iza leđa, sa svih me strana napadaju razna prometala, pa se izmičući, svako malo nađem očešana o grmlje ili izbjegavajući pseći izmet na travnjaku pored puta. Dok ne nabavim električni štap, pa si prokrčim put do tramvaja.

Stoga ovog puta izabirem opciju „preko vode do slobode“ ili preko trga tramvajem do doma, što se, desetak minuta kasnije  pretvori u odluku „kasnije ću kupit ručak, a sad ću popiti kavu u gradu i obići dućane“. I tako bješe.

Zasićena Internet kupovinom i skupim dostavama (ono iz Kine besplatno, tri ulice dalje četrdeset kuna), okušam sreću u  ekskluzivnoj, maloj, niche parfumeriji, gdje mi  ljubazna , mlada i dražesna prodavačica nalazi primjerak željenog hijaluronskog seruma, jednostavno ga skida iz paketa za dostavu.

Educirana je i susretljiva, pa dok isprobavam parfeme, malo čavrljamo. Njušim parfeme iz kolekcije „Roja Dove“ i obadvije se, u prešutnoj asocijaciji smiješimo, kad mi objasni kako se „Roja“ izgovara .  Dakle, nije me nešto, na prvi njuh , taj duboko uvaženi „Rođa Golubica“ impresionirao. Isprobala još nekoliko, iz kuća „Nicolai“, Byredo i opet zaključujem da su dizajnerski parfemi, na prvu, daleko dopadljiviji ,čak mi se i oni koje sam sama napravila, čine atraktivnijim. Međutim, pandan onome što bi se kod hrane nazvalo „after taste“ čini tu „malu razliku“ – kad nešto kasnije otvaram torbu u koju sam ubacila probne vrpce, zapuhnu me nježni, profinjeni, usklađeni valovi u koje poželim zaroniti lice. Špric s testerića  na nježnu kožu zapešća naknadno potvrđuje taj dojam. Možda su za moj, glede intenziteta pomalo vulgarni ukus, previše „skin scents“, ali traju satima i taaako dobrooo mirišu!

Čitam sastojke „NEW YORK Intense Eau de Parfum“-a i znam da sam ih i sama koristila, ali svoj uradak nemam potrebu ponoviti, a po ovaj ću se parfem, moguće, jednog dana vratiti,  Rojina „Oceania“ isto primamljivo zove… Možda je tajna u čudotvornom fiksatoru koji hvale na parfemskim forumima, a kojeg je meni nabava preskupa i prekomplicirana. Možda je, ipak, daleko vjerojatnije, u nečijem tuđem znanju i vještini.

Malo kasnije se, s lijepo zapakiranom vrećicom na stolu kafića,  zadovoljno družim sama sa sobom, promatram grad koji vida rane i ljude koji prolaze. Konačno kafić u kojem imaju steviju kao sladilo, kava košta umjerenih jedanaest kuna, a pogled koji se pruža, uokviren uglovima zgrada, kao da je minijaturna esencija Zagreba.

U konačnici, na kratkom putu do tramvaja, uz iskušenja brojnih izloga uz koje prolazim (strankinje nam opako zavide na tim dućanima u centru grada), ubodem nekakve jeftine balerinke, sve zbog moje opsesivne monokromnosti… kupim jedne žute hlače u životu, pa da bih ih uskladila, treba mi ovo i ono, dogodi se domino efekt, pa na kraju i tip obuće koji mi je bezveze, u boji koju ne volim. Ali, dan je svejedno lijep!

AutorJasenka

Da Bog da se skoro vratile omiljenoj aktivnosti!!!!!

Znam da sve žene misle da najbolje kupuju, ali budimo realni i priznajmo da je to sportska disciplina u kojoj iskustvo ipak ima prednosti pred tjelesnom spremnošću. Kad malo analiziraš „Šoping kraljicu“, koliko li su samo puta „seniorke“ pomele mlađe, zgodnije, vitkije konkurentice?

Nije da se hvalim, ali kod mene je stvarno došlo do prijelaza kvantitete u kvalitetu. Iako mi u životu kronično nedostaje natjecateljskog duha (kao i takta, lukavosti,  sposobnosti držanja jezika za zubima i ostalih socijalnih vještina potrebnih za uspjeh),u kupnji se pretvaram u drukčiju osobu. Efikasna sam. Besramna.  Manipulativna. Fokusirana. Fleksibilna.

Svaka moja kupovina ima priču. Usamljeni sam jahač, ali nekako uspijevam druge natjerati na suradnju.

Ponekad imam osjećaj da me jedino prodavači iskreno vole. Za psa nisam sigurna. U mom, sad već omiljenom outlet dućanu, pri trećem sam posjetu znala kompletan asortiman i raportirala prodavačicama, prije nego što su složile svu robu na police. Kad sam izvukla traperice koje sam htjela, ostale sam posložila po veličini i markama; i ne umišljam si, doista se, nakon mene, prazan dućan odjednom napuni kupcima.

Nisam snob. Bez ikakvog kompleksa, spojit ću Armanija i robu s „prato verde.“ Kavijar i krafne na akciji. Ali, volim usklađenost –  od vrha cipela, do boje kopče i veličine rupica na remenu.

Povjeri mi se neki dan stranka –  prejaka joj bila boja tepihića za kupaonicu, pa ga je dva put iskuhavala i sad je puno zadovoljnija. Kimam s razumijevanjem, a ona s olakšanjem zaključuje kako je znala da ću je shvatiti, kaže, po slaganju detalja, prepoznala kod mene lagani OKP.

Neću sad o vječnoj potrazi za savršenom bijelom majicom, crnim hlačama, bijelim hlačama… tome ću posvetiti dužnu pažnju kad dođe vrijeme.

Sad ću malo o slučajnim, trofejnim ulovima…

Volim kupovati povoljno, kao vjerojatno svaka osoba sa zdravim razumom. Kad nađem nešto optimalno, podijelit ću informaciju, kao i zahvalno je primit, isto tako. Skrušeno priznati kad malo pretjeram.

Ima stvari na koje ljudi okinu, kao moj  kaputić s uzorkom leoparda, finog kroja. Jest da baš ne grije, jedan od onih “suvenirskih” kakvih mi je pun ormar, ali  mema onog tko se ne „zapikne“ za taj komad. (Ima neka tajna veza između mene i „Stradivariusa“.)

Kupljen je usred ljeta, na drugom sniženju, po cijeni majice. Sivkaste je  podloge (tri police u ormaru su mi teme:”pedeset nijansi sive”), s bež i crnim šarama, te mi odgovara u barem deset kombinacija, kako ležernim, tako i malo elegantnijim. 

Bila sam dalekovidna, pa sam, prije nego što sam „upecala“ kaput, kupila cipele s gotovo istovjetnim uzorkom.

Većini se nekako najviše dopao u grunge verziji, savršen u kombinaciji s crnim,  a ja sam ga spojila i s nježnom bojom pudera i bijelom, pa se pokazao dobar za “vjenčanja i ne sprovode, ali za kazalište”.

Trenutno je u ormaru, jer na trenirku baš i ne paše…

AutorJasenka

Ja se vage bojim

…hoće li moja odjeća prije izaći iz mode ili ću je ja prije prerasti?

Sve je počelo tako lijepo, sanjala sam da trčim kroz valove i da me prska svježa, morska pjena, pa sam hodala kroz gužvu, gledala remorkere (ne znam otkud oni, ali nisam ja pisala scenarij), a odnekud je dopirala plesna glazba.

Još sam, kad sam se probudila, shvatila da ne moram na posao.

Tako razveseljena, izvukla sam vagu koja danima usidrena ispod kreveta skuplja prašinu.

Ponavljam, bila sam jako dobre volje i jako hrabra, jer iza mene su dani šunkice, pečenja i ostalih delicija (kakav je to blagdan bez francuske?), ali ja na sebi imam samo mušku potkošulju i donji dio pidžame debljine paučine, pa možda ublažim situaciju.

I…? Ne mere bolje, kilu manje nego što sam očekivala.

Da  to samo, barem, nisam shvatila kao „licence to eat“!

Ma, pinca je kriva, uporno je kupujem svake godine, iako je samo ja i jedem. Još sam, dok je kardinal Bozanić davao blagoslov, samo nju i uspjela zgrabiti sa stola i prenijeti  pred televizor.

A naši su djedovi, bake, mame i tate znali da se blagoslovljena hrana ne baca.

E, ta ista pinca je treći dan pomalo suha, pa namazana nutelom ili pekmezom od šipka lakše klizi niz grlo. Onda si žedan, a tko još za blagdane pije vodu? Slatko zove na slano, to zna svatko tko je probao dijetu s jabukama; rezultat uvečer – dvije i po kile više nego na početku dana.

Pa se ja sad pitam, hoće li ona moja lijepa, zgužvana odjeća koja prkosi zakonima fizike nagurana u ormar, imati prilike opet prošetati izvan granica dvorišta? Hoće li prije izaći iz mode ili ću je ja PRERASTI?!!!

Ako sam što naučila kroz dugogodišnji staž krajnjeg potrošača jest, da ako želiš da ti odjeća koju kupiš dobro stoji, nju prilagođavaš sebi, a ne sebe odjeći, što jako dobro znaju mali krojački obrti kojima pomažem da prežive. Međutim, oni raspolažu škarama i šivaćim strojevima, a ne tekućim elastinom.

Ad 1. Kožne hlače, one žute, španjolske kreatorice, koje su toliko razveselile radnu okolinu, a koje je tako teško koloristički spojiti s ostatkom mog ormara. Kupljene bez probe (neki moji „dobavljači“ uvijek odnekud izvuku nešto što je baš „stvoreno za mene“, s napomenom „nije za škrte“).

Strgala „ciferšlus“ pri prvoj probi, nogavice mi došle iznad gležnja, strše, kao da konci vire iz njih. U struku bi jedan ušitak dobro došao.

Nabava ciferšlusa, plus sedamdeset kuna krojačkom salonu i postaju nosive. Tražim nekakvu poveznicu uz bijelo i nađem rupček (onaj koji se veže oko vrata, bandana) iz djevojačkih dana, otkrivam moć svile spojene s parfemom, dok ga vežem oko vrata, zamiriše mi dobri, stari, retro MN.

Druge sam hlače kupila robusne, malo u stilu hip-hop, vrlo nosive na grube cipele, oprala dva puta, drugi put strpala u novu sušilicu, mnogo manje suptilnu od pokojne, stisle se, pa su sad fino stojale u struku, ali s nogavicama koje se nekako blentavo šire. Ništa, suziti ih, napraviti „šliceve“ sa strane, pa će fino pasti na elegantnije cipele. Cijela priča me došla dodatnih sto kuna i zaprepašteni pogled Tatjane iz „Tatjaninih škarica“ – naime, ja sam jedina koja je višestruko oprala u vešmašini, pa još provukla kroz sušilicu pravu kožu.

Aaaa, prava koža, zasvijetli mi žaruljica, zato su bile tako ugodne, a Tatjana me moli i preporuča da kožne jakne ipak dam u kemijsku. Kao i hlače ubuduće.

Ad 2. Hlače zovu na novu majicu, davno sam se izblesirala na jednu crnu s bijelim logom, ali što je puno, puno je, iako je savršeno stajala , čak i preko  šancovog ovratnika (ne pitajte, izgleda da sam ja suvozač visokog rizika).

Na webu jednako skupa kao i u P&C, čekat ću sniženje. Sniženje – crne rasprodane, otkud tim ženetinama lova, još glupi P&C ne daje na rate, osim na karticu koju ima m.m., ali onda će vidjeti koliko majica stvarno košta.

Provjeravam, rasprodane diljem svijeta, ne samo crne nego i bijele, ostat ću i bez nje, pa duboko uzdišem i provlačim karticu i to pet minuta prije nego što se dućan zatvara, shvaćajući odjednom da sam možda preplatila majicu koja je usput i opako prljava.

Kao što su im poderane i hlače iz iste linije, hlače koje imaju samo u jednom broju, pa si dam gušta i prigovorim to prodavaču, a on sliježe ramenima i objašnjava da su na sniženju. Kakvo sniženje, tisuću kuna za poderane hlače, ali se blenton blaženo smješka i ljubazno me šalje na donju blagajnu, jer će uskoro zatvorit dućan.

Bijelo ističe bore, ali što me briga, često mi se nosi „bila boja“, a i uvijek mogu ubaciti između lica i bjeline, nešto crveno, zeleno ili sivo.

Ako s ničim drugim,  majica će  ići super na plisirane bijele hlače koje sam svojevremeno naručila, a koje se sad nalaze, a gdje bi drugdje nego u krojačkom salonu, ostale na prilagodbi.

A kad, ako ikad, izađemo iz zone ograničenog kretanja , hoće li mi tako prilagođene biti dovoljno velike ili će izaći iz mode, jer će se nositi vreće za krumpire, i to da nadopunim jednu kolegicu, u broju ACL (aftercorona L).

U međuvremenu, poprijeko gledam vagu, na corona socijalnoj distanci, pa što je to, ja se vage bojim i to ne zato jer sam malena.

Za kaznu, stavit ću je ispred frižidera, pa neka radi kao zaštitar.

AutorJasenka

Mala, crna, savršena iz pokorenog grada

Nismo moj Zagreb i ja, nikad baš, u potpunosti, kliknuli.

Neka mjesta i ljude osjetiš, na neka se privikneš, pa ih, s vremenom, doživljavaš kao svoje. Tako sam se i ja privikla na  grad  mog starmalog djetinjstva i rane mladosti, grad beskrajnog sivila, hladnoće i s patinom vječite iznošenosti; istodobno, grad prenemaganja, pozerstva i složene mreže nepisanih socijalnih pravila. To je grad moje mladosti. U međuvremenu, grad se promijenio. Ili sam se promijenila ja.

Ali, to je iz druge priče. Prva uključuje čuđenje samoj sebi, jer se u nekim zrelim godinama, opet ulovim na navlakušu, ono, „pa to je na šest rata, nećete ni osjetit“; otprilike kao kad te frajer uvjerava „ma skini malo gaćice, samo ćemo se mazit“.

Naime, odlučila sam se za rođendan počastit serumom za lice, koji navodno čini čuda. Za to je potrebno otići u centar grada. Možda obaviti još kakvu sitnu kupovinu. A, za to je potrebno hrabrosti, jer se zemlja stalno trese, a grad je, posebice centar i gornji grad, ranjen od proljetnog potresa, stabilan kao kula od karata. I nema isprike, jer ljudi tamo rade, a poneki i žive, oni koji nemaju izbora, neki su u podstanarstvu, a poneki, još uvijek, u privremenom smještaju. A, za doći do tamo, treba mi manje vremena nego do najbližeg shopping centra.

Hodam tako gradom u cik-caku, činim se samoj sebi poput lika iz video igre, sumrak je, ovdje crvena traka, tamo ograda, hodam po sredini ulice, samo tramvaji škripe, susrećem se s rijetkim prolaznicima i izmjenjujemo nezainteresirani pogled iznad maski. Seruma nema, ne stignu ga proizvest, dobivam besplatni savjet i testere nekih drugih proizvoda, pa nastavljam do Jurišićeve, na uglu je drogerija i u blizini je tramvajska postaja. Ulazim u pokrajnji mračni dućančić s brendiranom robom, veliko je sniženje. Nalazim malu crnu haljinu, isprobavam preko zimske majice, znam da je iracionalno, ali strah me skinut se, ako zatrese, lakše mi je samo podignuti spuštene traperice. Haljina mi je malo kratka, žena se čudi, piše midi, nema ni većeg broja, ostala je najmanja, a cijena, iako je tri put niža od početne, nije baš zanemariva. Ali, daje na šest rata, materijal je mekan, a haljina tako fina, bez vulgarnih oznaka brenda. Međutim, kartica ne prolazi, nešto je zaštekalo. Žena zove banku, isprobava svašta, ali ne funkcionira. Kažem joj da ću doći drugi puta, vidim joj u očima da mi ne vjeruje.

Danas, s nadom vodim m.m.-a, uskoro mi je rođendan. Znam da je uplatio popriličan iznos za obnovu od potresa, pa ću ostati malo prikraćena, ali dobro, pravedno je. Na stanici, dok stoji, tramvaj se trese, shvaćam da je opet potres, ali šutim.  Hodamo gradom, bijeli je dan, vidimo rupe, gumom svezani tornjić, jad i oštećenja. Oguljene fasade, nepokrivene rane, rupe i odjednom mi se Zagreb čini poput krhkog starca za kojeg nitko ne mari.

Dolazim u trgovinu, žena me se sjeća, a sad s više svjetla, upada mi u vidokrug košulja, iste dizajnerske kuće i isto tri puta manje cijene od početne… i tu nastupa ono „nećete ni osjetit na šest rata“, aparat je proradio i vraćam se i s haljinom i košuljicom.

Dobra vijest je – haljina je, isprobana bez zimske odjeće duljine ispod koljena i savršena je. Doduše, jedna od onih koja isključuje jesti i piti kad je imaš na sebi. Obećavam i njoj i košuljici bolji tretman – pranje na ruke i bez sušilice i spremam na vješalicu u nadi nekih boljih vremena i prilike da ih nosim. Druga dobra vijest je, pomogla sam hrvatskom poduzetništvu. Loša vijest je gorak osjećaj u grlu, jer prvi put nakon dugo vremena, a preživjeli smo zajedno i komunizam i rat, imam osjećaj da je moj grad pokoren.