Znam da sve žene misle da najbolje kupuju, ali budimo realni i priznajmo da je to sportska disciplina u kojoj iskustvo ipak ima prednosti pred tjelesnom spremnošću. Kad malo analiziraš „Šoping kraljicu“, koliko li su samo puta „seniorke“ pomele mlađe, zgodnije, vitkije konkurentice?
Nije da se hvalim, ali kod mene je stvarno došlo do prijelaza kvantitete u kvalitetu. Iako mi u životu kronično nedostaje natjecateljskog duha (kao i takta, lukavosti, sposobnosti držanja jezika za zubima i ostalih socijalnih vještina potrebnih za uspjeh),u kupnji se pretvaram u drukčiju osobu. Efikasna sam. Besramna. Manipulativna. Fokusirana. Fleksibilna.
Svaka moja kupovina ima priču. Usamljeni sam jahač, ali nekako uspijevam druge natjerati na suradnju.
Ponekad imam osjećaj da me jedino prodavači iskreno vole. Za psa nisam sigurna. U mom, sad već omiljenom outlet dućanu, pri trećem sam posjetu znala kompletan asortiman i raportirala prodavačicama, prije nego što su složile svu robu na police. Kad sam izvukla traperice koje sam htjela, ostale sam posložila po veličini i markama; i ne umišljam si, doista se, nakon mene, prazan dućan odjednom napuni kupcima.
Nisam snob. Bez ikakvog kompleksa, spojit ću Armanija i robu s „prato verde.“ Kavijar i krafne na akciji. Ali, volim usklađenost – od vrha cipela, do boje kopče i veličine rupica na remenu.
Povjeri mi se neki dan stranka – prejaka joj bila boja tepihića za kupaonicu, pa ga je dva put iskuhavala i sad je puno zadovoljnija. Kimam s razumijevanjem, a ona s olakšanjem zaključuje kako je znala da ću je shvatiti, kaže, po slaganju detalja, prepoznala kod mene lagani OKP.
Neću sad o vječnoj potrazi za savršenom bijelom majicom, crnim hlačama, bijelim hlačama… tome ću posvetiti dužnu pažnju kad dođe vrijeme.
Sad ću malo o slučajnim, trofejnim ulovima…
Volim kupovati povoljno, kao vjerojatno svaka osoba sa zdravim razumom. Kad nađem nešto optimalno, podijelit ću informaciju, kao i zahvalno je primit, isto tako. Skrušeno priznati kad malo pretjeram.
Ima stvari na koje ljudi okinu, kao moj kaputić s uzorkom leoparda, finog kroja. Jest da baš ne grije, jedan od onih “suvenirskih” kakvih mi je pun ormar, ali mema onog tko se ne „zapikne“ za taj komad. (Ima neka tajna veza između mene i „Stradivariusa“.)
Kupljen je usred ljeta, na drugom sniženju, po cijeni majice. Sivkaste je podloge (tri police u ormaru su mi teme:”pedeset nijansi sive”), s bež i crnim šarama, te mi odgovara u barem deset kombinacija, kako ležernim, tako i malo elegantnijim.
Bila sam dalekovidna, pa sam, prije nego što sam „upecala“ kaput, kupila cipele s gotovo istovjetnim uzorkom.
Većini se nekako najviše dopao u grunge verziji, savršen u kombinaciji s crnim, a ja sam ga spojila i s nježnom bojom pudera i bijelom, pa se pokazao dobar za “vjenčanja i ne sprovode, ali za kazalište”.
Trenutno je u ormaru, jer na trenirku baš i ne paše…
O autoru