Prošlo je četrdeset dana od kad me je corona, poput otmičara zatočila.
Mene i milijune drugih.
Mene, koja sam naučila jurcat kao bezglava muha, obaviti sto poslova dnevno, isplanirati isto toliko stvari, iskomunicirati bar pedeset ljudi i s isto toliko u danu popričati, optrčati banku, poštu, zubara i još stići kupiti cipele i uletjeti pet do devet u lokalni dućan, jer sam se sjetila što mi fali za sutrašnji ručak; utrpati usput frizera, užicati termin za depilaciju (opet obično pred zatvaranje), dignuti naručeni paket, izvući sestričnu s posla i odvući u kazalište, napraviti frizuru, navečer složiti odjevnu kombinaciju za ujutro, promijeniti odjevnu kombinaciju ujutro jer sam polila kavu po sebi ili mi je neki detalj zastršao, a bez da zakasnim na posao; ugovoriti sastanak, održati sastanak i popiti kavu sa susjedima; do posla napraviti tisuću koraka, na poslu napraviti još toliko, plesati u kuhinji dok su moji vani, a ja prevrćem tave; skenirati svaku krpicu, svaki fensi detalj i aparat u trgovačkom centru vikendom. Otići kod kolegice da me uz zezanciju i cugu instruira u nečem što ona zna, a ja moram naučiti.
Nisam ove godine kupila cica mace niti maslinovu grančicu; nisam otišla na groblje zapaliti roditeljima svijeću i staviti simbol Uskrsa u mramornu vazu; nisam se sa sinovima natezala da odemo na misu i bar se jednom godišnje ponašamo kao tradicionalna obitelj; na dan kad se tresao Zagreb, nikom nisam odnijela termosicu toplog čaja niti deku; pozvala na ručak ni dala ležaj, jer su moji zidovi ostali na mjestu, a nečiji su se urušili; nisam čak nikog smjela ni zagrliti kako bismo lakše utišali strah i prepričavali jedno drugom kako je bilo grozno.
Počela sam učiti živjeti sa strahom – jesam li oprala ruke prije nego što sam sinu dodala čašu, jesam li dotakla oči, usne, pa ja stalno dodirujem lice, hoću li se razboljeti od nečeg drugog, a neću se moći liječiti, jer je kompletan zdravstveni sustav koncentriran na coronu? Hoće li umrijeti netko do koga mi je stalo, a ja ga neću moći ispratiti? Hoću li izgubiti svako dostojanstvo, sa staklom u plućima, razgolićena i znojna, a ja ću u groznici gledati u iscrpljene, maskirane sestre i doktore i činit će mi se da se to multiplicirao Darth Vader (iz osvete što su mi „Ratovi zvijezda“ jedni od najglupljih filmova ikad snimljenih i to apsolutno svi nastavci), neću moći nikom reći da mi donese čisti veš, češalj i bezalkoholni dezodorans? Ili još gore, kad idem u nabavu, moguće je da pokupim nevidljivi, podmukli, odvratni šišmiški virus i prenesem ga nekom od najbližih, kao da u dobroj namjeri uzmeš usput autostopera, a on ti se uvuče u dom i napravi ti pakao od života?
Četrdeset dana je prošlo.
Sjedim uz gin i tonic, gledam u cvijeće koje sam posadila, uzimam flance, pečem kekse. Još nisam isključila računalo, konačno zadovoljna ja, konačno zadovoljan krajnji korisnik s druge strane, nema posrednika, nema prodavača šuplje pameti i ideja, dajem informaciju, primam povratnu informaciju, može li, može, sve može, popit ću piće na sunčanoj terasi, a onda idem provjeriti je li mi stigao mail koji čekam, pa da evaluiram, bez nervoze, bez sufliranja sa strane.
Zadovoljno hrskam gluten s čokoladom i razmišljam kakve ću tegle nabaviti kad se konačno odlučim na tu investiciju. Fensi tegle, iste boje i dizajna.
Danas sam vidjela bubamaru. Možda se dogodi čudo i u koje od ovih večeri, oko ruže zaleprša pokoja krijesnica. Miriši pokošena trava. Cvrkućem sa susjedom preko ograde, dogovaramo koje ćemo biljke saditi uz među i razvlačimo moju podivljalu ružu po žici, kako bi nas nekako estetski razdvojila.
Ignoriram zvuk koji najavljuje poruku na mobitelu. Nekako sam se puno razgovarala sama sa sobom ovih dana i sve mi manje fali interakcija s drugima. Poruke su postale žučnije, sve je manje žudnje za uobičajenim kontaktom u njima. Na poruku možeš odgovoriti. Biti fin. Biti grub i zločest. Ignorirati. Nekad s guštom deletati. Stvarnog čovjeka i njegove riječi ne možeš deletati. Čovjeka, ako si ti čovjek i ne želiš deletati. Ali, riječi ponekad ne možeš ignorirati. Jer su grube i glupe. Ili su tvoje grube.
Čitam usput, corona nekako rjeđe pogađa pušače, kud’ će jado na ta pluća, bar netko da nas poštedi, pol’ države prima plaću od poreza na cigarete i još cijedi, što bi i pas shvatio, ne grizi ruku koja te hrani, a ti i laješ i režiš i tjeraš i ujedaš.
Pa, nema Eurovizije ove godine, nema freak-showa, hvala ti Bože, nema uzrujavanja, neću se gristi hoće li se Hrvatska plasirat, pa čitati poslije pljuvanje po portalima; ne valja kad pošaljemo lijepu i nadarenu ženu i solidnu pjesmu, a osjećam se kreten, jer mi se ne sviđa neko mijaukanje tipa koji je navodno na aparatima, a skoro sam i ja bila na aparatima od dosade. Pa da im pošalješ Let tri, ali i naoružanog HOS-ovca s njima da ih drži na oku, pa neka po međunožju provlače europsku zastavu, a ne hrvatsku, pa da vidimo koliko će Europa pljeskati progresivi i slobodi izražavanja.
Hoolywood gubi moć. Shvatili smo da svatko može snimiti film u svojoj kupaonici, pa je puno nezavisnih. Ja bih pisala scenarij. I ne bih pipala glumice.
Utvrdilo se, naime, da su svi koji su znali snimiti film bili seksualni manijaci. Sjetile se žene nakon dvadeset godina da im je učinjena sila. Da su to bar napravile odmah, koliko bi patnje i poniženja uštedjele onim curama koje su rekle „ne“.
Nadalje, zbog corone stojim u redovima, ne mogu van grada ako nemam propusnicu, kažu mi što moram raditi, mogu me pratiti, privesti, kao u doba Tita. Vratila me corona u mladost. Ni vic ne mogu ispričati o kome želim, mogu biti prekršajno kažnjena. Ili društveno neprihvatljiva. Za vic nije kriva corona. Svejedno me vraća u mladost!
Da, okrenula sam se sebi i razmišljam, ne jurcam samo kroz život. Nema svjetlosnog zagađenja, nema buke, nit nesnosnog žamora, čujem cvrkut ptica.
Zato me strah otpuštanja mjera. Kao da čovjeka iz mraka zatvora, postupno puštaš na slobodu. Meni se ovdje čini obrnuto. Nakon dugo vremena, suočila sam se sama sa sobom i s onim u što sam se pretvorila, konzumenta bez prave svijesti o dragocjenosti svakog dana i vlastitog kratkog roka trajanja.
Vidim sunčevu svjetlost, uprljala sam ruke zemljom dok sam sadila biljke i činile su mi se čišće nego ikad.
Znam da i drugi ljudi peru ruke i konačno drže pristojan razmak. Ako me žele preskočiti na blagajni, samo malo zakašljem iza maske. Počinjemo poštivati ljude koji rade obične poslove, jer shvaćamo kako su važni za naš život.
Zato se bojim tih polovičnih, postupnih mjera, kao da smo dio eksperimenta. U birtiju po dvoje? S maskom kod frizera ili kozmetičarke? Svadba od mladenaca i osam svatova? Na plaži se dovikuješ sa susjedom? Što bi se u mojim krajevima reklo „ni vrit ni mimo“.
Strah me onog svijeta koji nas čeka i strah me hoćemo li razljutiti coronu, pa se pritaji, a onda napadne još žešće, kao u hororcima, kad se uljuškaš, a čudovište te zgrabi za nogu u zadnjoj sceni. Ako ga ne zatučeš, spališ i probiješ , eto ga u još bar tri nastavka!
Nekako je ne bih htjela srditi dok još imam dvorište i tri litre sapuna u rezervi. A i taj potres stalno vreba.
Nekako je sad, pa ne mogu reći blaga, ali predvidiva.
Je l’ to mene dohvatio stockholmski sindrom?
O autoru