Lijenost je apsolutni uzrok ljudskog napretka.Zašto je npr. izumljen kotač? Da si ljudi olakšaju prijenos tereta. Veš mašina? Suđerica? Bager? Mikser? Mogla bih tako, sve do onog “bako, zašto imaš tako velike oči”…ali me u ovo kišno popodne nešto tjera u smjeru kuhinje, ako ni zbog čeg drugog, a ono zbog toga da uključim pećnicu i zgrijem prostor, jer smo se i ove godine kasno sjetili zvati servisera bojlera, pa nekako oklijevamo uključiti grijanje…i jede mi se, naravno, nešto slatko. Mogla bih zagrabiti žlicom u staklenku, ali znam kako će to završiti, bar tri jušne žlice u sudoperu, jer svaki put, iz higijenskih razloga, uzimam novu žlicu, a onda me one okrutno podsjećaju na to koliko sam masnoća unijela u žile. A nije čak ni Nutella. Svojedobno sam na svakakve načine varala djecu (dok su bili manji), vezano za hranu. Mi bismo jeli na terasi, a oni u kuhinji, sa spuštenim roletama, da ne vide da sam naribala zelenjave u rižu…Usitnjena tikvica u mesu za faširance. Dvije žlice juhe iz vrećice ukuhane u domaćoj juhi za onaj umjetni okus koji klinci tako vole…međutim, nijedan(jeftiniji ili zdraviji) namaz u zamjenu za Nutellu nisu popušili, čak ni u palačinkama. S vremena na vrijeme, kupim poneki, bar znam da mi ga nitko neće dirati, a uvijek ga mogu uporabiti za kolače. Međutim, nije ni meni baš neki doživljaj, a u mojoj vječitoj potrebi za pojednostavljivanjem postupaka (rekoh vam da je lijenost apsolutni uzrok napretka), inspirirana svim onim divotama čije se slike pojavljuju po blogovima, zakačim se za “štambilj” kekse. Kad god sam pečatirala te kekse, uvijek su se na kraju napuhali i otisak se nekako izgubio. Utapkavala sam pečate u brašno, bez zadovoljavajućeg rezultata, stiskala jače pa mi se smjesa ljepila za pečat, keksi su bili nejednake debljine i slično, ali mislim da sam konačno doskočila tome. Osim toga, mrzim vagu, precizan i minuciozan rad oko nečeg što će se pojesti u pet minuta, ako uopće uspije ili završiti u Rexovoj zdjeli ako ne. Najviše volim recepte gdje onako, “od oka”, improvizacijom, uz ponešto mašte, izađe nešto jestivo i zgodno. Ponekad se, u mazohističkom raspoloženju upustim u komplicirano i egzotično, ali, u pravilu, čim vidim recept tipa “prva kora”, “druga kora”, “treća krema”, dižem ruke. Kako moj mlađi sin voli breskvice, a kupovne mu se ne dopadaju, nekoliko sam se puta upustila u tu maltretažu i redovito su mi one iz treće runde konkurirale GMO uvoznim breskvama što se prodaju u trgovačkim centrima (jer mi je,već živčanoj i oznojenoj u neurednoj kuhinji, dojadilo mjeriti i oblikovati komadiće tijesta veličine manjeg oraha, pa sam uzimala prave, muške mjere), u bojama zastave s gay parade (jer mi se nije dalo uzimati nove tanjure i ulijevati svježe boje, nego sam ih povaljala u već zamuljane boje k’o praščiće na godišnjem odmoru). A moji su ih dečki, odjednom esteti i profinjeni,s gnušanjem preskakali i jeli one iz prve dvije runde, koje sam ja slagala na tanjur za goste. Odustala sam i sad kupim gotove za blagdane i nakon što odrade svoju dekorativnu ulogu, idu ravno u smeće, čak ih ni pas neće.
Dakle, ovi su zato keksići tipa “ne mogu ne uspjet”, ako ispadnu tvrđi – “htjela sam hrskave”, ako su mekši “to je to”. Ne treba ni vaditi mikser. Ja sam stavila pola staklenke namaza (šatro “Nutelle”), jedno jaje i cca. šalicu brašna, dodavala sam ga ravno iz vrećice dok nisam dobila smjesu koju možeš onako fino, uz malo snage, dobro ručno izmiješati. Pećnicu sam uključila na 180. Nauljila sam ruke i i od smjese otkidala i formirala male kuglice, te ih s razmakom poslagivala po onom većem, plitkom protvanju iz pećnice, koji sam, prije toga, obložila papirom za pečenje. Pekla sam ih dok se nisu raširili i malo posušili po površini (cca. 7 minuta), izvadila, popečatirala ih laganim stiskom, vratila u pećnicu i isključila je. Ostavila sam ih u pećnici dok nisu prestali biti imalo “vlažni”, ali još uvijek meki, jer će se naknadno dodatno stvrdnuti. Sve skupa utrošak od petnaestak minuta vremena i jedne prljave zdjele,ocjena prolazna – testirano na ukućanima. Za prve blagdane, ponovit ću priču, ipak malo preciznije, formirat ću kuglice jednake veličine, uzet ću i bijeli namaz, dodati boje i malo se poigrati. Za sada, eksperiment uspio.
O autoru