Početna

AutorJasenka

Trivijala, Amerikanci, povijest i pisanje kao zanat

Već davno nisam pročitala nešto dulje od dvije strane, a da bi me taklo. Pogotovo hrvatsko. O filmovima da ne govorim, ali nije to moje područje, ima puno zagriženijih filmofila koji će se zbog toga pjenit.

Slovo i riječ bome jesu. Previše sam u tome, da bih mogla ostati hladna.

Stalno premećem i čitam ponovo već pročitane knjige. Znam gdje se nalazi zabilježena misao koja mi se sviđa.

Pronađem i pokoju zgodnu rečenicu, pokojeg autora amatera,  na književnost.hr. Tek rečenicu ili ideju. Potencijal.

Poželim biti u tijeku, pa s vremena na vrijeme pročitam osvrt , koje poglavlje ili cijelu knjigu nekog od  novih pisaca, novih hrvatskih pisaca. Ne samo što je svaka njihova misao intelektualna onanija, pretenciozno gomilanje tobož progresivnih, nakaradnih ideja, a riječ koncentracija mržnje prema vlastitoj zemlji i narodu, nego me uz (nečasne) iznimke, uglavnom odbija i način pisanja. Zanatski je loše. A od zanata potiče sve .

Kupila sam jednom jako skupe cipele, u jako skupom dućanu. Peta nije bila visoka, ali su bile klimave i nestabilne. Otišla sam kvartovskom „šusteru“, a on mi je objasnio da su pete loše centrirane. Čista zanatska greška. Dizajn dobar, koža dobra, odrađen marketing, izložene na počasnom mjestu u mramornom dućanu i prikačena zlatna etiketa, ali zanatski fulanac.

Tako je i s pisanjem.

Napisala sam se u životu. Dopisa, zapisnika, bilješki, pisama (dok su se još pisala pisma), mailova, članaka, otkaza (pišem najbolje otkaze u gradu),odgovora na tužbi, opomena, izvješća, očitovanja, iskaza, izjava, ugovora, eseja… i čiste savjesti mogu reći da sam svaku rečenicu, svaku riječ, svako slovo, zarez i veznik  zanatski korektno odradila. Kao da pišem za svoj gušt.

Nije trivijala moj gušt. Imam ja u glavi drama, tragedija, saga… Imam ih i u računalu. Pet započetih romana. Jedan je , poput Frankensteina, izjedrio iz znojne, noćne more za ljetnog punog mjeseca. Kad-tad ću ga terapijski razvući po ekranu i pospremiti u file.

No, svako malo iznikne neka romansa iz stickova koje pronađem u torbama, pa ispada da ništa u životu nisam napisala, nego pokoji ljubić.

Mislim, nisam ja snob. Pisala sam ja i priče za telefonsku liniju za lovu, s tim sam novcem za velike novčane krize kupila božićne darove obitelji. Stvar je zapela, jer je „gazda“ tražio više erotike.

  • Hoćete erotsku priču? – dunula sam u nevjerici kad mi je to

rekao. Ma ne, ne želi on , samo malo više ne zna…strasti, mesa u priči.

Bila sam prefina. Mogla sam napisati erotsku priču (mašta radi svašta) i naplatiti više. Onda mi se to nekako nije činilo zgodno.

Kako se nitko nije baš pomamljivao za SF-om ni krimićima, nekako sam pekla zanat na ljubavnim romanima.

Ovaj moj staromodni, povijesni, predstavio se  s tri prevedena poglavlja u Americi, agentima koji su sami zvali „frišku krv“.

Čudna su priča ti Amerikanci, još je čudnija bila naša prepiska.

Prva ponuda – nek’ prodam tisuću primjeraka u Americi, tisuću u Hrvatskoj, pa ćemo sklopiti ugovor. Odgovaram im iskreno – u mojoj maloj zemlji, u tisuću primjeraka se moglo prodati „Bilo je časno živjeti s Titom“, dok su ga morale otkupljivati škole i darovati najboljim učenicima i profesorima. A u Americi nikog ne poznam. Imam neku familiju, ali, u stvari, ni njih baš ne poznam.

Zovu me na proaktivnost. Nek’ prodam petsto u Hrvatskoj, petsto u Americi i obvežem se da ću prodati još pet tisuća. Pa ćemo sklopiti ugovor.

Sorry, nisam uopće proaktivna. Iskreno im odgovaram, zahvaljujem na ponudi i želim im svako dobro u životu. I radu. Zaboravljam ih.

Za koji mjesec stiže poruka. Njima se prva tri poglavlja sviđaju. Koliko bih ja mogla prodati primjeraka u Hrvatskoj, koliko u Americi? Hoću li im poslati cijeli roman na ogled?

Hoću, odgovaram, ako plate prevoditelja za ostalih pet poglavlja.

Ne odgovaraju.

Opet stiže ponuda, oni bi meni platili tisuću dolara pologa odmah po potpisu ugovora kojeg će mi poslat,  a ja se obvezujem da će se roman prodat u pet tisuća primjeraka.

Imam kratak fitilj. Ne kužim tu američku priču. Brišem mail.

Za koji mjesec, šalju mi link za neki natječaj za scenarij. I opet bi oni meni platili tisuću dolara, valjda da imam za polog od dvjesto dolara za natječaj, a ja ću se nešto obvezat…

Nisam proaktivna. Kad bi išlo u moju korist, ne bih uspjela prodat ni dozu kokaina za pet kuna. U svemu sam običan zanatlija. Možda za zanatlije nema američkog sna. Ni hrvatskog sna.

A opet, vještina je vještina. U trivijali ili velikom romanu stoljeća.

AutorJasenka

Chloe

Čudna je ta veza između Chloe i mene. Kao da ti sviđaju visoki, zgodni sportski tipovi, a završiš s malim, bucmastim, proćelavim tipom koji ti recitira Jesenjina.

Tako je i meni taj kiselkasto, puderasti, trpki, deterdžentasti miris bio tip parfema za plavuše i to ne plavuše poput Charlize Theron, Blondie, pa čak ni Grace Kelly , nego za uštogljeni tip plavuše u bijeloj košuljici, sa chanel frizurom, beskrvnih usana, u faltastom šoseku,  koji se usprkos svojoj odmjerenosti i vanjskoj finoći, jako dobro prolaktari u životu svojim šiljatim laktovima; i neočekivano završi sa zgodnim, visokim, sportskim tipom iz druge rečenice. 

Taj sam parfem kupila iz čiste znatiželje, kako bih vidjela što je to toliko privlačno u njemu. Nekako se čak i tester bočica s Chloe u drogerijama uvijek prva ispraznila, a prodavačice su mi ga gurale pod nos.  Obasuta komplimentima, ponovila sam ga i u međuvremenu se nekako zalijepio za mene kao signature miris i to u tolikoj mjeri, da mi se poznanice ispričavaju kad ga nose, čak me jedna mlada kolegica pitala hoću li imati što protiv da kupi Chloe, kao da ja imam ekskluzivno pravo na korištenje.

Posebice me iznenađuje njegova popularnost kod mladih ljudi, jer ta parfemska umotvorina nije mlada, a baš me mladi često pitaju imam li Chloe na sebi. Jednom mi se, kad me je mirisno identificirao, simpatičan mišićavko u sportskom dućanu povjerio da čeka sniženje u Mülleru kako bi ga kupio curi i to s toliko entuzijazma, da sam ga uputila gdje da povoljno nabavi poklon paket s losionom.

Chloe je miris koji nanosim kad nosim sivo ili zeleno. Procijenila sam ga kao proljetno ljetni, ali iznenađujuće dobro podnosi zimu (na sivi kaput npr.). Koliko god nonšalantna bila prema njemu, ipak obnavljam zalihu (čak mi i „fake“ posluži, o fakeovima ćemo još popričati)i shvaćam da iza fine fasade čuči jedan prefrigani orijentalac. Kako je jedan od koautora Michel Almariac koji je komponirao i Gucci Rush, otkrivam poveznicu – iskemijana ruža i frezija, možda u toj freziji leži njihova snaga. U međuvremenu me lagano kupio i liči koji mi je svojedobno tako lijepo legao u Yvressu.

No, dok je Gucci Rush bio toliko isfuran da si ga sretao svugdje, popularnost mu je pala (cijena ne), Chloe se pokazao dugoročno izdržljivijim. Gucci Rush je nekako postao parfem za dane kad se osjećaš malo „droljasto“, Chloe pokriva sve ostale (na žalost i Chloe je skup, ali je često na akcijama).

Da se ne zavaravamo; ja još uvijek inkliniram visokim, zgodnim i sportskim tipovima. Ali, izgleda da me je Chloe pri prvom plesu nekako obilježio, pa ja ispadam njegova, a ne on moj.

Ni sama nisam sigurna, naša veza nije brak iz ljubavi, više iz računa. Ja imam svoj sivi i zeleni prepoznatljivi, izdržljivi  parfem koji izgleda ostavlja trag u prostoru, a po tom tragu, u ritmu mojih energičnih koraka, mnogi se zalete u parfumerije i potraže ga na policama. 

AutorJasenka

Remek djelo marketinga

Herr Geza Schön, skidam kapu!

Ma što kapu, skidam kaput, šal i rukavice, traperice,  skidam se do štramplica i pristajem besplatno raditi za vas, nositi vam epruvete, kuhati kavu, prati rublje, peći krumpirušu i dinstati zelje, ribati umivaonik, presložiti ormar,  čitati slikovnice pred spavanje, pod jednim, jedinim uvjetom: odajte mi, preklinjem vas, autora marketinške kampanje koja je „Escentric molecules“ profurala kao parfem koji je obilježio početak dvadeset i prvog stoljeća!

Rekli su čarolija, neuhvatljiv, obara žene s nogu, razvile se diskusije, forumi, rasproda se čudo u roku od 24 sata, traži se veza za flašicu ispod pulta, došla i dječica EM 2, EM 3, svi u flašici jednostavnijeg i trapavijeg dizajna od flaše šibenske lozovače koju možemo kupiti u obližnjem dućanu.

Kad sam čitala, nisam mogla vjerovati, samo jedan sastojak, ISO E SUPER, poznat od 1968.godine, kemijska formula C16H26O, sastojak svega i svačega, jeftini fiksator mirisa od deterdženata do parfema i ja ga naručila, trebalo mi za Grojsman akord, 3,69 GBP za 30 mililitara.

Sve po receptu, stavila 25% Iseka, dodala alkohol, pustila da sazrije, jedan dan pošpricala na lijevo zapešće, pa ovakva tvrdoglava i nepovjerljiva, krenula u potragu za nekim tko će mi staviti malo Gezine molekule na desno zapešće, pa da ja prokljuvim, tko tu koga…

Onda ga je bilo samo u ekskluzivnim parfumerijama s niche parfemima, pa nakon što odslušah panegirik prozirnoj tekućini s tajanstvenim moćima privlačenja suprotnog ,istog i valjda međuspola (toliko da sam poslije natapala sinovima košulje prije izlaska, pa su mi rekli da što ih proganjam s tim smradom), užicala obilan špric na desno zapešće i u konačnici, sarkastični prijekor jer sam oduzela vrijeme, a nisam se odlučila iskrcati preko tisuću kuna za cijelih sto mililitara tog parfemskog čuda.

Skrušeno zahvalim i pozdravim, upozorena na ekscentričan karakter parfema koji se ukazuje kad on želi, ispraćena znakovitim pogledom s porukom „nećeš ti to shvatit, nije žvaka za seljaka!“

Šnjofam na putu doma, niti miriši na lijevom zapešću nit’ na desnom. Sad me vidiš, sad me ne vidiš. Obožavam takve odnose na poslu, u prijateljstvu, u privatnom životu. Kao da ti produžuju ugovor o radu svakih petnaest dana ili  si u vezi s višestruko oženjenim tipom.

Tek oko ponoći, nosnice mi poškaklja nekakav ugodan miris i podsjeti na školu. Miriše na šiljotine, meko, drvenasto, čisto. Zavuklo se ispod lijevog rukava veste, ne napušta. Pa s desne strane, miriše desni rukav. Jednako fino, delikatno. Nestane. Za pola sata izmjenjuju se valovi mirisa, pa se umire. Dopalo mi se. Pošpricala po kosi. Ništa ekskluzivno. Ne guši niti razara, ali uskomeša se, pa uspava.  Postao mi parfem za spavanje. Sličan Encre Noire, isto nekad jasan i glasan, nekad ga ne osjetiš. Pročitala poslije, EN je pun Iso E Supera.

Zato, herr Geza, svaka čast. Kao prvo, zbog iskrenosti. Drugo zbog arogancije. Znam da biste mogli stvoriti čudo. A vi se  nama nasmiješite u brk i  izjavite kako ste odsvirali simfoniju s jednom, jedinom notom. Mislim, može se svirat i na travčicu, ali tko će platiti kartu da to sluša? A vi napunili stadion!

Zato kažem, molim, preklinjem –  mail, adresu, poštanski sandučić, bilo kakav kontakt kreatora reklamne kampanje, pravog remek djela.

Ja bih napisala knjigu, recimo naziv „Molekula života“.

U knjizi jedna riječ: „Voda“.

Bestseller.

U drugoj: “Mineralna voda“.

Treća: „Mineralna voda s kriškom limuna.“

Eto trilogije, potencijal za dobiti Nobelovu nagradu za književnost. Ako je mogao Bob Dylan, što ne bih ja za trilogiju?  

AutorJasenka

Parfemi

Strastveno volim parfeme, što me, samo po sebi, ne kvalificira da pišem o njima. (Doduše, kad bi život bio pošten, koliko sam ja potrošila  vremena i novaca  na njih, parfemi bi trebali pisati o meni). Ali ja sam se odavno udaljila od nivoa strastvenog konzumenta. U skladu sa svojom kompulzivnom prirodom, kad sam se jednom navukla, bacila sam se na tako temeljito izučavanje, da sam se morala upustiti i u izradu. Naučila sam koje sastojke imaju moji najdraži parfemi i kako se ti sastojci međusobno slažu. Napravila puno pogrešaka. Imala nekoliko uspjeha. Pa sam još proširila znanja. Nakon sto i nekog upita i objašnjenja „da, parfem se doista može napraviti kod kuće“, napisala sam priručnik,  v.s. a nakon sto i nekog odrađenog parfema, odlučila sam organizirati radionicu. Za koju trebaju sirovine, čiji je izbor gotovo beskonačan, ali uglavnom preko oceana.  U tom je trenutku moja država odlučila smanjiti pravo na uvoz robe izvan EU bez carine(i bezobraznog kopanja po mojim paketima) sa sto, na dvadeset i dva eura. Plus porez, špediteri…) A poštarina u pravilu iznosi 200 kn za paket težine do 1 kg i to jednako za količinu od 1 grama do pune kile. U jedan kg svakako stane sirovina za poštenu radionicu. Međutim, daleko je skuplje od 22 eura. Kad bih to podijelila na pakete koje mi ne bi otvarali i carinili, samo bi poštarina iznosila 2000 kn. Pametnom dosta.

Snalazim se nekako, s vremenom ću otkriti trikove, a i priručnik će biti dostupan.( Osim ako mene ne otkrije Roja Dove i postane mi mentor, onda neću imati vremena).

A  parfemi, kako su me samo zaveli, još kao vrlo mladu. Naime, dok me moda „prehitila“ tek krajem faksa, do tad bih najradije bila u trenirci i pohabanim trapericama, moj se njuh, iako neizvježban i neupućen, ponašao tako svjetski, razmaženo i rafinirano, kao da je odrastao u pariškom salonu visoke mode, a ne kod mene.

Trst, 1983. Prva postaja – cipele, razgažene stare tenisice završavaju u smeću. Stara jakna i traperice još su na meni. Druga postaja – parfumerija. Bez plana, jednostavno me privukao, tek jedan pogled na izlog. Blago podozriv pogled prodavačice, ali, vrlo profesionalno, nudi mi nešto što bi bilo prikladno za moje godine, moguće i za budžet. Prvi, drugi, treći… odmahujem glavom. Pokazujem na jednostavnu, bijelu kutiju sa zlatnim slovima,  prodavačica tek neznatno diže obrve, rezignirano mi daje čep na probu. Udišem. Yes!Da!To!Si! Ljubav na prvi njuh. Givenchy III, moj prvi, pravi cypre, djed, otac i začetnik zasebne loze svih majstorski odrađenih cypreova, kakva ljubav, stariji frajer i klinka, u svakom poslije tražim njega, svijetlog, suzdržanog, uglađenog, svjetskog, buržoaskog,  dotjeranog (a s obzirom na studentski budžet i nismo se još neko vrijeme družili); s parfemima sam poslije tako promiskuitetna (bila sam mlada, shvatite me, a poslije mi je ušlo u naviku), česta zanesenost, ali nikad više onaj ushit koji ti ureže tvoj tip za cijeli život.  Poslije slijedi duga i velika strastvena veza s tamnoputim, fatalnim Magie Noireom, a ja u njemu prepoznajem onu nit… ma kakav orijentalac, utapam se u zagrljaju uprljanog, potentnog  cyprea,  mora da je M.G. vanbračno čedo vanbračnog djeteta moje bijele trojkice, iza ovog fakinskog, čvrstog zagrljaja,  ima i on izbrušeni gospodski štih mog ostarjelog, profinjenog, prvog… 

E sad, neupućenima sam dužna objasniti što je cypre : Naziv chypre potječe od francuske riječi za otok Cipar (doslovno znači: kipar), otkud je porijeklom bio François Coty, kreator i začetnik ove olfaktivne grupe. Karakterizira ga mediteranski spoj hrastove mahovine i svježih citrusnih nota. Pravi cypre svakako sadrži i paćuli, vrlo često i mošus. Razvio se u bezbroj kombinacija, a sporna je postala hrastova mahovina koja je kao visokoalergenski sastojak izbačena iz igre. Zamjenjuje je kemijski dobiven supstitut, ali zato ni jedan današnji cypre nema onu raskoš i dubinu nekadašnjih (iako sam našla izvor ulja  prave hrastove mahovine koji ću prije ili kasnije naručiti). Kako  žalim što nisam zakopala neki parfem iz prošlog stoljeća (kao što ljudi rade s rakijom za sinovljevu svadbu) dok nisu raznim IFRA-inim restrikcijama, marketingom , hiperprodukcijom, reformulacijama uništili bit parfema. Bio je manji izbor, mirisi su bili teže dostupni, ali su prepoznatljivost, ekskluzivnost i umijeće koje je posvećeno njihovoj izradi, bili daleko veći. A pravi, temeljni cypre mi je dan danas pojam parfema.( S vremenom ću vam otkriti osnovni akord cypra najsličniji Mitsouku.) 

Za one koji još ne znaju, što je u stvari parfem?

Za mene, kao što sam napisala u svom priručniku, parfem je spoj osobnosti, ukrasa i modnog dodatka.

Enciklopedija kaže sljedeće: parfemi su smjese ili alkoholne otopine prirodnih ili umjetnih hlapljivih tvari ugodna mirisa. Obično sadrže biljna eterična ulja ili njima srodne estere, etere, aldehide i ketone .

Parfem je dakle smjesa. Prirodnih ili kemijskih supstancija otopljenih u alkoholu ili nekom drugom otapalu. Naravno da nije svaka koncentracija jednaka(kolonjska voda je najslabija, ekstrakt najjači, osobno najviše koristim parfemsku vodu), ali mi svaku kolokvijalno ionako nazivamo parfemom. Bez obzira na to o kojoj se koncentraciji radi, dobar miris mora imati određena svojstva: sklad, prepoznatljivost, ugodu, dugotrajnost, snagu odnosno sillage, auru ili projekciju. Tj. kakav trag ostavlja u prostoru, a što se toga tiče, volim kad me mole za milost…

nastavak slijedi

AutorJasenka

Mala, crna, savršena iz pokorenog grada

Nismo moj Zagreb i ja, nikad baš, u potpunosti, kliknuli.

Neka mjesta i ljude osjetiš, na neka se privikneš, pa ih, s vremenom, doživljavaš kao svoje. Tako sam se i ja privikla na  grad  mog starmalog djetinjstva i rane mladosti, grad beskrajnog sivila, hladnoće i s patinom vječite iznošenosti; istodobno, grad prenemaganja, pozerstva i složene mreže nepisanih socijalnih pravila. To je grad moje mladosti. U međuvremenu, grad se promijenio. Ili sam se promijenila ja.

Ali, to je iz druge priče. Prva uključuje čuđenje samoj sebi, jer se u nekim zrelim godinama, opet ulovim na navlakušu, ono, „pa to je na šest rata, nećete ni osjetit“; otprilike kao kad te frajer uvjerava „ma skini malo gaćice, samo ćemo se mazit“.

Naime, odlučila sam se za rođendan počastit serumom za lice, koji navodno čini čuda. Za to je potrebno otići u centar grada. Možda obaviti još kakvu sitnu kupovinu. A, za to je potrebno hrabrosti, jer se zemlja stalno trese, a grad je, posebice centar i gornji grad, ranjen od proljetnog potresa, stabilan kao kula od karata. I nema isprike, jer ljudi tamo rade, a poneki i žive, oni koji nemaju izbora, neki su u podstanarstvu, a poneki, još uvijek, u privremenom smještaju. A, za doći do tamo, treba mi manje vremena nego do najbližeg shopping centra.

Hodam tako gradom u cik-caku, činim se samoj sebi poput lika iz video igre, sumrak je, ovdje crvena traka, tamo ograda, hodam po sredini ulice, samo tramvaji škripe, susrećem se s rijetkim prolaznicima i izmjenjujemo nezainteresirani pogled iznad maski. Seruma nema, ne stignu ga proizvest, dobivam besplatni savjet i testere nekih drugih proizvoda, pa nastavljam do Jurišićeve, na uglu je drogerija i u blizini je tramvajska postaja. Ulazim u pokrajnji mračni dućančić s brendiranom robom, veliko je sniženje. Nalazim malu crnu haljinu, isprobavam preko zimske majice, znam da je iracionalno, ali strah me skinut se, ako zatrese, lakše mi je samo podignuti spuštene traperice. Haljina mi je malo kratka, žena se čudi, piše midi, nema ni većeg broja, ostala je najmanja, a cijena, iako je tri put niža od početne, nije baš zanemariva. Ali, daje na šest rata, materijal je mekan, a haljina tako fina, bez vulgarnih oznaka brenda. Međutim, kartica ne prolazi, nešto je zaštekalo. Žena zove banku, isprobava svašta, ali ne funkcionira. Kažem joj da ću doći drugi puta, vidim joj u očima da mi ne vjeruje.

Danas, s nadom vodim m.m.-a, uskoro mi je rođendan. Znam da je uplatio popriličan iznos za obnovu od potresa, pa ću ostati malo prikraćena, ali dobro, pravedno je. Na stanici, dok stoji, tramvaj se trese, shvaćam da je opet potres, ali šutim.  Hodamo gradom, bijeli je dan, vidimo rupe, gumom svezani tornjić, jad i oštećenja. Oguljene fasade, nepokrivene rane, rupe i odjednom mi se Zagreb čini poput krhkog starca za kojeg nitko ne mari.

Dolazim u trgovinu, žena me se sjeća, a sad s više svjetla, upada mi u vidokrug košulja, iste dizajnerske kuće i isto tri puta manje cijene od početne… i tu nastupa ono „nećete ni osjetit na šest rata“, aparat je proradio i vraćam se i s haljinom i košuljicom.

Dobra vijest je – haljina je, isprobana bez zimske odjeće duljine ispod koljena i savršena je. Doduše, jedna od onih koja isključuje jesti i piti kad je imaš na sebi. Obećavam i njoj i košuljici bolji tretman – pranje na ruke i bez sušilice i spremam na vješalicu u nadi nekih boljih vremena i prilike da ih nosim. Druga dobra vijest je, pomogla sam hrvatskom poduzetništvu. Loša vijest je gorak osjećaj u grlu, jer prvi put nakon dugo vremena, a preživjeli smo zajedno i komunizam i rat, imam osjećaj da je moj grad pokoren.      

AutorJasenka

“Old school”, kapitalci i što sad ljubav ima s tim

Vodim s curama malu „on-line“ diskusiju o parfemima, još malo, pa kao da biramo za koju ćemo političku stranku glasovati. U nekom trenutku, shvatim ponovo, kako je izbor parfema vezan za osobnost.  

Zato, kad me pitaju za savjet koji parfem kupiti mami, sestri, partnerici itd., pitam „kakva je, koje dobi, temperamenta…“,sastavim listu  i obično dobijem veliki osmijeh zauzvrat, jer su i oni koji su pitali, dobili veliki osmijeh od krajnje korisnice. Neki mi dan poznanica šalje poruku, koji parfem da kupi ženi kojoj je dužna uslugu. Pitam je kolika je usluga, poprilična, aha, onda s liste skupih, a neutralnih (možda „Boucheron“), sve mi to  odrađujemo on-line, koliko će čekat ako parfem naruči on-line, kažem joj; i dalje on-line, zamotat će sama. A ja željna otići u veliku parfumeriju, ne u obližnju drogeriju, vidjeti što je novog, plus ono “prijatelji stari, gdje ste“, ali, stvarno mi je glupo isprobavati parfeme s maskom na nosu. Mislim, ono, budi odgovorna i koristi kontracepciju. Da ti se ne dogodi da ne osjetiš miris, jer si mirisala.

Kažu, naime, izgubiš čulo okusa i mirisa, teško dišeš, sve te boli. Vidi čuda, kao i kod svake viroze, nit’ osjetiš smrad nit’ miris, a tko je imao gripu, zna kako boli i korijen kose i vrhovi noktiju. Mene sašila leđa i koljeno skupa, rame opet prijeti, dijagnoza „ukliješten živac“, ne mogu se prisilit reći „išijas“, jer zvuči mi kao nešto iz staračkog doma. Proklinjem koronu, jer gdje da se sad poslikam i dobijem termin za terapiju, nego šepesam i kroz zube se, tihom psovkom, bavim seksualnim životom majki onih koji su nam to uvalili, jer sad sam sigurna da to ništa slučajno nije. Pa nakon dugo vremena poželim funkcionalno tijelo iz dvadesetih, ono koje uzimaš „zdravo za gotovo“, iz vremena u kojem demonstriraš prijateljicama kako gipko i poletno možeš obaviti nogom vrat, bez glupih zagrijavanja, joge, mrtvih dizanja i osobnih trenera, a one se čude kako to uspijeva ljenčini poput mene. Ali, što ćeš, Bog dao, Bog uzeo. Rješenje… Vremeplov? Da, ali ja se u dvadesete ne bih vratila, a da ne ponesem pedesete u srcu i umu, tamo bih ostavila upute za uporabu, a pokupila ono funkcionalno tijelo i parfeme. Parfeme bih uzela, jer su bili dijamanti u odnosu na današnju bižuteriju. Upute bih pak ostavila, dakako, samoj sebi, trebam li ikome tko je nakrcao koju zrelu godinicu uopće objašnjavati? Naravno, ne za svaki trenutak, one najslađe bismo možda propustili  da smo  bili ovako „teflonizirani“, naoružani oprezom i razumnom mjerom cinizma kao danas. Na svijetu ničeg novog, kroz neke stvari moraš sam proći da bi ti otpjevale „nisan ja za te“, kao kroz neugodno pijanstvo ili par vlastitih plesnih koraka uz onu pjesmu Katy Perry „I kissed a girl“.

Ali, sa sigurne udaljenosti od više desetljeća, moram priznati da bih neke od vlastitih inačica epizoda „Štefice Cvek u raljama života“ ipak rado preskočila , uključujući onu u kojoj me je, svojedobno,  rasni pripadnik „zlatne mladeži“ naglavačke,  ravno iz oblaka zakucao na zemlju i još malo ispod.

„Why, why, why, Delilah????!!!!“

Hvala Bogu, u određenoj životnoj dobi, otepeš prašinu s razderanih dlanova, pospremiš zgužvano srce u zadnji džep traperica i digneš blatnjavi vrh nosa, pa nastaviš pozirati u ritmu „sve je lako kad si mlad“. Mislim, i jest i nije. Ono kad patiš, patiš, cmoljiš, gnjaviš frendice, pa dobiješ packe/u konačnici “gle, ionak’ je ono cvrkutanje bilo neprirodno za tebe; nemoj nam sad biti drama queen“ i slično./ Ali, dok patiš, nekako se i dobro provodiš. Kao da imaš pedeset! Drmneš koju, jer „nema utjehe u vodi“, odeš na ćevape i briga te hoće li te tko vidjeti u kutu ćevabdžinice ili namirisati luk, mast i dim u tvojem dahu i kosi. Od plakanja te boli glava, pa doneseš odluku da u nastavku svog života čuvaš suze za važnije stvari. Propišeš si dinamični socijalni život kao najbolji antibiotik za ljubavne boli, a  ljubavno razočaranje koristiš kao dobar izgovor za otkantati nezanimljive i naporne, a one iz kategorije “mogu proći“, staviti na čekanje (na neodređeno, otkud ja znam kad ću prestat patit za nekim?); i  shvatiš da na svijetu ima još ponekih širokih ramena, više nego voljnih da se podmetnu kako bi na njih oslonila svoju napaćenu glavu, a da pojedina pripadaju podjednako „mojetipovski“ visokim, plavim, duhovitima i arogantnim, možda čak i za stupanj više… ali, gdje je tu „catch“ i kakve to ima veze s temom posta?

Nijedan od njih nije mirisao tako (oprosti mi, Bože, na blasfemiji) BOŽANSTVENO!

E, danas bih, onoj sebi od prije više desetljeća ostavila uputu – tog i tog tipa zaobiđi, ali prije tog obvezno saznaj koje mirise koristi.

A svaki je bio savršen, tri koplja iznad Drakara, Old Spica i onog što je većini dečki, u ono vrijeme, bilo i dostupno i poznato, te sam,  sasvim slučajno, upecala tek informaciju da je onaj, meni najprivlačniji, bio „Chanelov“. /Suprotno onom što prodavačice u parfumerijama tvrde, nema ga više u prodaji. Većina kuća je najbolje stvari povukla iz prodaje, a onda povremeno izbaci u „limited edition“ neku reformulaciju, koja nije ni sjena onog što je bilo u prvotnoj varijanti. Igrom sudbine i m.m. se sjeća upravo tog jednog Chanelovog kojeg je kao mlad koristio i tvrdi da ga više nikad nije našao u prodaji, a nije da nije tražio/.

Dakle,  ovaj je bio „old school“ i „kapitalac“.

Kad kažem „old school“ mislim na  majstorski, prema pravilima struke izveden, iz vremena kad su parfumari šegrtovali godinama uz mentore, recepti i formule  se razvijali desetljećima, čuvali u sefovima i bili kapital. Cijele su generacije živjele i nasljeđivale manje i veće obrte, a neki su se od tih obrta razvili u velika imena (Guerlain npr.). Nobelovci su radili na novim sastojcima, a promocija svakog novog parfema je bila događaj godine. Bili su zaštitni znak ekskluzivnih modnih kuća, reklamirale su ih filmske zvijezde, a ne Instagramuše, a toaletne vode su  imale veći sillage od današnjih parfema.

A opet, i među tim „old school“ , bilo je i bit će  „kapitalaca“, vrh vrhova i ne mislim tu na niche ili parfem po mjeri, već dizajnerskih. U pravilu, imaju visoku cijenu, u njihovom slučaju, opravdanu, što zbog sastojaka, što zbog darovitosti kreatora i uloženog vremena. Nije da i danas nema dobrih, a još više skupih parfema, ali hiperprodukcija i marketing polako uništavaju onu uglađenost, perfekcionizam, spoj zanatstva i umjetnosti.

Onih pravih veterana je malo ostalo, skrivaju ih u prašini, skidaju im nerc i tvid i oblače u vinil, pa se moraju, poput kreatura, natjecati sa šećernim vodicama za tržište puno patkastih usana, umjetnih trepavica, islikanih obrva , naglašenih oblina, sve nekih banana, mandarina, pralina…

Ne moraju se svi zakačiti za retro cypre poput mene. Ima remek djela koje nisu moj „cup of tea“, ali svejedno skidam kapu. „Kapitalci“ su. Po izvedbi, po kvaliteti i maštovitosti; poštuju tržište, dopadljivi su, ali ne podilaze do granice poniženja. A još nešto, što u praksi nije nevažno, dostupni su.

Chanelova „Mademoiselle“ naprimjer. Prepoznatljiva, intenzivna, drukčija. Malo prečesta, ali  uspjela se odrvati profanosti. Meni izaziva mučninu, ali priznajem majstorstvo.

Doduše, kaže se da svatko ima nijansu crvenog ruža, ton plave kose i Chanel parfem koji bi mu pristajao. Moj je „Chanel 19“, isti DNK kao Givency III, zeleni cypre, ali puno nestabilniji od nekadašnjeg. Nedostaje iranski galbanum, pravi vetiver i prirodna hrastova mahovina. Ne znam što je još i čime zamijenjeno, ali nedavnih sam 100 ml parfemske vode sprašila u kratko vrijeme, a nekad mi je ormar mirisao po tjedan dana od jednog šprica toaletne vode na reveru sakoa.

Peticu sam nekad prezirala, jer je bila bapska, a valjda sam ja sad došla u bapske godine, pa razumijem njenu kvalitetu. Ima nekih žena na kojima doista miriše damski. Kupila sam neku kopiju, pa se njome špricam kad pospremam, miriše mi, valjda zbog tih aldehida, čisto.

Reformulirani „Magie Noire“, „Diva“ i „Roma“  mi tjeraju suze na oči. Kao kad vidim Gwyneth Paltrow u remaku filma u kojem je glumila Grace Kelly. Sorry Gwyneth, nije ništa osobno.

Dobri, stari YSL –ov „Opium“, svojedobno mi je netko stalno poklanjao „Opium“, a ja bila ljuta, jer je bilo meni dražih i za tu bih lovu, radije izabrala poklon bon. Danas shvaćam kakav je to revolucionarni orijentalac bio, uveden je novi parfemski akord , posve drukčiji od dotad slatkastih orijentalaca, pun eugenola, s kumarinom i začinima, jak, mastan, egzotičan, u onoj bočici s kićankom i kristalnim čepom koji je klizio po koži. Sad popularni i skupi „Black opium“, nije vrijedan spomena.

Kad smo već u Francuskoj, da skočim kod „Diora“, njegova su dječica bila čest gost mojih polica. „Addict“, iako na meni nije uvjerljiv, ima tu „diorovsku“ crtu. A i muški „Sauvage“, jedan od boljih, čak i ovako reformuliran.

Sisleyev „Eau du Soir“ preskakala nekad, a preskačem i danas, razlog – cijena sitnica. Predivan, hladan,“classy“. Ako se navučem, izgrcavat ću novac mjesecima, a nije da se baš nemam s ničim našpricati. Na momente podsjeti na „Palomu Piccaso“, gorki, posebni, prepoznatljiv, svoj. Možda me privlači onaj klek(poveznica gin?)

Tješim se s  „Aromatic Elixirom“ /Clinique 1971.g.), zašto svi toliko podcjenjuju američke parfeme? Da su linearni, čistunski, bla, bla… Jest, malo je herbalan (ima kamilice, muškatne kadulje), možda strog, ali, osjeti se, osjeti se, osjeti se i još je pravi cypre. Na meni je nekako umiljat i svjež, čak nježan,  a kupila sam ga nedavno, jer sam našla neotvoreni deodorant u ormariću, valjda iz vremena  dok mi ga je m.m. nosio po narudžbi iz aerodromskih djutića i on bio prihvatljivih pedesetak njemačkih maraka za 45 ml, pa je usput kupio i deziće. (Bilo je i jedno potrošeno pakiranje). AE i „Magie Noire“ (vintage), (Lancom 1978.g.) su mi jednostavno za još jednu kategoriju iznad kapitalaca, njih bih prozvala velikanima, a oba su iz istog desetljeća. Kad bih ih uspoređivala s lijepim ženama, usporedila bih ih s meni najljepšim,  „Magie Noire“ bi bio Ava Gardner, a „AE“ Lauren Baccal.

Muglerov „Angel“, bogato slatkast, svojedobno revolucionaran, a ni  Lancomov „LVB“ nije za baciti. Nisam ja baš na „ti“ s gurmanskim mirisima, ali kad su uspješno izvedeni, dopadnu mi se, mogu osjetiti majstorstvo u oba. U ova dva, onaj neki fini dodir daje ribiz (u stvarnosti cassis kemijska baza, u LVB ima i mirisa ribizovog lista, koji  nastaje spojem hediona i stemona, u oba sam uvjerena da ima etilmaltola, jednom ću vas upoznati sa stvarnim sastavom parfema).

Nisam ja uvijek ubadala „kapitalce“, ne činim to ni danas, ipak je to skupi sport, a bilo je odličnih zanatskih uradaka koje sam s užitkom nosila.  Prva „Sabatinica“, Missonijeva „Aria“, „Balestra“, Avonovi, a „Gloriju Vanderbilt“ za nekih dana stavim na sebe i danas, zato jer ima odličan losion za tijelo i deodorant u pratnji.

Nekih davnih dana sam se našla u Monacu i svi su tabacco shopovi bili poprskani istim parfemom, za koji nikako nisam mogla dokučiti koji je. Desetak godina kasnije, prodavačica u „Martimexu“, mi je onako dosadnoj i izbirljivoj, stidljivo, čak pomalo bojažljivo,  preporučila jedan koji njoj miriši tako „francuski“. Izmamila mi je osmijeh prepoznavanja na lice i naravno, brzinsko peglanje kartice; bio je to baš taj miris luksuza, opuštenosti francuske rivijere (znam da je Monaco samostalna kneževina!), bio je to ST Dupontov pour Femme St Dupont, prekrasna bočica u baršunastoj plavoj kutiji. Otvaranje – eksplozija profinjenosti, balansa, skupocjenosti, a onda se, na žalost, izgubi, nestane, postane blag „skin scent“, umjesto da se ponosno isprsi. Da ima malo više postojanosti i malo dramatičniji sillage, bio bi vjerojatno u Aleji Velikana.

Ima još nekih kojih više  nema (ne mogu za parfeme reći „pokojnih“, ali rezultat je isti), ima nekih koje nisam ni spomenula, a možda im je ovdje mjesto.

Npr. Guerlain  svakako ima svoje „ne konje za utrku“, nego kapitalce, ali ja sam sad već umorna i mogu razumjeti pokojnog Dinu Dvornika kad, pred kraj, u onoj pjesmi „Malo nas je, al’ nas ima“, veli „…puka sam nabrajajući“.

Neka me dopune one koje za to imaju potrebu i neka se ne ljute oni čije sam omiljene parfeme preskočila.  

Meni se polako bliži sezona gusto nakrcanih rođendana, blagdana, pa opet rođendana i nekako se dvoumim oko darivanja – hoću li posegnuti za nečim praktičnim ili ću prošvrljati po listi „vintage“ parfema na internetu i pokušati  otkriti je li prošlost mirisala doista tako zanosno kao što mi se ponekad čini.

Da, sad znam,  parfem je dio osobnosti, ali ne čini osobu.U našoj stvarnosti u kojem poznajemo samo linearnu dimenziju vremena, ono  postaje  jednosmjerna cesta, a prošlost igralište uspomena.

Uspomeni se treba nasmiješiti, opet ponešto naučiti i  nakon svega što sam ovdje napisala,nadam se da me nitko neće pitati: “…a što sad ljubav ima s tim?”

AutorJasenka

Nina Rricci, lažnjaci i bijela boja

Jučer sam, nakon duljeg vremena, bila u crkvi.

I razmišljala, automatski se autocenzurirajući, je li prikladno to uopće spomenuti ili ću opet biti stigmatizirana kao nazadnjača, desničarka, klerofašistkinja, jer svi su postali tako fensi,  osviješteni i moderni, da se stepavaju na križ histeričnije od Bele Lugosija u „Drakuli“ iz 1931.

Stvarno, ako se prekrižim na Kamenitim vratima, potrest ću novi svjetski poredak i učiniti sebe neukom i nevrijednom truda prosvijećenih iz bijeloga svijeta, koji se tako trude učiniti me vrijednom življenja u ovoj šarenolikoj, globalnoj zajednici; i čemu oni silni sati marksizma, tipssa,  titolojugopoklonstva, raznih -ija  i socijalističkog prosvjećenja uloženih u mene, kad se vraćam vlastitoj volji i  ne cijenim trud ofucane plastičnjače koja iz  svoje holivudske oaze patronizira i određuje za koga bih, u svojoj zemlji, trebala glasovati. Hello?!!!! Imat ćemo  priliku glasovati za žene?! 

Dosad nismo? Je l’ pomiješala Brunej i Hrvatsku na geografskoj mapi?

Ali, uskoro doista nećemo moći, jer nećemo smjeti reći što smo rodili ili odgojili ili što sami nosimo među nogama, a zbog rodne jednakosti, svi ćemo biti „ono“.  Ima doduše neke logike, jer započinjemo bez zubi i u pelenama, a kao takvi najčešće i završavamo, pa će nam pelene biti pokakane, jer plavo i rozo fašistički određuje rod, a bijelo je rasistički. Zato ću ja, dok još znam kako se zovem, ostaviti dio love i odrediti da moje budu parfimirane i to najženstvenijim parfemom koji postoji,  pa će svi znati da je  ono stvorenje u kutu pod pokrivačem neutralne sivosmeđe boje, broj 73., u starim, nazadnim vremenima bilo žensko. 

Kako bilo da bilo,  da ne zabrijem u politiku i nadalje mislim da je vjera privatna stvar, a ja mlaka, neuvjerljiva, sumnjičava, poznata kao neka hedonistička izvedenica Kalimera , zadnja osoba koja bi ikako bilo koga pokušala preobratiti ili spašavati ili bila za to uopće primjerene osobnosti. 

Samo velim, cijela priča započinje u crkvi, jer sam tamo, sva ponosna, suprotno duhu propovijedi o poniznosti i skromnosti, svjedočila kako je netko superioran, sa zdravoseljačkih, hrvatskih 198 cm visine, s dva završena fakulteta, nakon svjetovnog života  u kojem mu se smiješila i karijera i standard, s iskrenim, blagim, bijelim osmijehom, skromno ispričao priču o svom preobraćenju.

Nije to sreća namijenjena meni. Kad sam jednom u tinejđerskom buntu, zaprijetila tati da ću se zarediti, prevrnuo se na leđa od smijeha.

Samo ne mogu da se zlurado ne zapitam (mislim da će me doista morat pokopat u azbestnim gaćama), bi li stara plastičnjača (vidiš babi u vražjim očima da joj žilama još kolaju sokovi) koja zagovara istu priču, a vjerojatno joj je i servirana od gnoma s domaće političke scene, možda bila preobraćena u susretu sa 198 cm visokim, obrazovanim Hrvatom.

Kako bilo da bilo, izašla sam iz crkve, u bijelom, jer u zadnje vrijeme „nosi mi se bila boja“, s osmijehom  i ljubaznošću kojima sam se zarazila u crkvi. I uletjela u najbližu birtiju, sa željom da konačno zapalim. Za stolom do onog na koji sam šutnula cigarete, muškarac se ispravlja, ispričava i komplimentira kako fiiinoooo mirišem, “joj kak’ ovo miriši!“, intenzivno, ispričava se m.m.-u što mora komentirati, ali vjetar ga je zapuhnuo mirisom još dok sam ulazila na terasu i opet se ispričava, jer mora opet komentirati i analizira parfem (ženstven, profinjen, a intenzivan (citiram)),  s očekivanjem u očima, iščekujući valjda da guknem ime onog što miriši tako da ga tjera nosnicama hvatati molekule u zraku.

Bih, ali nemam pojma. Naravno da sam ujutro prekasno ustala, protrčala kroz tuš, suhi šampon je zamijenio planiranu „ ulje, šampon, maska, pegla, sprej za sjaj „ proceduru, a parfem, umjesto promišljeni izbor adekvatan događaju i outfitu, na kraju je bio špric onoga što mi se našlo u torbi, u autu, jer smo već kasnili (u svakoj torbi imam bar jednu bočicu nečeg).

U nastavku dana, sve mi je nekako išlo od ruke, a svi nešto ljubazni i svi šire nosnice i smiješe se.

Pogledam što sam to nanijela na sebe da mi danas tako paše. Pa, otkrih.

Nina(1987)Nina Ricci- puderast miris, retro, ali ne previše retro, damski, jedan od onih koji se, kao i većina onog što vrijedi, više ne proizvodi. Kreirao jedan od starih majstora, Christian Vacchiano, 1987. godine i maestralno iskombinirao puderasti, aldehidni chypre, s mimozom, ljubičicom, nevenom, bosiljkom, limunom, cvijetom naranče, marelicom i još ponečim, s klasičnim vetiverom, civetom, mošusom i crnim ribizom u bazi. Bravo majstore!

Zvuči talijanski, ali Nina Ricci je francuska modna kuća, pa ne čudi da ima dana kad se nađemo kao prst i nokat, nekako mi bolje legnu francuski od talijanskih parfema . Još jedan od onih koje sam svrstala u parfem za plavuše, a pokazao se tako odgovarajući za jednu egzemplarnu brinetu.

Najsmješnije od svega, poštena sam posjednica kopije, jer ovaj parfem već godinama nisam našla u prodaji, ne proizvodi se više. U ponudi postoje samo skupi primjerci originala s kraja 80-ih na internetu i iz nekog glupog razloga, vlasnici uvijek izbjegavaju dostavu u RH.

U takvim mi slučajevima uopće nije „bljak“ nositi kopiju, kao i kad mi je original brutalno skup (i ja imam svoje limite u parfemskom ludilu). Naravno, pod uvjetom da je kvalitetna, a neke su mi se kopije pokazale bolje i vjernije originalu nego reformulirani parfemi koje sam kupila u našim, i ne samo našim parfumerijama. Neke i rijetke, jer ima razloga zašto su parfemi skupi. Nekad se radi samo o malom dodiru, možda nijansi. Jasno je zašto postoji  razlika znajući činjenicu da  Chanel ima plantažu ruža i otkupljuje gotovo sav urod iz Bugarske i posve je logično da sintetička ruža u kopiji neće imati isti učinak. Posljedično,  neću kupiti Chanelovu kopiju.  

Međutim u novim izdanjima većine poznatih mirisa, kao da su sami temelji parfema pomaknuti.

Tako mjesecima „špricakam“ Ungarovu „Divu“ po parfumerijama i svaki put ustanovim da to nema veze s Divom koju sam kao mlada tako ponosno nosila. Doslovce nikakve veze. Kao da kupuješ stan u elitnom dijelu Pariza u kojem si nekad živjela, a uporno ti, po istoj cijeni kvadrata, nude garsonjeru u predgrađu Virovitice. Ne pretjerujem, jer imam suludo dobru parfemsku memoriju. Naravno da bih, kad bih našla kopiju sličniju onom što sam nekad imala tako rado, izabrala kopiju. Još nešto, dobra kopija isto ima svoju cijenu. A da biste dobile recenziju i analizu, morat ćete čekati neki drugi post.

Do tada, ima dana, kad mi moja Nina 1987. donese pregršt komplimenata. Nekad je uopće ne doživljavam ni ja ni drugi. U svakom je slučaju najženstveniji parfem koji koristim. Mislim da će taj biti onaj za pelene.

AutorJasenka

Baby puder

Gledala sam film u kojem žena izgubi malo dijete u avionskoj nesreći. Poprilično težak film, lišen patetike, u kojem se ona vrti u krugu optuživanja svih i svakoga ,samooptuživanja, neprihvaćanja, beskrajne tuge i osjećaja krivnje, jer je ona nesreću preživjela, a dječačić ne.

Nije to film uz koji se grickaju čips ili kokice, to je film koji se gleda kad je muška ekipa negdje vani, a ti se boriš sa suzama koje se gomilaju u grlu.

U najupečatljivijoj i najsuzonosnijoj sceni žena hoda po trgovačkom centru prateći majke s bebama, približava im se, čeka trenutak majčine nepažnje,  prislanja lice na dječje glave i duboko, zatvarajući oči, udiše njihov miris.

Miris bebe, slatki eliksir čovječanstva, koji se ne da pretočiti u bočicu.

Prođe vrijeme kad udišeš miris svog njegovanog, okupanog djeteta, a i nećak davno postane  prevelik da ga posjedneš  u krilo i pritisneš nos u paperjastu kosicu. A glede unuka…s ovim našim milenijcima, da citiram jednu duhovitu gospođu, prije će me „strefit“ Alzheimer, nego unuci…  

Na te dane, tek u tragovima, može podsjetiti miris baby pudera kojeg, kao višestruko korisnog, uvijek imam u kupaonici. Danas mu prigovaraju zbog prisustva talka (mineral gline koji se sastoji od hidratiziranog magnezijevog silikata) i se nude ekološke opcije sa prahom od tapioke, prahom zobi, suhe kamilice i slično.

Osnovni mu je sastojak škrobno brašno, pa je logično da se može napraviti i kod kuće, a prah pobrojanog se uvijek može kupiti ili napraviti od svega ( za to je idealan mlinček za kavu). Moram priznati da nisam toliko ekološki osvještena, ja ga kupujem.

Baby puder se može koristiti kao suhi šampon, umjesto dezodorana nakon depilacije, na nježnim pregibima kože protiv ojedina (ljeti upija znoj) i slično.

A može nam se i samo sviđati miris koji može biti čak i osnova za parfem.

Miris pravog baby pudera se dobije miješanjem ruže, jasmina i lavande u jednakim omjerima, uz blagi dodir meke vanilije. Npr. 5 kapi eteričnog ulja ruže, 5 lavande, 5 jasmina, 2 kapi vanilije.

Par kapi odležane mješavine može se staviti u bademovo ili jojobino ulje i koristiti za masažu (i za djecu). Ako netko ne voli parfeme ili kemiju u njima, evo načina za nanijeti prirodni miris na sebe.

Tko više voli nešto svježiji miris Johnsonovog dječjeg pudera, sastojci su limun, lavanda i vanilija.

Pa tko voli miris dječjeg pudera, to je to. I tako već desetljećima.