Adaptacija, epizoda I. – Plasma pen

AutorJasenka

Adaptacija, epizoda I. – Plasma pen

Prije nešto manje od deset godina, adaptirali smo kuću u kojoj sad živimo. Prema zlatnom pravilu koje pogađa valjda svakog koji uređuje prostor, nismo se uselili za Božić kako smo planirali, potrošili smo trideset posto  više od najvišeg iznosa koji smo za to predvidjeli i još nam je deset tisuća eura nedostajalo da izbrusimo cijelu priču do sjaja.  

Naravno da Život ostavlja trag na kući, a uslijed razornog utjecaja muške šlampavosti i  psa koji je do kraja uništio moju viziju bijelog interijera uronjenog u “moon garden”, sad mi pak nedostaje deset tisuća eura da je dovedem opet u ono početno stanje, doduše bez sanjanog dijamantnog  sjaja, ali uredno i  funkcionalno, a  koje nam je svojedobno  pojelo veći dio ušteđevine.  

Protok vremena, atmosferilije, gaženje i udarci, da ne spominjemo potrese i poplave, habaju  zidove, beton i drvo, a kako onda ne bi potrošili nas? Koliko ljudsko biće podnese udaraca i sakupi ožiljaka , prije nego što shvati da život nije ništa drugo do perverzna inačica igre “Čovječe ne ljuti se!”?   

Neki sam se dan pogledala u ogledalo, ne u objektiv kamere, nego u svoje stvarno, pospano i umorno lice i ustanovila da bi i meni dobro došla adaptacija. Svaku sam svoju godinu života, kao i sve ostalo, pošteno zaradila i odradila i posljedično tome, troškovi bi vjerojatno bili isti kao i za adaptaciju građevine moje godine proizvodnje i vjerojatno bi nedostajalo desetak tisuća jedinica neke konvertibilne valute da me dovede do željenog sjaja. Uostalom, svaka bi žena  trebala moći popustiti nekom trenutku hedonističke ludosti. 

Činjenica da, usprkos nekoliko desetljeća guljenja od strane zdravstvenog, mirovinskog, poreza, prireza etc. i dalje plaćam pretrage, terapije, zubare, pomagala, školarine, tuđe i vlastite obnove,  umjesto da novac trošim na pokoji doprinos životnoj radosti,  učinilo je to,  da  mi je empatičnost, svojedobno ugrađena u moj karakter kao krvna grupa u genetski kod, trenutno na nivou Superhika.  

Ali, to su teme za neku drugu priču, a ja odlučujem konačno isprobati bar nešto, u dometu financijski dostupnog, iz popisa onog o čemu se mjesecima informiram.  Pokreni se, ma što da to značilo! 

Ne vjerujem u trenutne rezultate, u ono “stavite šminku i možete se vratiti na posao”,  “za pola sata deset godina manje” i slične stvari. Ne očekujem leći na stol, zažmiriti i izaći iz ordinacije ili salona, mlada i poletna, s rezultatom “Margot Robbie, pojedi se od zavisti!”  Naime, svaka intervencija zahtijeva, bar nužnu dozu opreza, vremena i oporavka. Većina iziskuje suzdržavanje od vježbanja, izlaganja suncu, kontraidicirana je uz popriličan broj lijekova, dijagnoza i drugih kozmetičkih tretmana. Za dobar dio njih, kad ne postignu ni približno dobar rezultat, uvjeravat će vas da ih je potrebno odraditi još bar desetak. Cijena? Sitnica.  

Nije da se spremam operirati sise , pumpat usta, isisavat salo, iskositi oči kako bih imala pogled Melanije Trump (o, da i toga ima u ponudi). Ne želim ništa invazivno, a niti očekujem nerealno. U ovim godinama, cilj je, kao što sam napisala u drugom postu, samo izgledati MGVG.  

Treba mi tek mala podrška redovnoj njezi , jer je moje najveće dosadašnje ulaganje  mali, baterijski aparat za elektrostimulaciju lica, koji mi ponešto pomaže u održavanju tonusa kože i za sad me pošteđuje pušačkih bora.  

Iskreno rečeno, i znatiželjna sam. Dopunjujem svoju malu statističku bazu, još malo neodlučno vrludam po blogovima i forumima – na kojima sve pohvale ubire noćni serum s visokim udjelom retinola, američke proizvodnje; koji je ove zime bilo gotovo nemoguće  nabaviti, jer  potražnja na svjetskom nivou nadilazi proizvodne kapacitete.Kako  dolazi proljeće i pojačano sunčevo zračenje, a terapija retinolom isključuje izlaganje suncu, odgađa se do daljnjeg.  

Kolagen koji se uzima oralno, a koji sam konzumirala u “dvije runde” i od dva različita proizvođača, u kombinaciji s hijaluronom i bez, kod mene se pokazao neučinkovit. 

Riječi “nekirurški” , “minimalno invazivno” i “dugoročnije” bile su na kraju te koje su me privukle tretmanu plasma penom, poznatom još pod nazivima fibroplast, plasmage, dermapen. Radi se o aparatu koji se u medicini koristi od 1900. godine za elektrokoagulaciju, uništavanje benignih lezija, tumora,  sa specijalnom elektrodom kojom se, u dodiru s kožom, stvara elektronski luk plazma energije što dovodi do mikroopekotina točno određenog područja, bez oštećenja okolne kože. To  stvara seriju vrlo sitnih točkica pored linija zatezanja, na samoj površini kože. Time bi se trebala potaknuti trenutna kontrakcija i učvršćivanje vlakana kože kako bi se stvorio tzv. “lifting”, odnosno zatezanje kože i dobio učinak remodeliranja i pomlađivanja.  

 Odgledala sam svaki dostupan video o samom postupku i pročitala recenzije, i mišljenja su dosta različita. Neki su ga opisali kao potpuno neučinkovitog, drugi su ga pohvalili, ali jednoglasno je da nema odmah “Wow” efekta te da se pravi rezultati ili izostanak rezultata mogu uočiti nakon nekih osam tjedana.  

Između opcije “ordinacija” i “kozmetički salon” izabrala sam salon, jasno, razlog je cijena. 

U meni pristupačnoj zoni grada, izabrala sam i kontaktirala dva salona koji pružaju tu uslugu, a telefonski kontakt s obadva je bio dosta ohrabrujuć, dapače, u jednom smo čak razgovarali o mogućoj budućoj suradnji. Na žalost, akcija koju sam htjela iskoristiti za inicijalnu uslugu je istekla, pa sam uhvatila onu u drugom salonu. Izabrala sam i regiju lica, čelo, kao najzahvalnije područje.   

Dakle, kako postupak izgleda: prvo se na dio  koji će ti odrađivati stavi anestetička krema, pa se pokrije folijom i čeka se nekih dvadesetak minuta da anestetik počne djelovati. Sam tretman radi vlasnica, i u svakom trenutku, vrlo strpljivo, nježno i stručno,  daje informaciju o tome što čini. Smije se kad joj kažem da sam se uputila u svaki detalj, jer navodno drugi dolaze poprilično neupućeni, valjda očekuju onu priču – uđem, sjednem, izađem lijep i mlad. Pripremila sam se za opaku bol, ali više je to osjet malih uboda, anestetik ima određeni učinak , a i čelo je ipak nešto zahvalnije od ostalih regija,( navodno je s kapcima dosta gadno).Miris spaljene kože  pomalo je  neugodan , pa meljem cijelo vrijeme da ne mislim o tome da mi netko  roštilja čelo. Ne tražim pauzu i gotovo je prije nego što sam očekivala. Slikamo me i ona i ja, promatra učinjeno, i otvoreno kaže kako misli da će mrštilice, kao mimičke bore trebati popravak(to znači još jedan tretman nakon 4 mjeseca) i daje mi upute – idućih dana ne močiti kožu nikako, ne mazati ni sa čim i nikako ne trgati krastice, koje moraju same otpasti,kako bi se tu stvorila nova, mlada koža, a ne ožiljci. Oporavak bi trebao uslijediti nakon osam dana, ali to je ipak individualno. Na slici se vidi čelo prije i neposredno nakon tretmana. Upozorava me da je drugi dan najneugodniji, što se može vidjeti i na slici i  zamoli me da joj pošaljem sliku nakon 24 sata  (radi provjere stanja).  Na jednom mjestu malo je curnula krv, ali osim blagog peckanja (kao da vas je malo jače uhvatilo sunce), ne mogu reći da trpim neku bol.  

U tramvaju, s crnom maskom i “kad jaganjci utihnu” čelom (počelo je bubriti i opet mi malo curka krv, a bacila sam gazicu koju su mi dali),  nadam se da neću sresti nikog poznatog (i da sretnem, pravila bih se da to nisam ja, ako shvaćate što hoću reći).  

Dolazim doma, pa iako bi inače mojim muškarcima, ako nisu gladni ili im ne fali čistih ručnika, trebalo podosta vremena da shvate da npr. ne dišem,  tu večer, na vratima, evo odbora za doček,s jednoglasnim pitanjima: “Jesi normalna? Kaj ti je s čelom…”. M.M me ozbiljno pita je li me netko tukao, ali ne tonom “idem obračunati s prokletnikom, osvetit ću te”, nego više “gdje si to i s kakvim društvom zaglavila…” i bla..bla…  

Dečkima su došli neki prijatelji i šalju me gore da me ne vide. Sram ih je mame s izgledom štemerice, a nije ih sram uprizorenja Hirošime u kuhinji koju sam, u 13.00, ostavila savršeno čistom i urednom. 

Pred spavanje mažem kožu bepanthenom i prisiljena sam se odreći svog omiljenog, ronilačkog stila spavanja potrbuške, s glavom ispod jastuka.  

Drugi dan, (a ni treći nije neki napredak), izgledam jednostavno katastrofalno, kad bih u dućan otišla bez šilterice, netko bi me primio za ruku i odveo u “Sigurnu kuću”.  

U radni ponedjeljak ulazim pomalo ekscentrično, s crvenom, samtastom kapom navučenom do obrva. Za divno čudo, nitko se ne zgraža nad tim što radni dan provodim s kapurinom na glavi, čak izgleda da im se,u kombinaciji sa  sakoom iste boje i teksture i crvenim ružem,  prilično dopada. 

Ostale dane, čelo kamufliram umjetnim šiškama, spoj šiški i izrast prikrivam instalacijom rajfa, ukosnica  i  marama, onda još moram ispod toga prikačiti masku,pa silom prilika,isfuravam neki novi “retro–boho ”  stil. Čestitaju mi na hrabrosti što sam odrezala šiške, jer “izgledam puno mlađe,” komplimentiraju mi, a ja se kiselo smješkam. Jedino me moj  odraz u objektivu iskreno nasmije, mogla bih statirati u mjuziklu “Mama mia”,ili npr. ljudima gledati u dlan. 

Kako se “sedmi dan” primiče kraju,hvata me panika – sutradan bih trebala već normalno funkcionirati, a meni je čelo još uvijek tetovirano i pitam se je li se to nešto kod mene iskompliciralo. Istovremeno prikupljam dodatne informacije o postupku, saznajem da treba izbjegavati konzumirati sojin umak i betakarotenske namirnice , a pojačati C vitamin, kako bi se izbjegle pigmentacijske mrlje. Bez kreme za sunčanje s faktorom pedeset, idućih tjedana ni pomišljati izaći van. Desetog dana još me ponetko pita što mi se dogodilo s čelom (ne da mi se više kamuflirati, a ni stavljati šminka) i izgleda, da ispod dva tjedna, doista nema povratka normalnom životu ni kod jedne, pa ni najmanje invazivne intervencije. Mrštilice su mi se još pojačale, a za eventualnu učinkovitost ostatka moram pričekati, o čemu ću obavijestiti svekoliku javnost. Naravno, i ovdje se preporuča više tretmana, s razmakom od četiri mjeseca, ali kako da uhvatim opet dva tjedna prije povratka estetski prihvatljivom životu? Tretman se inače radi i na vratu i tijelu, a može se, npr. cijelo lice raditi odjednom. Možda je to najisplativije i financijski i vremenski, ali nemam više ideja za kamufliranje…teroristica, jeti, žena s bradom…? 

Dva tjedna nakon, mrštilice su mi još nekako izraženije (valjda sam se još više mrštila), ali, kao da je koža na čelu ipak malo zategnutija i da, dugoročno,uz strpljenje i upornost, čini mi se da ovaj tretman ima potencijala. 

Hoću li ga, dakle, ponoviti? Ako se poklope sve okolnosti, vjerujem da hoću, i u drugom salonu i u ovom. A do tada, možda isprobam i nešto drugo, o čemu ću sve znatiželjne izvijestiti.  

O autoru

Jasenka administrator

Napiši odgovor