Arhiva kategorije Životne stvari

Dragi dečki,

po mnogo čemu, ja sam jedan od vas.

Primjerice:

• između sushija, moussa od zelenog čaja , praha od dehidrirane soje ili… dobrog roštilja , vrućeg odojka s hrskavom kožicom i kramp pogačica, biram drugu opciju, potpuno svjesna kako bi na Instagramu bilo neprihvatljivo pojavljivanje perca mladog luka koje viri iz napućenih usana, dok manikirana ruka posesivno drži limeni tanjur s poštenim komadom krmenadla i hrgom polubijelog;
• „Brave heart“ sam gledala sedam puta; FREEDOM!!!!
• mrzim liberalna prenemaganja;
• neću obući ružičastu, žutu ili majicu duginih boja, jer mi neke kokoši iz udruženja „sišemkrvporeznimobveznicima“ kažu, ali ću uletjet između nasilnika i slabijeg, makar ostala bez zubi (po istom receptu sam stala između zalutalog torcidaša okruženog bad blue boysima u istočnom dijelu Zagreba, pa mi je ovaj lijepo rekao: „A nemojte se vi gospođo, mišat!);
• mislim sljedeće: ako doista ne želiš da te ijedan muškarac gleda na „muški način“, obuci se; ako te doista i nakon toga toliko gledaju, a tebe to toliko smeta i burka može biti modni izbor.
• „Sopranosi“ koji su se istovremeno emitirali, deset su mi puta bolja serija od „Seksa i grada“ , za koji mi nije jasno zašto nisu angažirali atraktivnije glumice, kad su već ulupali toliku lovu ;
• već nekih dvadesetak godina, manje me je sram ako mi se  u javnosti  omakne psovka nego suze;
• češće se nađem u „fajtu“, nego što sudjelujem u spletki;
• imam talenta povrijediti ljude do kojih mi je stalo, a „oprosti“ mi često ostaje zaglavljeno u grlu, dok nije prekasno…

Poznato? Umri muški?

Mogla bih ja tako unedogled, ali samo želim pokazati zašto i kako je moguće da sam i na vašoj strani.

Rekoh: i na vašoj strani, jer sam, ipak, prava, pravcata  žena, ne samo po sekundarnim obilježjima koja su, usput rečeno, prilično uvjerljiva.

Stoga, s uvidom u taj, za vas  mistični, ponekad nerazumljivi, iracionalni, šifrirani  svijet s druge strane, moram vas, jer mi je stalo do čovječanstva, prijateljski savjetovati. Upozoriti.

Shvatite to, pa, što ja znam, ne kao hrpu pravila, više kao navigacijsku aplikaciju.

Upozoravam, dakle, podsjećam i nadam se, ukoliko nas već ne posjećuju jahači apokalipse, da  bi trebao postojati i „život nakon covide 19.“

Pravi život, u kojem ćete se, uz puno sreće i dalje buditi pored nas.

U kojem postoji mogućnost da će filigranski fina i sitna napuknuća na nježnoj ljusci ljudskih odnosa, nakon obitavanja u hibridu situacije iz morbidnog reality showa i zone sumraka,  biti pretvorena u kanjone i rasjede veličine San Andreasa, ali i mogućnost da se razdvojene tektonske ploče, nakon gadnog potresa opet nađu u ravnoteži (kao što se mi u Zagrebu nadamo da će se dogoditi kod nas).

Dakle, vi ćete sad, dragi moji, muški prijatelji,  hodati po vrlo skliskom terenu. Biti testirani, intervjuirani, promatrani, na načine i sa smicalicama kojima one iz „Igri gladi“ nisu ni do koljena. A sve na terenu koji smatrate domaćim.

Čuvajte se. Otvorite oči.    

Naime, kad smo si ponešto obećavali svojevremeno, ni mi baš nismo očekivale „u dobru i karanteni“.

Nismo očekivale dvadeset i četiri sata „jedan na jedan“.

U glavi nam je koncentracija svega: brige, neizvjesnosti, nervoze, preispitivanja, tuge, straha, suočavanja , ograničenja, a s tim se nije lako nositi.

Tko preživi, pričat će. Ja vam samo želim pomoći da preživimo zajedno.

DESET PRAVILA I MALI KVIZ

Dakle, prvo i osnovno:

Ako dijelite život s  liječnicama, medicinskim sestrama, magistrama, prodavačicama, njegovateljicama, nastavite niz,  s bilo kojom ženom koja se izlaže svaki dan i napušta koliki toliki privid sigurnosti vlastitog doma da bi život svih nas donekle funkcionirao,   preuzmite kućne obveze na sebe, brinite za djecu, budite blagi, suosjećajni, puni razumijevanja, saslušajte ih, obrišite im suze ako treba , izljubite ih i u naše ime i recite im hvala.

A za nas ostale… prvo pravilo: naš posao od kuće je jednako važan kao i vaš. To što ga obavljamo u donjem dijelu pidžame i usput pržimo luk, ne znači da ga ne pokušavamo izbalansirati s obvezama kao i u drugim okolnostima… s druge strane linije netko bilježi naš rad, mi jednako čekamo povratnu informaciju.

Samo, u drugim okolnostima,  kad smo na poslu, na poslu smo… nitko nas stalno ne prekida s upitom gdje su mu čiste gaće, što će biti za ručak ili pokušava  izgurati naše računalo sa stola da bi ugurao svoje…

Prema tome, naš kratkotrajni i nervozni boravak u kuhinji iz koje nas je  miris natjerao da se dignemo od računala, prije nego što smo pritisnule „enter“, ne uključuje uslugu „dodaj mi pivo iz frižidera kad si već tamo, ja radim!“

Drugo pravilo: šetnja psa nije dijeljenje kućnih poslova.

Treće pravilo: ovo je pravo vrijeme da se upoznate s kućnim aparatima.

Uključi, isključi, 0, napuni, ove dvije su za rublje, ove košarice tu su za vilice i noževe… na kraju krajeva, maleni naši, ne bojte se, neki od vas su završili elitne tehničke fakultete.

Četvrto pravilo, a vezano uz treće: možemo razumjeti teoriju struna, iako se vama ne da objašnjavati; mi u glavi imamo čitave vlastite paralelne svjetove i dimenzije, ali to vi ne biste shvatili.

Peto pravilo: ako u „Lidlu“ ili „Konzumu“ uspijemo naći nešto skupo, beskorisno, nepraktično i egzotično, kupit ćemo i ne pokušavajte nas u tome spriječiti, to je samo  zato jer trenutno ne možemo kupiti cipele.

Šesto pravilo: ako povremeno govorimo malo povišenijim tonom, nismo histerične , živčane ni svadljive , elokventne smo, dinamične, temperamentne i razgovijetne.

Sedmo pravilo: ako nas vidite sa smiješkom, kako si mrmljamo i pjevušimo u bradu, ne obazirite se, ali dobro ste čuli: “Uskoro moj bivši muž, uskoro…“

Osmo pravilo: Pobrinite se da u kući ima alkohola. Osim onog za dezinfekciju.

Deveto pravilo: smeće odvoze  utorkom i petkom. Plastiku i papir subotom u drugoj smjeni. Vreće s praznim flašama se vješaju na električni stup, da bi bilo lakše ljudima koji skupljaju boce. Plastika ide u žutu vrećicu, ali te vrećice krcamo u smeđu kantu za biološki otpad. Ne pitajte zašto. U stvari da bi smeđa kanta imala funkciju, ali oko toga ne razbijajte glavu. Samo zapamtite raspored.

A sad kviz, točni i netočni odgovori.

U badiću smo i hodamo po kući, u vrijeme kad se već polako uključuje grijanje.

Pitanje: Zašto hodamo u badekostimu?

Netočno: Nismo pri sebi.

Točno: U badekostimu smo, jer moramo proći kraj ogledala u hodniku, pa ćemo preskočiti jednu rundu u frižideru.

 Idemo dalje s kvizom.

Poznavanje glazbe. Puštamo vam ovo i pitamo: Sjećaš li se kad su ovo puštali u „Saloonu“?

Očekivani i točan odgovor: „Kako ne. Ti si sjedila u kutu s frendicom, imala si bijelu košulju sa širokim rukavima, ja sam bio za šankom i nisam mogao skinuti pogled s tebe. Dobre, stare stvari…“

Predvidiv i netočan odgovor: „Joj, pa to je prastaro! To je bilo u „Lovcima na jelene“. Sjećam se kad sam sa Žacom išao u kino, sjećaš se Žaca, onog iz kvarta koji je vozio nabrijanog „Golfa“, Žacova sestra je imala super noge…  „

Drugo pitanje: Jesi li kad poslušao riječi ove pjesme?(U sebi mislimo: pomozite nam da se sjetimo zašto smo se udale za vas?)

Točan i očekivani odgovor: „Pa nije baš moj tip glazbe, ali ima nešto u tekstu.“

Predvidiv i netočan odgovor: „Kad si ti počela slušati kuruzu?“

E sad, prije trećeg pitanja, pod uvjetom da ste dali barem polovično točne odgovore ili bar niste dali predvidive odgovore, trebali biste znati da većina od nas ima par komada rublja koje kao da je kupila u bunilu (tipa filmovi za odrasle).

Pa, ukoliko kad vam pustimo ovu retro, sugestivnu pjesmu, s podsmjehom ne bubnete iz kojeg naftalina izvlačimo te stvari,

dakle, možda vam se posreći, pa u ovom ludom vremenu, prije nego što završi u smeću, stavimo na sebe taj odurni, prostački komad veša i izvedemo striptiz koji žicate već dvadeset godina.

Deseto pravilo: Ne za…te se s nekim tko vam priprema hranu! (Ne zafrkavajte se, a što ste vi mislili?!)

Prošlo je četrdeset dana od kad me je corona, poput otmičara zatočila.

Mene i milijune drugih.

Mene, koja sam naučila jurcat kao bezglava muha, obaviti sto poslova dnevno, isplanirati isto toliko stvari, iskomunicirati bar pedeset ljudi i s isto toliko u danu popričati, optrčati banku, poštu, zubara i još stići kupiti cipele i uletjeti pet do devet u lokalni dućan, jer sam se sjetila što mi fali za sutrašnji ručak; utrpati usput frizera, užicati termin za depilaciju (opet obično pred zatvaranje), dignuti naručeni paket, izvući sestričnu s posla i odvući u kazalište, napraviti frizuru, navečer složiti odjevnu kombinaciju za ujutro, promijeniti odjevnu kombinaciju ujutro jer sam polila kavu po sebi ili mi je neki detalj zastršao, a bez da zakasnim na posao; ugovoriti sastanak, održati sastanak i popiti kavu sa susjedima; do posla napraviti tisuću koraka, na poslu napraviti još toliko, plesati u kuhinji dok su moji vani, a ja prevrćem tave; skenirati svaku krpicu, svaki fensi detalj i aparat u trgovačkom centru vikendom. Otići kod kolegice da me uz zezanciju i cugu instruira u nečem što ona zna, a ja moram naučiti.

Nisam ove godine kupila cica mace niti maslinovu grančicu; nisam otišla na groblje zapaliti roditeljima svijeću i staviti simbol Uskrsa u mramornu vazu; nisam se sa sinovima natezala da odemo na misu i bar se jednom godišnje ponašamo kao tradicionalna obitelj; na dan kad se tresao Zagreb, nikom nisam odnijela termosicu toplog čaja niti deku; pozvala na ručak ni dala ležaj, jer su moji zidovi ostali na mjestu, a nečiji su se urušili; nisam čak nikog smjela ni zagrliti kako bismo lakše utišali strah i prepričavali jedno drugom kako je bilo grozno.

Počela sam učiti živjeti sa strahom – jesam li oprala ruke prije nego što sam sinu dodala čašu, jesam li dotakla oči, usne, pa ja stalno dodirujem lice, hoću li se razboljeti od nečeg drugog, a neću se moći liječiti, jer je kompletan zdravstveni sustav koncentriran na coronu? Hoće li umrijeti netko do koga mi je stalo, a ja ga neću moći ispratiti? Hoću li izgubiti svako dostojanstvo, sa staklom u plućima, razgolićena i znojna, a ja ću u groznici gledati u iscrpljene, maskirane sestre i doktore i činit će mi se da se to multiplicirao Darth Vader (iz osvete što su mi „Ratovi zvijezda“  jedni od najglupljih filmova ikad snimljenih i to apsolutno svi nastavci), neću moći nikom reći da mi donese čisti veš, češalj i bezalkoholni dezodorans? Ili još gore, kad idem u nabavu, moguće je da pokupim nevidljivi, podmukli, odvratni šišmiški virus i prenesem ga nekom od najbližih, kao da u dobroj namjeri uzmeš usput autostopera, a on ti se uvuče u dom i napravi ti pakao od života?

Četrdeset dana je prošlo.

Sjedim uz gin i tonic, gledam u cvijeće koje sam posadila, uzimam flance, pečem kekse. Još nisam isključila računalo, konačno zadovoljna ja, konačno zadovoljan krajnji korisnik s druge strane, nema posrednika, nema prodavača šuplje pameti i ideja, dajem informaciju, primam povratnu informaciju, može li, može, sve može,  popit ću piće na sunčanoj terasi, a onda idem provjeriti je li mi stigao mail koji čekam, pa da evaluiram, bez nervoze, bez sufliranja sa strane.

Zadovoljno hrskam gluten s čokoladom i razmišljam kakve ću tegle nabaviti kad se konačno odlučim na tu investiciju. Fensi tegle, iste boje i dizajna.

Danas sam vidjela bubamaru. Možda se dogodi čudo i u koje od ovih večeri,  oko ruže zaleprša pokoja krijesnica. Miriši pokošena trava. Cvrkućem sa susjedom preko ograde, dogovaramo koje ćemo biljke saditi uz među i razvlačimo moju podivljalu ružu po žici, kako bi nas nekako estetski razdvojila.

Ignoriram zvuk koji najavljuje poruku na mobitelu. Nekako sam se puno razgovarala sama sa sobom ovih dana i sve mi manje fali interakcija s drugima. Poruke su postale žučnije, sve je manje žudnje za uobičajenim kontaktom u njima. Na poruku možeš odgovoriti. Biti fin. Biti grub i zločest. Ignorirati. Nekad s guštom deletati. Stvarnog čovjeka i njegove riječi ne možeš deletati. Čovjeka, ako si ti čovjek i ne želiš deletati. Ali, riječi ponekad ne možeš ignorirati. Jer su grube i glupe. Ili su tvoje grube.

Čitam usput, corona nekako rjeđe pogađa pušače, kud’ će jado na ta pluća, bar netko da nas poštedi, pol’ države prima plaću od poreza na cigarete i još cijedi, što bi i pas shvatio, ne grizi ruku koja te hrani, a ti i laješ i režiš i tjeraš i ujedaš.

Pa, nema  Eurovizije ove godine, nema freak-showa, hvala ti Bože, nema uzrujavanja, neću se gristi hoće li se Hrvatska plasirat, pa čitati poslije pljuvanje po portalima;  ne valja kad pošaljemo lijepu i nadarenu ženu i solidnu pjesmu, a osjećam se kreten, jer mi se ne sviđa neko mijaukanje tipa koji je navodno na aparatima, a skoro sam i ja bila na aparatima od dosade. Pa da im pošalješ Let tri, ali i naoružanog HOS-ovca s njima da ih drži na oku, pa neka po međunožju  provlače europsku zastavu, a ne hrvatsku, pa da vidimo koliko će Europa pljeskati progresivi i slobodi izražavanja.

Hoolywood gubi moć. Shvatili smo da svatko može snimiti film u svojoj kupaonici, pa je puno nezavisnih. Ja bih pisala scenarij. I ne bih pipala glumice.

Utvrdilo se, naime, da su svi koji su znali snimiti film bili seksualni manijaci. Sjetile se žene nakon dvadeset godina da im je učinjena sila. Da su to bar napravile odmah, koliko bi patnje i poniženja uštedjele onim curama koje su rekle „ne“.

Nadalje, zbog corone stojim u redovima, ne mogu van grada ako nemam propusnicu, kažu mi što moram raditi, mogu me pratiti, privesti, kao u doba Tita. Vratila me corona u mladost. Ni vic ne mogu ispričati o kome želim, mogu biti prekršajno kažnjena. Ili društveno neprihvatljiva. Za vic nije kriva corona. Svejedno me vraća u mladost!

Da, okrenula sam se sebi i razmišljam, ne jurcam samo kroz život. Nema svjetlosnog zagađenja, nema buke, nit nesnosnog žamora, čujem cvrkut ptica.

Zato me strah otpuštanja mjera. Kao da čovjeka iz mraka zatvora, postupno puštaš na slobodu. Meni se ovdje čini obrnuto. Nakon dugo vremena, suočila sam se sama sa sobom i s onim u što sam se pretvorila, konzumenta bez prave svijesti o dragocjenosti svakog dana i vlastitog kratkog roka trajanja.

Vidim sunčevu svjetlost, uprljala sam ruke zemljom dok sam sadila biljke i činile su mi se čišće nego ikad.

Znam da i drugi ljudi peru ruke i konačno drže pristojan razmak. Ako me žele preskočiti na blagajni, samo malo zakašljem iza maske. Počinjemo poštivati ljude koji rade obične poslove, jer shvaćamo kako su važni za naš život.

Zato se bojim tih polovičnih, postupnih mjera, kao da smo dio eksperimenta. U birtiju po dvoje? S maskom kod frizera ili kozmetičarke? Svadba od mladenaca i osam svatova? Na plaži se dovikuješ sa susjedom?  Što bi se u mojim krajevima reklo „ni vrit ni mimo“.

Strah me onog svijeta koji nas čeka i  strah me hoćemo li razljutiti coronu, pa se pritaji, a onda napadne još žešće, kao u hororcima, kad se uljuškaš, a čudovište te zgrabi za nogu u zadnjoj sceni. Ako ga ne zatučeš, spališ i probiješ , eto ga u još bar tri nastavka!

Nekako je ne bih htjela srditi dok još imam dvorište i tri litre sapuna u rezervi. A i taj potres stalno vreba.

Nekako je sad, pa ne mogu reći blaga, ali predvidiva.

Je l’ to mene dohvatio stockholmski sindrom?

Nekako slabo pričamo o seksu otkako smo, blago rečeno, zreliji.

Prakticira li se, odnosno u kolikoj mjeri se prakticira, ne znam, kao što rekoh, slabo pričamo o tome.

Ako i pričamo, činimo to kroz infantilne šale, kikoćemo se kao djeca, bagateliziramo, minoriziramo, uvijamo, pa nekako i taj seks aseksualiziramo.

Cijela priča ide na negaciju, a sve se nekako zavrti oko pedesetog rođendana. Ono kad ti prijatelji mužu poklone knjigu „Seks poslije pedesete“ , koja ima samo korice s naslovom i prazne stranice.

Ili, m.m. i ja idemo prijatelju na proslavu pedesetog rođendana i m.m., u duhu infantilnog humora,  zapne da mu kupimo „Afričku šljivu“. Umjesto cvijeća. Cvijeće dobiva žena. Naravno da je u subotu navečer, pred dežurnom apotekom, tik do hitne, red do raskrižja, ljudi čekaju u stvarnoj potrebi. Parkirani smo i sjedimo u autu.

„Hajde,’odi kupi“ , delegira me m.m.

„Ja?…Hajde ti!“

Zabezeknut je. Ne može on.

Pitam ga zašto ne može.

„Za mene bi mislili da mi treba!“

„A što bi za mene rekli, babu tol’ko stislo da ne može čekat da joj muž oživi, pa se tu gura među ljudima koji trebaju antibiotik ili lupocet za dijete!?“

„Pa reci da idemo prijatelju na rođendan. Objasni da je to šala.“

Častim ga pogledom ispod obrva.

Počinje taktika koju ja zovem taktika „srditog komplimenta“ , tipa što bi on kuhao kavu kad ja to radim bolje, sve nešto izrečeno povišenim tonom da zvuči uvjerljivo – kao ja super izgledam, mladolika sam, pa sam onda, izvana,  tip žene pume i te priče, svi bi povjerovali da ja to kupujem baš frendu iz zafrkancije, jer sigurno mogu imati frajera kojeg hoću i bla, bla, bla..znam kravu dok je tele bila, pa ne pušim foru.

Uostalom, u tom sam dijelu grada nekad živjela, mogla bih sresti nekog poznatog pa bi se pričalo kako sam, onako gizdava, završila s papkom.

Natezali smo se još koju minutu, a na rođendan otišli s regularnim poklonom, bez dodatka i s malim zakašnjenjem. Ali janjetina je bila još vruća i nismo gubili vrijeme na priče o seksu.

Ne znam, u stvari, jesmo li podjetinjili ili ostarjeli, al’ što reče jedna moja frendica, nije da smo baš na hodalici ili za stacionar. Doduše, kako sam čula od ljudi koji su nešto involviraniji u sustav staračkih domova, čini se da su ljudi u trećoj trećini trećeg životnog doba itekako živahni na tom području i riječju i djelom, pa to možda ide reverzibilno.

Ili smo možda u mladosti previše pričali o seksu?

A pričali smo. Ne baš ono da sjedneš s kolegom na kavu, pa raspalite svaki o svojim iskustvima ili sinoćnjim detaljima, ali nekako se seks uvijek ubacio u priču, u šalu, u kompliment, manje ili više suptilno. Mjera se ipak uvijek znala, bar u okruženju onog što sam ja zvala društvo.

Bilo je naravno i vulgarnosti i sirovosti,  ali smo takve zaobilazili, ignorirali ili odbijali. Ako se radilo o društvu u cjelini.

U ženskom smo okruženju (desetak najbližih frendica) mljele o seksu, bar kao o jednoj točci dnevnog reda. Vjerojatno i dečki među sobom. Diskrecija je bila vrlo rastezljiv pojam, a informiranost je, uglavnom, ovisila o usmenoj predaji. Da odmah razbijem mitove, nismo bile prethodnica „dark weba“. Nijedna nije ulazila u pitanje dimenzija (čak ni cure s tehničkih fakulteta), kritike performansi ili slično.

Svojedobno su se, u ranijoj fazi, one upućenije , pravile malo važne pred nama neupućenijima i to je to. Kako su cijelu stvar prikazale kao sportsku disciplinu, mene je, kao ne previše spretnu (tjelesni mi nije bio najdraži predmet) užasnulo. Poslije su  priznale da su se zafrkavale i pretjerivale, jer ih je zabavljao moj izraz lica.

Mislim, akcija na veš mašini za vrijeme centrifugiranja mi je još imala neke logike, ali spominjanje uskih radijatora, balkonskih ograda, morskih litica, postojanje radnih i paradnih kreveta, primjena  hrvačkih zahvata i to u uskom prostoru „peglice“ na nizbrdici, inspirirali su me na zahvalnost čovječanstvu što je, uopće, uspjelo održati vrstu.

Nije onda bilo pritiska na gumb i dobivanja informacije koju želiš. Komunizam je, osim što je doista bio sustav u informativnoj blokadi, bio i prilično konzervativno društvo. Do većine saznanja smo morali dolaziti zaobilazno (nešto je malo sadržaja takve vrste bilo u „Erotici“ ili srpskom „Zum reporteru“ – preteča današnjeg FB – frajeri s nunčakama,  goli do pojasa, s tekstom kojim se predstavljaju – trenira karate, sluša Lepu Lukić i voli sve što vole mladi – da se raspametiš od želje!).

Po onom „sličan se sličnome raduje“, baš smo se ja i najneupućenija frendica najrezolutnije odlučile educirati.

Uglavnom, osim puste priče i siromašne literature, naša je edukacija krenula na novi level onog časa kad su joj starci otišli na ranč, a ona me pozvala da odgledamo film za odrasle iz bogate kolekcije njezinog tate. Pušile smo, pile neki liker ,cerekale, onda važno ubacile kazetu, a kad je stisnula tipku „play“ , odjednom se čulo cvrčanje, srkanje i gužvanje, onaj „vuuuššššsrrrrk“ kojeg se, kao česte pojave, sjećaju oni koji se, uopće, još sjećaju video rekordera. Prisjelo nam je, zgužvana se vrpca obmotala oko onih pipaca i kotačića, čupale smo, prvo nervozno, onda oprezno, s pincetom, a nismo mogle ni zvati susjeda koji je obično rješavao takve stvari da nas ne otkuca njenom tati. Još smo sat vremena čupkale, ostatak vrpce provizorno zalijepile selotejpom, gurnule video kazetu u drugi red i odustale od vizualnog, neformalnog obrazovanja. Ostala nam je doduše matineja, „Sladoled od limuna“ ili „Američka pita“, ali i polupuna dvorana vojnika na slobodnom danu, egzibicionista i slično, pa je jasno da je ta opcija došla u obzir samo jednom i da smo izašle iz kina u prvoj četvrtini projekcije.

Nije da nismo odradile i poglavlje „kontracepcija“, ali kad je ona konačno krenula s empirijskog na praktični dio, nekako je brzo završila u bijelom,  ja sam bila kuma.

Da sam znala koliko će mi nedostajati, spriječila bih je da se seksa.

Ne znam o čemu mladi danas pričaju, ako uopće pričaju. Nekako me nije ni briga. Svijet se mijenja, ljudska bit ostaje ista. Mogu samo zažalit za vremenima u kojima tehnologija nije uništila maštu.

Imamo godine i dio puta koji smo prošli. S više ili manje veselja.

Ne bih mogla nikoga ništa naučiti, da mogu vratiti vrijeme puno bih stvari napravila drukčije i vjerojatno bi opet bilo pogrešno.

Ponekad me mlade žene pitaju za savjet, tipa „pametna si i iskusnija, što da radim?“, a ja mogu samo iskreno odgovoriti „da sam pametna, bila bih iskusnija“.

Je li, u stvari, itko spreman doista postupiti po tuđem savjetu? Iako su ljudi, usredotočeni na svoje različitosti, mnogo sličniji nego što misle, a oni koji dolaze moraju, doduše drukčijom brzinom i različitim vozilom,  proći istom cestom. To znamo mi, koji smo već prešli veći dio puta.

Ponekad se prepoznavanje očituje u pogledu.

Kao kad nam mlada kolegica naprimjer, dok srčemo kavu na pauzi, otkriva da je otkrila kako brak zna biti gadna stvar. Pogledam drugu, onim pogledom „prošle smo to“.  Smješkamo se. Pa je upućujemo da ne gubi vrijeme na durenje, i  kažemo joj nek’ manipulira s mužem. Nije joj jasno kako se može manipulirati mužem.

Smijemo se, kako žena može manipulirati muškarcem? Samo postupi po onom američkom „time is money, odradi to, uštedi vrijeme, poštedi sebe suza u zaključanoj kupaonici, natezanja i svađa, ne čekaj idealnu situaciju, već kreiraj idealnog muža, žene su znale stoljećima prije ono što  znanstvenici danas rade nagradom za dobro ponašanje, znaju što je kojoj živini nagrada. Preporučamo joj, ima neka pjesma od „Atomskog skloništa“, radni naziv „Žuti kišobran“, ali vidimo po njenim rumenim obrazima da je shvatila, a bez da je odslušala pjesmu.

I to su naše priče o seksu.

Ali zašto mi, u zrelijim godinama,  više ili bar maštovitije ne pričamo o seksu, nije da smo postali stidljiviji?

Čak ni među onima s kojima smo, na puno načina, sazrijevali.

Mislim, izmijenili smo među sobom već mišljenja je li bolja gorka sol ili onaj odvratni, slatki sirup za pripremu za kolonoskopiju, , opisivali porode i operacije, tumačili i zajedno se tresli oko ishoda nalaza, hrvali s roditeljstvom, selili jedni druge, svađali oko politike, znamo čiji je muž šampion u hrkanju, a koja od nas koje jelo najbolje kuha,  skrivali se pred klincima da zapalimo marihuanu, ogovarali tazbinu, ostajali bez posla i bez novaca, rješavali pravne probleme, pokapali najbliže i analizirali djetinjstvo… na mnogo smo načina ušli u svaku sferu intime onog drugog, ali, čak nam ni šale o seksu više nisu smiješne. Kad netko i ispriča kakav sočni vic, pogledamo ga kao da je zatražio „Frutek“ umjesto pive. Hej, stari, zar ponavljaš razred?

Možda je sva ta priča o seksu, samo dio potrage za ljubavlju koju dosad jesmo ili nismo našli. Ili je Shazal u pravu, pa je ljubav, doista, prljavi trik prirode kako bi produžila vrstu?

A moguće da smo samo shvatili kako čovječanstvo nije ništa drugo nego jedna velika, razjedinjena, disfunkcionalna obitelj, pa ćeš se, uz sve što je u ovom svijetu naopačke, još nabosti i na incest.

A ovaj pjesmuljak od Salt’ n’ Pepa, čiji sam naziv posudila za naslov ovog posta, ne inspirira me ni na seks, ni na priču o seksu, nekako me samo nadahne da zaplešem.

Službena teorija paralelnog svijeta pojavila se 50-ih godina dvadesetog stoljeća. Smislio ju je matematičar i fizičar Hugh Everett (akademska karijera mu je tada krenula silazno). Ta se ideja temelji na zakonima kvantne mehanike i teoriji vjerojatnosti. Znanstvenik je rekao da je broj mogućih ishoda bilo kojeg događaja jednak broju paralelnih svjetova. Takvih opcija može biti beskonačno mnogo. Inače, kvantne teorije je osporavao Albert Einstein, jer po njegovoj teoriji relativnosti nije moguće da ista materija bude istovremeno na dva različita mjesta.

Zato ova materija, s okom na ekranu računala, a prstima na tipkovnici, neodlučna o tome kojem znanstveniku poklonit povjerenje, bez naznake da će si ikad prestati postavljati pitanja, trenutno utvrđuje sljedeće: Kraj je godine, ali kakve godine! Ako me ne demantira, mislim ovo oko kraja, pa ne nastavi svoj jezivi ples, zamaskirana s jednom jedinicom. Zato šutim, inače bih povikala – loša predstava, vratite nam novce!

Ja sam, naime, jedna od onih, naizgled zarobljena u realitetu; po meni, sve bi se ulice križale pod pravim kutom, vladala bi logika i pravila. Jednom sam m.m. htjela dokazati kako je pravo logično , pa sam mu uspjela članak zakona prikazati matematičkom formulom. Ali, u zadnje sam vrijeme spremna povjerovati u sve teorije zavjere udružene zajedno, da mi netko dođe i dobro prezentira, uz pokoji pelinkovac,  mogao bi me uvjeriti da je zemlja ravna, a njezin oblik kugle optička varka.

Donekle me dotakao i tračak mudrosti pa znam da skoro ništa ne znam. Gotovo ništa o svemiru, tek malo više o ljudima, za koje odnedavno shvaćam da nisu ni upola tako dobronamjerni kao što sam mislila, a u svezi pameti, rezultat je još porazniji. Naime, ova je godina, uz sve ostalo, mimo moje volje, baš kao što je sva moja nutrina krajem prošle slutila, godina otkrića na globalnom i osobnom planu. S nekim sam se ljudima, na osobnoj razini, zauvijek i bez žaljenja oprostila, nekima sam otvorila vrata, neki su ih otvorili meni. Od globusa sam davno odustala, iz toliko razloga da mi ih se ne da ni nabrajati i uglavnom su dvonožne prirode. Svako malo svodim račune i ne mogu otpustiti prošlost, suprotno svim savjetima mudraca. A posteriori, bila bih nezahvalna jer me dovela do ovog trenutka, s druge strane, u svom je trenutku bila sadašnjost. I tako mozgajući, u svoj toj introspekcijskoj retrospektivi, shvatila sam da nisu velike odluke te koje određuju sudbinu  – ni svjetsku ni osobnu. Možda bi, svojedobno, drukčija intonacija pregovarača spriječila ili bar odgodila rat, pa bi se pisala drukčija povijest; možda je na nju utjecala nečija glavobolja, loš dan, lančana reakcija na pokret, zvuk , dodir ili kriva trasa izabrana na sparan dan za obilazak grada.

U našim malim životima, moguće je pak da je neka kriva ili izostanak prave riječi uvjetovala naš život mnogo značajnije od izbora fakulteta ili natječaja za posao za koji smo se odlučili prijaviti…možda  je činjenica da je taj dan dizalo bilo u kvaru, uvjetovalo izlazak iz zgrade pet sekundi prekasno da sretneš svoju srodnu dušu…možda si skrenula pogled kad si nekog trebala pogledat u oči…možda…jedino izvjesno je, a što sam naučila na vlastitoj koži, je „nikad ne reci nikad“. Nije sve tako nemoguće kao što izgleda. Misao vuče misao, a male odluke su proizvele svoj učinak. Razmišljam kako bi bilo kad bi bilo i postoji li negdje, u bespućima multiverzuma, neki drugi, paralelni svijet u kojem nisam rekla „moram razmisliti“, nego „prihvaćam“, svijet u kojem sam rekla, umjesto šutjela ili prešutjela umjesto progovorila. Ima li neka druga „ja“ koja živi posljedice drukčijeg postupanja u određenom trenutku? Postoji li tako beskonačan broj univerzuma u kojem postoje beskrajni nizovi „nas“ s beskrajnim brojem ishoda svojih postupanja? Postoje li takvi svjetovi naših baka, roditelja i postojimo li neki „mi“ u tim njihovim svjetovima?

Razmišljam malo o četiri, nama poznatih dimenzija, tri prostorne i vrijeme, i o mogućnosti postojanja drugih dimenzija i paralelnih svjetova i paralelnih nas u tim dimenzijama. Mislim, to što mi o tome nemamo svijest, ne znači da ne postoje. Amerika je postojala i prije Columba, nije li? Razmišljam li samo ja o tome?

Što još  znanost kaže o tome?

Istraživači su dokazali da atom kao osnova svega, kao građevni materijal bilo koje tvari, može zauzeti različit položaj, odnosno pojaviti se istovremeno na više mjesta. Poput elementarnih čestica, sve može stajati u nekoliko točaka u prostorima, to jest u dva ili više svjetova.

Tako postoji ideja da je Velikim praskom nastao multiverzum („…i bi svjetlo!“) u kojem bi naš univerzum bio samo jedna od stvarnosti, a ako je vjerovati Hertogu, time se bavio S. Hawking zadnju godinu svog života, matematički svodeći beskonačni na konačni broj univerzuma (to sam ja skratila priču iz prilično opširnog i dosadnog, znanstvenog objašnjenja). 

Ezoterija i neki drugi izvori se bave i praktičnim stvarima tj. putovanjima u druge svjetove. Ne bih se ja bavila portalima i vilenjacima i drugim entitetima, ni svijetom u kojem je Hitler pobijedio, a Hrvatska je kolonijalna sila…ne bih čak posjetila univerzum u kojem skijam k’o Janica, vozim kao Mika, filmska sam zvijezda ili imam super funkcionalnu obitelj. Posebice ne onaj u kojem sam prosjakinja ili pripadnica ljudožderskog plemena. Zanima me baš ostvarenje potencijala i što bi bilo da sam…možda sam samo jedan od likova u video programu, kao u Matrixu… Za sad, problem bi mi, u ovo vrijeme, hibridu Alan Forda i nove priče S.Kinga, bilo otputovati u Dugu Resu javnim prijevozom, a kamoli otputovati u neku drugu dimenziju, kroz neki fotonski tunel. Manje znanstvene stranice imaju prijedloge za načine putovanja. Osobno nemam ni volje ni hrabrosti, ne bih se gledala u zrcalo u tunelu svijeća niti bilo što slično. Za one koje imaju volje, puno smisla za humor i više vremena-hrabrosti, prenosim jedan način. Tko isproba, molim da mi javi kako je bilo.

“Kako doći do paralelnog svijeta kroz dizalo

Ezoteričari inzistiraju da dizalo može pomoći u prijelazu u paralelni svijet. Ono služi kao „vrata“ koja se mogu otvoriti. Najbolje je putovati liftom noću i u kabini se mora biti sam. Važno je napomenuti da ako druga osoba uđe u dizalo dok se izvodi ritual, onda ništa neće uspjeti. Nakon ulaska u unutrašnjost kabine, trebate se kretati po katovima sljedećim redoslijedom: 4-2-6-2-1. Onda idite na 10. kat i spustite se na 5. Žena će ući u kabinu, ne možete razgovarati s njom. Potrebno je pritisnuti tipku na 1. katu, ali dizalo će ići na 10. Nemoguće je pritisnuti druge tipke, jer će ritual biti prekinut. Kako shvatiti da se dogodila tranzicija? U paralelnoj stvarnosti samo ćete vi biti. Treba napomenuti da ne trebate tražiti pratioca – vodič nije bio osoba. Da bi ušli u ljudski svijet, potrebno je izvršiti ritual s liftom (podovi, gumbi) obrnutim redoslijedom.”