Da živim sama, moj bi stan izgledao kao stan američkog neženje – velike staklene površine, koža, crno, bijelo, mramor, inoks, dizajnersko osvjetljenje, televizor velikog ekrana, isprani beton na podu, sterilno čista kuhinja s brdom aparata, od kojih bih koristila samo onaj za kavu, uredno do bola (čistačica napušta stan prije nego što ja dolazim doma), apstraktna slika preko cijelog zida, nikakvih ženskastih sitnica, možda koja levitirajuća tegla s nečim što ne treba zalijevati… posuđe složeno kao vojnici na postrojavanju, nijedna okrhnuta šalica ni rasparane zdjelice, stapa se s okolinom, futuristički frižider s velikim ledomatom…
Evo, ne živim sama, pa se budim iz sanjarenja, vraćam se na temu i razmišljam o svojoj najboljoj prijateljici koja je jedna od najorganiziranijih osoba na svijetu, često radi vikendom, nosi posao doma, fokusirana je, ni potres je ne odvrati od završavanja započetog (jer joj rok diše za vratom), kosi, čisti, održava vrt, iznajmljuje, obračunava… a onda, otkrijem u njoj pravog ženskog estetu, jer u shabby chik stilu preuredi komode i ormare, uskladi lila i ružičaste tonove, vaze, zavjese, cvijeće, jastučiće i sve to nekako super izgleda i još je k tome uredno.
E, za nju, u rijetkim trenutcima kad se stignemo družiti u kućnim uvjetima , volim smisliti nešto neočekivano/uvijek primijeti trud), pa odlučujem ne pojesti žličicom „čokoladnu zemlju“ iz prošlog posta, nego je iskoristiti za dekoraciju deserta koji osmišljavam za našu iduću kavu.
Ne lažimo si, ovo o čemu pišem nije nikakva moja kreacija, samo je izvedenica, svojedobno veganskog hit deserta, zvanog „Rain drop“, a radi se o želatiniziranoj vodi, na tostiranom sojinom brašnu, koja se mora pojesti odmah i košta ponešto solidnih dolarskih desetica.
Zašto „ Gospine suze“?
Bili vjernici ili ne, koncept majke koja oprašta i bdije nad nama, čini mi se utješnom i poetskom, a iz vlastitog iskustva znamo da majčinstvo ponekad uključuje razočaranja, puno brige, odricanja, strpljenja i naravno, suze.
Oni koji kažu da su imali susret s Gospom, svjedoče da ju je pratio intenzivan miris ruže, a ruže su bile i najdraže cvijeće moje pokojne mame…
A u mojoj kolekciji „svega i svačega i kupi nek’ se nađe“ , dok sam tražila povrtnu kocku za rižoto, našla sam prehrambenu aromu s mirisom ruže. Pa tako, misao se na misao veže…
Dakle, potrebna je čaša vode (po mogućnosti flaširane, negazirane), kap ružine esencije (inače se koristi za originalnu dubrovačku rožatu, po tome je i dobila ime), žličica (dvije) šećera i trećina žličice agar agara (želatina dobivena iz algi)./ Ne pretjerivati s ružom, doista samo kap, da ne bi imali osjećaj da konzumirate parfem./ Ja sam aromatizirala šećer s jednom kapi, pa ću ga, ukoliko se sjetim gdje sam pospremila mlinček za kavu,samljeti za posipanje./
Stavite šećer i agar agar u posudu, pomiješajte, dolijte vodu, kap esencije i zakuhajte na laganoj vatri i miješajte do željene konzistencije (koju minutu), skrutnut će se kasnije na hladnoći i treba podsjećati na kap odnosno suzu(mora biti malo lelujava), a ne na rukometnu loptu.
Prelijte tekućinu u kalupe kuglastog oblika, po želji dodajte latice, voće, nešto jestivo i dekorativno, igrajte se bojama i oblicima i odložite u hladnjak, na nekih dva sata.
Izvadite, preokrenite na površinu onoga na čemu ćete servirati (budite kreativni,) koju prije toga npr. dekorirajte čokoladnom zemljom, prelijte šećernim ili javorovim sirupom, ja sam još pobacala kandirane latice ruže.
Uživajte! Ako ne u okusu, bar u pogledu.
O autoru