…hoće li moja odjeća prije izaći iz mode ili ću je ja prije prerasti?
Sve je počelo tako lijepo, sanjala sam da trčim kroz valove i da me prska svježa, morska pjena, pa sam hodala kroz gužvu, gledala remorkere (ne znam otkud oni, ali nisam ja pisala scenarij), a odnekud je dopirala plesna glazba.
Još sam, kad sam se probudila, shvatila da ne moram na posao.
Tako razveseljena, izvukla sam vagu koja danima usidrena ispod kreveta skuplja prašinu.
Ponavljam, bila sam jako dobre volje i jako hrabra, jer iza mene su dani šunkice, pečenja i ostalih delicija (kakav je to blagdan bez francuske?), ali ja na sebi imam samo mušku potkošulju i donji dio pidžame debljine paučine, pa možda ublažim situaciju.
I…? Ne mere bolje, kilu manje nego što sam očekivala.
Da to samo, barem, nisam shvatila kao „licence to eat“!
Ma, pinca je kriva, uporno je kupujem svake godine, iako je samo ja i jedem. Još sam, dok je kardinal Bozanić davao blagoslov, samo nju i uspjela zgrabiti sa stola i prenijeti pred televizor.
A naši su djedovi, bake, mame i tate znali da se blagoslovljena hrana ne baca.
E, ta ista pinca je treći dan pomalo suha, pa namazana nutelom ili pekmezom od šipka lakše klizi niz grlo. Onda si žedan, a tko još za blagdane pije vodu? Slatko zove na slano, to zna svatko tko je probao dijetu s jabukama; rezultat uvečer – dvije i po kile više nego na početku dana.
Pa se ja sad pitam, hoće li ona moja lijepa, zgužvana odjeća koja prkosi zakonima fizike nagurana u ormar, imati prilike opet prošetati izvan granica dvorišta? Hoće li prije izaći iz mode ili ću je ja PRERASTI?!!!
Ako sam što naučila kroz dugogodišnji staž krajnjeg potrošača jest, da ako želiš da ti odjeća koju kupiš dobro stoji, nju prilagođavaš sebi, a ne sebe odjeći, što jako dobro znaju mali krojački obrti kojima pomažem da prežive. Međutim, oni raspolažu škarama i šivaćim strojevima, a ne tekućim elastinom.
Ad 1. Kožne hlače, one žute, španjolske kreatorice, koje su toliko razveselile radnu okolinu, a koje je tako teško koloristički spojiti s ostatkom mog ormara. Kupljene bez probe (neki moji „dobavljači“ uvijek odnekud izvuku nešto što je baš „stvoreno za mene“, s napomenom „nije za škrte“).
Strgala „ciferšlus“ pri prvoj probi, nogavice mi došle iznad gležnja, strše, kao da konci vire iz njih. U struku bi jedan ušitak dobro došao.
Nabava ciferšlusa, plus sedamdeset kuna krojačkom salonu i postaju nosive. Tražim nekakvu poveznicu uz bijelo i nađem rupček (onaj koji se veže oko vrata, bandana) iz djevojačkih dana, otkrivam moć svile spojene s parfemom, dok ga vežem oko vrata, zamiriše mi dobri, stari, retro MN.
Druge sam hlače kupila robusne, malo u stilu hip-hop, vrlo nosive na grube cipele, oprala dva puta, drugi put strpala u novu sušilicu, mnogo manje suptilnu od pokojne, stisle se, pa su sad fino stojale u struku, ali s nogavicama koje se nekako blentavo šire. Ništa, suziti ih, napraviti „šliceve“ sa strane, pa će fino pasti na elegantnije cipele. Cijela priča me došla dodatnih sto kuna i zaprepašteni pogled Tatjane iz „Tatjaninih škarica“ – naime, ja sam jedina koja je višestruko oprala u vešmašini, pa još provukla kroz sušilicu pravu kožu.
Aaaa, prava koža, zasvijetli mi žaruljica, zato su bile tako ugodne, a Tatjana me moli i preporuča da kožne jakne ipak dam u kemijsku. Kao i hlače ubuduće.
Ad 2. Hlače zovu na novu majicu, davno sam se izblesirala na jednu crnu s bijelim logom, ali što je puno, puno je, iako je savršeno stajala , čak i preko šancovog ovratnika (ne pitajte, izgleda da sam ja suvozač visokog rizika).
Na webu jednako skupa kao i u P&C, čekat ću sniženje. Sniženje – crne rasprodane, otkud tim ženetinama lova, još glupi P&C ne daje na rate, osim na karticu koju ima m.m., ali onda će vidjeti koliko majica stvarno košta.
Provjeravam, rasprodane diljem svijeta, ne samo crne nego i bijele, ostat ću i bez nje, pa duboko uzdišem i provlačim karticu i to pet minuta prije nego što se dućan zatvara, shvaćajući odjednom da sam možda preplatila majicu koja je usput i opako prljava.
Kao što su im poderane i hlače iz iste linije, hlače koje imaju samo u jednom broju, pa si dam gušta i prigovorim to prodavaču, a on sliježe ramenima i objašnjava da su na sniženju. Kakvo sniženje, tisuću kuna za poderane hlače, ali se blenton blaženo smješka i ljubazno me šalje na donju blagajnu, jer će uskoro zatvorit dućan.
Bijelo ističe bore, ali što me briga, često mi se nosi „bila boja“, a i uvijek mogu ubaciti između lica i bjeline, nešto crveno, zeleno ili sivo.
Ako s ničim drugim, majica će ići super na plisirane bijele hlače koje sam svojevremeno naručila, a koje se sad nalaze, a gdje bi drugdje nego u krojačkom salonu, ostale na prilagodbi.
A kad, ako ikad, izađemo iz zone ograničenog kretanja , hoće li mi tako prilagođene biti dovoljno velike ili će izaći iz mode, jer će se nositi vreće za krumpire, i to da nadopunim jednu kolegicu, u broju ACL (aftercorona L).
U međuvremenu, poprijeko gledam vagu, na corona socijalnoj distanci, pa što je to, ja se vage bojim i to ne zato jer sam malena.
Za kaznu, stavit ću je ispred frižidera, pa neka radi kao zaštitar.
O autoru