Let’s talk about sex

Written by Jasenka

01/06/2020

LET’S TALK ABOUT SEX

Nekako slabo pričamo o seksu otkako smo, blago rečeno, zreliji.

Prakticira li se, odnosno u kolikoj mjeri se prakticira, ne znam, kao što rekoh, slabo pričamo o tome.

Ako i pričamo, činimo to kroz infantilne šale, kikoćemo se kao djeca, bagateliziramo, minoriziramo, uvijamo, pa nekako i taj seks aseksualiziramo.

Cijela priča ide na negaciju, a sve se nekako zavrti oko pedesetog rođendana. Ono kad ti prijatelji mužu poklone knjigu „Seks poslije pedesete“ , koja ima samo korice s naslovom i prazne stranice.

Ili, m.m. i ja idemo prijatelju na proslavu pedesetog rođendana i m.m., u duhu infantilnog humora,  zapne da mu kupimo „Afričku šljivu“. Umjesto cvijeća. Cvijeće dobiva žena. Naravno da je u subotu navečer, pred dežurnom apotekom, tik do hitne, red do raskrižja, ljudi čekaju u stvarnoj potrebi. Parkirani smo i sjedimo u autu.

„Hajde,’odi kupi“ , delegira me m.m.

„Ja?…Hajde ti!“

Zabezeknut je. Ne može on.

Pitam ga zašto ne može.

„Za mene bi mislili da mi treba!“

„A što bi za mene rekli, babu tol’ko stislo da ne može čekat da joj muž oživi, pa se tu gura među ljudima koji trebaju antibiotik ili lupocet za dijete!?“

„Pa reci da idemo prijatelju na rođendan. Objasni da je to šala.“

Častim ga pogledom ispod obrva.

Počinje taktika koju ja zovem taktika „srditog komplimenta“ , tipa što bi on kuhao kavu kad ja to radim bolje, sve nešto izrečeno povišenim tonom da zvuči uvjerljivo – kao ja super izgledam, mladolika sam, pa sam onda, izvana,  tip žene pume i te priče, svi bi povjerovali da ja to kupujem baš frendu iz zafrkancije, jer sigurno mogu imati frajera kojeg hoću i bla, bla, bla..znam kravu dok je tele bila, pa ne pušim foru.

Uostalom, u tom sam dijelu grada nekad živjela, mogla bih sresti nekog poznatog pa bi se pričalo kako sam, onako gizdava, završila s papkom.

Natezali smo se još koju minutu, a na rođendan otišli s regularnim poklonom, bez dodatka i s malim zakašnjenjem. Ali janjetina je bila još vruća i nismo gubili vrijeme na priče o seksu.

Ne znam, u stvari, jesmo li podjetinjili ili ostarjeli, al’ što reče jedna moja frendica, nije da smo baš na hodalici ili za stacionar. Doduše, kako sam čula od ljudi koji su nešto involviraniji u sustav staračkih domova, čini se da su ljudi u trećoj trećini trećeg životnog doba itekako živahni na tom području i riječju i djelom, pa to možda ide reverzibilno.

Ili smo možda u mladosti previše pričali o seksu?

A pričali smo. Ne baš ono da sjedneš s kolegom na kavu, pa raspalite svaki o svojim iskustvima ili sinoćnjim detaljima, ali nekako se seks uvijek ubacio u priču, u šalu, u kompliment, manje ili više suptilno. Mjera se ipak uvijek znala, bar u okruženju onog što sam ja zvala društvo.

Bilo je naravno i vulgarnosti i sirovosti,  ali smo takve zaobilazili, ignorirali ili odbijali. Ako se radilo o društvu u cjelini.

U ženskom smo okruženju (desetak najbližih frendica) mljele o seksu, bar kao o jednoj točci dnevnog reda. Vjerojatno i dečki među sobom. Diskrecija je bila vrlo rastezljiv pojam, a informiranost je, uglavnom, ovisila o usmenoj predaji. Da odmah razbijem mitove, nismo bile prethodnica „dark weba“. Nijedna nije ulazila u pitanje dimenzija (čak ni cure s tehničkih fakulteta), kritike performansi ili slično.

Svojedobno su se, u ranijoj fazi, one upućenije , pravile malo važne pred nama neupućenijima i to je to. Kako su cijelu stvar prikazale kao sportsku disciplinu, mene je, kao ne previše spretnu (tjelesni mi nije bio najdraži predmet) užasnulo. Poslije su  priznale da su se zafrkavale i pretjerivale, jer ih je zabavljao moj izraz lica.

Mislim, akcija na veš mašini za vrijeme centrifugiranja mi je još imala neke logike, ali spominjanje uskih radijatora, balkonskih ograda, morskih litica, postojanje radnih i paradnih kreveta, primjena  hrvačkih zahvata i to u uskom prostoru „peglice“ na nizbrdici, inspirirali su me na zahvalnost čovječanstvu što je, uopće, uspjelo održati vrstu.

Nije onda bilo pritiska na gumb i dobivanja informacije koju želiš. Komunizam je, osim što je doista bio sustav u informativnoj blokadi, bio i prilično konzervativno društvo. Do većine saznanja smo morali dolaziti zaobilazno (nešto je malo sadržaja takve vrste bilo u „Erotici“ ili srpskom „Zum reporteru“ – preteča današnjeg FB – frajeri s nunčakama,  goli do pojasa, s tekstom kojim se predstavljaju – trenira karate, sluša Lepu Lukić i voli sve što vole mladi – da se raspametiš od želje!).

Po onom „sličan se sličnome raduje“, baš smo se ja i najneupućenija frendica najrezolutnije odlučile educirati.

Uglavnom, osim puste priče i siromašne literature, naša je edukacija krenula na novi level onog časa kad su joj starci otišli na ranč, a ona me pozvala da odgledamo film za odrasle iz bogate kolekcije njezinog tate. Pušile smo, pile neki liker ,cerekale, onda važno ubacile kazetu, a kad je stisnula tipku „play“ , odjednom se čulo cvrčanje, srkanje i gužvanje, onaj „vuuuššššsrrrrk“ kojeg se, kao česte pojave, sjećaju oni koji se, uopće, još sjećaju video rekordera. Prisjelo nam je, zgužvana se vrpca obmotala oko onih pipaca i kotačića, čupale smo, prvo nervozno, onda oprezno, s pincetom, a nismo mogle ni zvati susjeda koji je obično rješavao takve stvari da nas ne otkuca njenom tati. Još smo sat vremena čupkale, ostatak vrpce provizorno zalijepile selotejpom, gurnule video kazetu u drugi red i odustale od vizualnog, neformalnog obrazovanja. Ostala nam je doduše matineja, „Sladoled od limuna“ ili „Američka pita“, ali i polupuna dvorana vojnika na slobodnom danu, egzibicionista i slično, pa je jasno da je ta opcija došla u obzir samo jednom i da smo izašle iz kina u prvoj četvrtini projekcije.

Nije da nismo odradile i poglavlje „kontracepcija“, ali kad je ona konačno krenula s empirijskog na praktični dio, nekako je brzo završila u bijelom,  ja sam bila kuma.

Da sam znala koliko će mi nedostajati, spriječila bih je da se seksa.

Ne znam o čemu mladi danas pričaju, ako uopće pričaju. Nekako me nije ni briga. Svijet se mijenja, ljudska bit ostaje ista. Mogu samo zažalit za vremenima u kojima tehnologija nije uništila maštu.

Imamo godine i dio puta koji smo prošli. S više ili manje veselja.

Ne bih mogla nikoga ništa naučiti, da mogu vratiti vrijeme puno bih stvari napravila drukčije i vjerojatno bi opet bilo pogrešno.

Ponekad me mlade žene pitaju za savjet, tipa „pametna si i iskusnija, što da radim?“, a ja mogu samo iskreno odgovoriti „da sam pametna, bila bih iskusnija“.

Je li, u stvari, itko spreman doista postupiti po tuđem savjetu? Iako su ljudi, usredotočeni na svoje različitosti, mnogo sličniji nego što misle, a oni koji dolaze moraju, doduše drukčijom brzinom i različitim vozilom,  proći istom cestom. To znamo mi, koji smo već prešli veći dio puta.

Ponekad se prepoznavanje očituje u pogledu.

Kao kad nam mlada kolegica naprimjer, dok srčemo kavu na pauzi, otkriva da je otkrila kako brak zna biti gadna stvar. Pogledam drugu, onim pogledom „prošle smo to“.  Smješkamo se. Pa je upućujemo da ne gubi vrijeme na durenje, i  kažemo joj nek’ manipulira s mužem. Nije joj jasno kako se može manipulirati mužem.

Smijemo se, kako žena može manipulirati muškarcem? Samo postupi po onom američkom „time is money, odradi to, uštedi vrijeme, poštedi sebe suza u zaključanoj kupaonici, natezanja i svađa, ne čekaj idealnu situaciju, već kreiraj idealnog muža, žene su znale stoljećima prije ono što  znanstvenici danas rade nagradom za dobro ponašanje, znaju što je kojoj živini nagrada. Preporučamo joj, ima neka pjesma od „Atomskog skloništa“, radni naziv „Žuti kišobran“, ali vidimo po njenim rumenim obrazima da je shvatila, a bez da je odslušala pjesmu.

I to su naše priče o seksu.

Ali zašto mi, u zrelijim godinama,  više ili bar maštovitije ne pričamo o seksu, nije da smo postali stidljiviji?

Čak ni među onima s kojima smo, na puno načina, sazrijevali.

Mislim, izmijenili smo među sobom već mišljenja je li bolja gorka sol ili onaj odvratni, slatki sirup za pripremu za kolonoskopiju, , opisivali porode i operacije, tumačili i zajedno se tresli oko ishoda nalaza, hrvali s roditeljstvom, selili jedni druge, svađali oko politike, znamo čiji je muž šampion u hrkanju, a koja od nas koje jelo najbolje kuha,  skrivali se pred klincima da zapalimo marihuanu, ogovarali tazbinu, ostajali bez posla i bez novaca, rješavali pravne probleme, pokapali najbliže i analizirali djetinjstvo… na mnogo smo načina ušli u svaku sferu intime onog drugog, ali, čak nam ni šale o seksu više nisu smiješne. Kad netko i ispriča kakav sočni vic, pogledamo ga kao da je zatražio „Frutek“ umjesto pive. Hej, stari, zar ponavljaš razred?

Možda je sva ta priča o seksu, samo dio potrage za ljubavlju koju dosad jesmo ili nismo našli. Ili je Shazal u pravu, pa je ljubav, doista, prljavi trik prirode kako bi produžila vrstu?

A moguće da smo samo shvatili kako čovječanstvo nije ništa drugo nego jedna velika, razjedinjena, disfunkcionalna obitelj, pa ćeš se, uz sve što je u ovom svijetu naopačke, još nabosti i na incest.

A ovaj pjesmuljak od Salt’ n’ Pepa, čiji sam naziv posudila za naslov ovog posta, ne inspirira me ni na seks, ni na priču o seksu, nekako me samo nadahne da zaplešem.

https://www.youtube.com/watch?v=mPpeC_GW0cg

 

Your Title Goes Here

Your content goes here. Edit or remove this text inline or in the module Content settings. You can also style every aspect of this content in the module Design settings and even apply custom CSS to this text in the module Advanced settings.

Možda vas zanima …

World War C, epizoda 2.

World War C, epizoda 2.

Iskače mi prozor s tjednim horoskopom. Piše:“Nedjelja,22.03. Uzbudljiv početak dana.“ Pa ti ne vjeruj horoskopu!...

read more

0 Comments

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *