Mala, crna, savršena iz pokorenog grada

AutorJasenka

Mala, crna, savršena iz pokorenog grada

Nismo moj Zagreb i ja, nikad baš, u potpunosti, kliknuli.

Neka mjesta i ljude osjetiš, na neka se privikneš, pa ih, s vremenom, doživljavaš kao svoje. Tako sam se i ja privikla na  grad  mog starmalog djetinjstva i rane mladosti, grad beskrajnog sivila, hladnoće i s patinom vječite iznošenosti; istodobno, grad prenemaganja, pozerstva i složene mreže nepisanih socijalnih pravila. To je grad moje mladosti. U međuvremenu, grad se promijenio. Ili sam se promijenila ja.

Ali, to je iz druge priče. Prva uključuje čuđenje samoj sebi, jer se u nekim zrelim godinama, opet ulovim na navlakušu, ono, „pa to je na šest rata, nećete ni osjetit“; otprilike kao kad te frajer uvjerava „ma skini malo gaćice, samo ćemo se mazit“.

Naime, odlučila sam se za rođendan počastit serumom za lice, koji navodno čini čuda. Za to je potrebno otići u centar grada. Možda obaviti još kakvu sitnu kupovinu. A, za to je potrebno hrabrosti, jer se zemlja stalno trese, a grad je, posebice centar i gornji grad, ranjen od proljetnog potresa, stabilan kao kula od karata. I nema isprike, jer ljudi tamo rade, a poneki i žive, oni koji nemaju izbora, neki su u podstanarstvu, a poneki, još uvijek, u privremenom smještaju. A, za doći do tamo, treba mi manje vremena nego do najbližeg shopping centra.

Hodam tako gradom u cik-caku, činim se samoj sebi poput lika iz video igre, sumrak je, ovdje crvena traka, tamo ograda, hodam po sredini ulice, samo tramvaji škripe, susrećem se s rijetkim prolaznicima i izmjenjujemo nezainteresirani pogled iznad maski. Seruma nema, ne stignu ga proizvest, dobivam besplatni savjet i testere nekih drugih proizvoda, pa nastavljam do Jurišićeve, na uglu je drogerija i u blizini je tramvajska postaja. Ulazim u pokrajnji mračni dućančić s brendiranom robom, veliko je sniženje. Nalazim malu crnu haljinu, isprobavam preko zimske majice, znam da je iracionalno, ali strah me skinut se, ako zatrese, lakše mi je samo podignuti spuštene traperice. Haljina mi je malo kratka, žena se čudi, piše midi, nema ni većeg broja, ostala je najmanja, a cijena, iako je tri put niža od početne, nije baš zanemariva. Ali, daje na šest rata, materijal je mekan, a haljina tako fina, bez vulgarnih oznaka brenda. Međutim, kartica ne prolazi, nešto je zaštekalo. Žena zove banku, isprobava svašta, ali ne funkcionira. Kažem joj da ću doći drugi puta, vidim joj u očima da mi ne vjeruje.

Danas, s nadom vodim m.m.-a, uskoro mi je rođendan. Znam da je uplatio popriličan iznos za obnovu od potresa, pa ću ostati malo prikraćena, ali dobro, pravedno je. Na stanici, dok stoji, tramvaj se trese, shvaćam da je opet potres, ali šutim.  Hodamo gradom, bijeli je dan, vidimo rupe, gumom svezani tornjić, jad i oštećenja. Oguljene fasade, nepokrivene rane, rupe i odjednom mi se Zagreb čini poput krhkog starca za kojeg nitko ne mari.

Dolazim u trgovinu, žena me se sjeća, a sad s više svjetla, upada mi u vidokrug košulja, iste dizajnerske kuće i isto tri puta manje cijene od početne… i tu nastupa ono „nećete ni osjetit na šest rata“, aparat je proradio i vraćam se i s haljinom i košuljicom.

Dobra vijest je – haljina je, isprobana bez zimske odjeće duljine ispod koljena i savršena je. Doduše, jedna od onih koja isključuje jesti i piti kad je imaš na sebi. Obećavam i njoj i košuljici bolji tretman – pranje na ruke i bez sušilice i spremam na vješalicu u nadi nekih boljih vremena i prilike da ih nosim. Druga dobra vijest je, pomogla sam hrvatskom poduzetništvu. Loša vijest je gorak osjećaj u grlu, jer prvi put nakon dugo vremena, a preživjeli smo zajedno i komunizam i rat, imam osjećaj da je moj grad pokoren.      

O autoru

Jasenka administrator

Napiši odgovor