Nina 1987, kopija, bijela boja i osmijeh

Written by Jasenka

05/07/2020

NINA RICCI, LAŽNJACI I BIJELA BOJA

Jučer sam, nakon duljeg vremena, bila u crkvi.

I razmišljala, automatski se autocenzurirajući, je li prikladno to uopće spomenuti ili ću opet biti stigmatizirana kao nazadnjača, desničarka, klerofašistkinja, jer svi su postali tako fensi,  osviješteni i moderni, da se stepavaju na križ histeričnije od Bele Lugosija u „Drakuli“ iz 1931.

Stvarno, ako se prekrižim na Kamenitim vratima, potrest ću novi svjetski poredak i učiniti sebe neukom i nevrijednom truda prosvijećenih iz bijeloga svijeta, koji se tako trude učiniti me vrijednom življenja u ovoj šarenolikoj, globalnoj zajednici; i čemu oni silni sati marksizma, tipssa,  titolojugopoklonstva, raznih -ija  i socijalističkog prosvjećenja uloženih u mene, kad se vraćam vlastitoj volji i  ne cijenim trud ofucane plastičnjače koja iz  svoje holivudske oaze patronizira i određuje za koga bih, u svojoj zemlji, trebala glasovati. Hello?!!!! Imat ćemo  priliku glasovati za žene?! 

Dosad nismo? Je l’ pomiješala Brunej i Hrvatsku na geografskoj mapi?

Ali, uskoro doista nećemo moći, jer nećemo smjeti reći što smo rodili ili odgojili ili što sami nosimo među nogama, a zbog rodne jednakosti, svi ćemo biti „ono“.  Ima doduše neke logike, jer započinjemo bez zubi i u pelenama, a kao takvi najčešće i završavamo, pa će nam pelene biti pokakane, jer plavo i rozo fašistički određuje rod, a bijelo je rasistički. Zato ću ja, dok još znam kako se zovem, ostaviti dio love i odrediti da moje budu parfimirane i to najženstvenijim parfemom koji postoji,  pa će svi znati da je  ono stvorenje u kutu pod pokrivačem neutralne sivosmeđe boje, broj 73., u starim, nazadnim vremenima bilo žensko. 

Kako bilo da bilo,  da ne zabrijem u politiku i nadalje mislim da je vjera privatna stvar, a ja mlaka, neuvjerljiva, sumnjičava, poznata kao neka hedonistička izvedenica Kalimera , zadnja osoba koja bi ikako bilo koga pokušala preobratiti ili spašavati ili bila za to uopće primjerene osobnosti. 

Samo velim, cijela priča započinje u crkvi, jer sam tamo, sva ponosna, suprotno duhu propovijedi o poniznosti i skromnosti, svjedočila kako je netko superioran, sa zdravoseljačkih, hrvatskih 198 cm visine, s dva završena fakulteta, nakon svjetovnog života  u kojem mu se smiješila i karijera i standard, s iskrenim, blagim, bijelim osmijehom, skromno ispričao priču o svom preobraćenju.

Nije to sreća namijenjena meni. Kad sam jednom u tinejđerskom buntu, zaprijetila tati da ću se zarediti, prevrnuo se na leđa od smijeha.

Samo ne mogu da se zlurado ne zapitam (mislim da će me doista morat pokopat u azbestnim gaćama), bi li stara plastičnjača (vidiš babi u vražjim očima da joj žilama još kolaju sokovi) koja zagovara istu priču, a vjerojatno joj je i servirana od gnoma s domaće političke scene, možda bila preobraćena u susretu sa 198 cm visokim, obrazovanim Hrvatom.

Kako bilo da bilo, izašla sam iz crkve, u bijelom, jer u zadnje vrijeme „nosi mi se bila boja“, s osmijehom  i ljubaznošću kojima sam se zarazila u crkvi. I uletjela u najbližu birtiju, sa željom da konačno zapalim. Za stolom do onog na koji sam šutnula cigarete, muškarac se ispravlja, ispričava i komplimentira kako fiiinoooo mirišem, “joj kak’ ovo miriši!“, intenzivno, ispričava se m.m.-u što mora komentirati, ali vjetar ga je zapuhnuo mirisom još dok sam ulazila na terasu i opet se ispričava, jer mora opet komentirati i analizira parfem (ženstven, profinjen, a intenzivan (citiram)),  s očekivanjem u očima, iščekujući valjda da guknem ime onog što miriši tako da ga tjera nosnicama hvatati molekule u zraku.

Bih, ali nemam pojma. Naravno da sam ujutro prekasno ustala, protrčala kroz tuš, suhi šampon je zamijenio planiranu „ ulje, šampon, maska, pegla, sprej za sjaj „ proceduru, a parfem, umjesto promišljeni izbor adekvatan događaju i outfitu, na kraju je bio špric onoga što mi se našlo u torbi, u autu, jer smo već kasnili (u svakoj torbi imam bar jednu bočicu nečeg).

U nastavku dana, sve mi je nekako išlo od ruke, a svi nešto ljubazni i svi šire nosnice i smiješe se.

Pogledam što sam to nanijela na sebe da mi danas tako paše. Pa, otkrih.

Nina(1987)Nina Ricci- puderast miris, retro, ali ne previše retro, damski, jedan od onih koji se, kao i većina onog što vrijedi, više ne proizvodi. Kreirao jedan od starih majstora, Christian Vacchiano, 1987. godine i maestralno iskombinirao puderasti, aldehidni chypre, s mimozom, ljubičicom, nevenom, bosiljkom, limunom, cvijetom naranče, marelicom i još ponečim, s klasičnim vetiverom, civetom, mošusom i crnim ribizom u bazi. Bravo majstore!

Zvuči talijanski, ali Nina Ricci je francuska modna kuća, pa ne čudi da ima dana kad se nađemo kao prst i nokat, nekako mi bolje legnu francuski od talijanskih parfema . Još jedan od onih koje sam svrstala u parfem za plavuše, a pokazao se tako odgovarajući za jednu egzemplarnu brinetu.

Najsmješnije od svega, poštena sam posjednica kopije, jer ovaj parfem već godinama nisam našla u prodaji, ne proizvodi se više. U ponudi postoje samo skupi primjerci originala s kraja 80-ih na internetu i iz nekog glupog razloga, vlasnici uvijek izbjegavaju dostavu u RH.

U takvim mi slučajevima uopće nije „bljak“ nositi kopiju, kao i kad mi je original brutalno skup (i ja imam svoje limite u parfemskom ludilu). Naravno, pod uvjetom da je kvalitetna, a neke su mi se kopije pokazale bolje i vjernije originalu nego reformulirani parfemi koje sam kupila u našim, i ne samo našim parfumerijama. Neke i rijetke, jer ima razloga zašto su parfemi skupi. Nekad se radi samo o malom dodiru, možda nijansi. Jasno je zašto postoji  razlika znajući činjenicu da  Chanel ima plantažu ruža i otkupljuje gotovo sav urod iz Bugarske i posve je logično da sintetička ruža u kopiji neće imati isti učinak. Posljedično,  neću kupiti Chanelovu kopiju.  

Međutim u novim izdanjima većine poznatih mirisa, kao da su sami temelji parfema pomaknuti.

Tako mjesecima „špricakam“ Ungarovu „Divu“ po parfumerijama i svaki put ustanovim da to nema veze s Divom koju sam kao mlada tako ponosno nosila. Doslovce nikakve veze. Kao da kupuješ stan u elitnom dijelu Pariza u kojem si nekad živjela, a uporno ti, po istoj cijeni kvadrata, nude garsonjeru u predgrađu Virovitice. Ne pretjerujem, jer imam suludo dobru parfemsku memoriju. Naravno da bih, kad bih našla kopiju sličniju onom što sam nekad imala tako rado, izabrala kopiju. Još nešto, dobra kopija isto ima svoju cijenu. A da biste dobile recenziju i analizu, morat ćete čekati neki drugi post.

Do tada, ima dana, kad mi moja Nina 1987. donese pregršt komplimenata. Nekad je uopće ne doživljavam ni ja ni drugi. U svakom je slučaju najženstveniji parfem koji koristim. Mislim da će taj biti onaj za pelene.

Možda vas zanima …

REMEK DJELO MARKETINGA

REMEK DJELO MARKETINGA

Herr Geza Schön, skidam kapu! Ma što kapu, skidam kaput, šal i rukavice, traperice,  skidam se do štramplica i...

read more
Chloe

Chloe

Čudna je ta veza između Chloe i mene. Kao da ti sviđaju visoki, zgodni sportski tipovi, a završiš s malim, bucmastim,...

read more
Gres Cabotine

Gres Cabotine

Većini se žena potraga za „onim pravim“ , parfemom s velikim P, pretvara u potragu za svetim gralom. (Doduše, na neki...

read more

0 Comments

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *