Početna

AutorJasenka

Ako ne možeš u Brazil, dovedi Brazil u svoju kuhinju

Pretvaram li se ja to u stepfordsku suprugu ili sam u nekoj neosviještenoj depri, jer, u manje od mjesec dana, ovo mi je treći post u kategoriji „kućanstva“, a čak mi i šoping ne fali toliko koliko mi je, još donedavno, nedostajao (mislim, ono, pravi šoping – cipele i ekipa, a ne šećer, ulje i vrećice za smeće)?

Kako god, svijet se još uvijek vrti, ukoliko ovu kuglu koja nas trpi na svojoj površini, nazovemo svijetom. A nas je netko, tko zna otkud, zašto i kako, u ovom odvratnom stoljeću, prikovao strahom i neprijateljstvom u prostor iza ulaznih vrata. Nekog manje, nekog više, a  nekog i zakonski, sad se to više ne zove kućni pritvor nego samoizolacija, pa mi se čini da bi i odlazak do obližnjeg „Konzuma“ predstavljao izlazak.

Nisam više ni zlurado zadovoljna što se sve zabranjeno ili neprihvatljivo pokazuje kao moguće manje zlo od ovog. Mislim, sigurno me neće veseliti ako netko tko bi histerično otjerao pušače u svemir i dalje, završi na respiratoru (ali bila bi neka poetska pravda, jer već dugo vremena nisam , zbog jakih snaga prohibicije ni jednu zapalila u normalnim uvjetima, kao npr. uz prvu kavu na poslu), ali mi je drago što ću, ako i ikad ponovo, otići u solarij bez grižnje savjesti, jer vele, D vitamin je najbolji za obranu od ovog zla(ni ime joj više ne želim izgovoriti), a UV zrake joj isto baš ne pogoduju. Špek i luk ne zvuče više tako profano, a nezgrapne navike iz „starog normalnog“ (kao tipa „rakija je lijek za sve“),se opet stavljaju na listu, jer sva ona silna znanost još nije otkrila ništa efikasnije.  

Ipak, oko nas pluta  neka gadna simbolika, kune ubijaju, uskoro će i našu valutu, u ljude pucaju na cesti i poznaješ neprijatelja, ali ne smiješ mu izgovoriti ime, nego se uzdati u Boga ili u dobru sreću, pa u stoljeću u kojem su svačija usta puna riječi „sloboda“ i „prava“, nikad se nisam osjećala zarobljenija ni obespravljenija.

Godine prolaze, nisu sve rešetke nametnute izvana, nekad je statičnost vlastiti izbor. Već me, neko vrijeme, jedna od kolegica inspirira na vlastito pokretanje. Nije da je baš dobila na lotu, ali nekako izbalansira i sad je tu, sad je tamo, obišla svijet, a ja sve nešto planiram, pa ili zapne na financijskoj konstrukciji ili mojoj komociji (možda se, doista, može putovati i nekako drukčije, a ne samo prvim razredom), a dok ja planiram, dođu-prođu ratovi, pandemija, potresi, ljudi dolaze i izlaze iz mog života, a moj se svijet, u jednom danu, svede na Internet, televiziju i kuhinju…

Pa da razbijem monotoniju, poneku željenu destinaciju onda pozovem na ručak, evo, ako ne mogu u Brazil, dovest ću Brazil u svoju kuhinju.

A da  Brazil i ja ne okončamo naše poznanstvo samo s brazilskom depilacijom, krenula sam s izradom Coxinha de galinha (zvuči nekako otprilike: kušžinja dž galinja), kroketima od piletine i kuhanog tijesta, u obliku batačića.  

Naravno, cijela je stvar izvedena uz moju klasičnu sklonost improviziranju, ionako u dogledno vrijeme nitko moju izvedbu neće moći  usporediti s originalom.

Dakle, koje su namirnice potrebne?

Za nadjev:

piletina (ja sam koristila pileći file, ali može bilo koji dio pileta, batak najpoželjniji),dvjesto grama (ja sam koristila tristo grama i bilo mi je malo previše nadjeva); glavica i pol luka, koncentrat rajčice, češnjak, peršin, senf, krem sir 50 gr, svježi sir 50 gr, papar, sol.

Postupak: skuhati meso  zajedno s glavicom luka dok skroz ne omekani. Meso izvaditi, „juhu“ procijediti i odložiti sa strane (višak poslije možete zamrznuti). Meso usitniti vilicama i još dodatno prstima. Na malo ulja ispirjati pola glavice luka zajedno s češnjakom, dodati usitnjeno meso, začiniti, dodati koncentrata rajčice. Ja sam taj dio s dinstanjem preskočila, jer ima više recepata, a ovaj je, navodno, izvorni.  U oba se načina meso izmiješa s obje vrste sira i senfom i izdašno doda peršina, te odloži dok se sprema tijesto.

Tijesto:

70-100 gr maslaca se otopi u mješavini tekućine u kojoj se kuhalo meso, oko 200-250 ml i 200 ml mlijeka, doda se 300 gr brašna, smanji vatra i energično miješa dok se tijesto ne odvoji od stjenki posude. Istrese se na radnu površinu i kad se može mijesiti a da se ne opečete, energično se mijesi dok se ne ohladi (dok ne postane skroz mlako; vrlo je elastično i lako se radi s njim, kao da je plastelin).

Podijeli se na jednake dijelove (od veličine oraha do veličine jajeta, prema želji; ja sam napravila različite veličine, bitno je da se po dva, tri kroketa jednake veličine zajedno prže; kao predjelo su zgodniji manji, a za glavno jelo malo veći). Formiraju se krugovi, rukom lagano podignu rubovi i napune nadjevom, nema praznine između tijesta i nadjeva. Zatvori se, a onda formira rukama oblik kruškice, kao mali batak i može se ubosti čačkalica u vrh, radi lakšeg manipuliranja i eventualnog serviranja na buffetu.

Paniranje i prženje:

U istučeni se bjelanjak jednog jajeta s dodatkom malo vode (ne pravi se snijeg, samo se malo uspjeni),umaču batačići i zatim obilno uvaljaju u krušne mrvice, te prže u dubokom ulju dok ne porumene. Ocijede se na papirnom ubrusu i serviraju uz umak po želji (tartar, umak od jogurta, majoneze i limete, kečap itd.).

Trebalo bi biti „gostoso“ i inspirirati na mogućnosti izrade raznih varijacija na temu –  vegeterijanskih, s ostacima svih vrsta mesa itd. Možete ih oblikovati i kao manje kuglice, pa puniti s krušnim mrvicama, moguće i neke slatke varijante.

Ja sam, nakon degustacije, kao i obično, zaključila „svugdje pođi, doma dođi“ ili domaće je domaće, pa mi je nekako ipak naša kuhinja, sa svim infiltriranim  utjecajima okupatorskih, najbolja a iz svakog mog gastronomskog izleta, nešto zadržim, a nešto otpustim. Ovog ću puta zadržati recept za tijesto i ideju za oblikovanje, pa mislim da će, u budućnosti,  biti zgodnih, malih, dekorativnih, kruškolikih kroketića i starinskih pohanaca na istom tanjuru.

U svakom slučaju, bom apetite i ne zaboravite –  ako pretjerate s količinom, ovo ljeto (i njihovo i naše) preskočite Copacabanu i tange.

U međuvremenu, aproveitar!   

AutorJasenka

Prijeki sud odlučio-krive za modni zločin

U ovo doba kad je eksponiranje vlastite golotinje toliko eskaliralo da ga više ni ne primjećujemo, privuče mi jučer  pozornost tekst o tri zgodne, ozbiljne, u poštovanja vrijednoj dobi, voditeljice državne televizije. Napali ih zbog nemorala, prekratka haljinica, preduboki dekoltei, one zrele žene, a vrijeme zločina tj. vrijeme emitiranja „obiteljski TV rush hour“. Čitam komentare, naoštrile se tipkovnice i ne mogu da se ne nasmijem, prepucavanje u Saboru mi se čini kao milozvučno cvrkutanje, izmjena komplimenata, čista „aktivna, miroljubiva koegzistencija“ u odnosu na ovu raspravu o centimetrima ili bolje rečeno izostanku centimetara tkanine; jedni se pozivaju na moral i neprimjerenost, muški nekako više podupiru oslobađanje od viška tkanine i spotiču ženama ljubomoru, zlobu i ostale dražesti.  A ja se onda pitam, zašto  ja na portalima moram doznati koja se frka oko toga digla, a sve tri emisije su se uredno vrtjele i pred mojim očima, sva sam tri „outfita“  i ja, koja se tako često hvalim izvanrednom sposobnošću uočavanja i okom za detalje, trebala detektirati. A eto, nisam odnosno jesam, što bi se u Bosni reklo – onako… onako, bez žara i potrebe za komentiranjem, barem je nisam imala dok nisam pročitala sve one komentare… mislim, jadne li godine i jadne li mene u toj jadnoj godini, ako se ja, koja se osjećam tako kompetentna za emancipaciju, ljepotu, njegu i modni izričaj zrelih žena, nađem u ulozi komentatora komentiranja…

Kao prvo, meni su sve te kontakt emisije, blago rečeno, dosadne. Ako ne trčkaram između perilice, sušilice i ploče za kuhanje, radije bih, po trideseti put, gledala reprizu „Seinfilda“ ili „Prijatelja“. Osim toga, počela sam pisati krimić, pa razmišljam kako doći do ex kolege koji je svojedobno transferirao u policiju, ne bi li mi skratio muku čitanja policijskih pravilnika o hijerarhiji i hijerarhijskim obilježjima, jer još ne znam je li mi glavni junak samostalni ili viši inspektor, pa uglavnom zvrljim u ekran računala, istražujem i tu i tamo bacim pogled na onaj veći ekran. Možda s malo više pozornosti ako se pojavi Severina, kod nje bar uvijek nekih novosti, a i obleka joj je „wow“. (Slobodno me napadnite da sam plitka).

U ovom slučaju, ne bih bila vjerodostojan svjedok, a usput, subjektivna sam. Zašto dame u određenim godinama ne bi nosile malo kraće ili pokazale malo veću površinu njegovane kože? Gdje uopće i možeš naći kakav moderni komad odjeće duljine do koljena? Uostalom, da i počnem moralizirati, matirali bi me mojim vlastitim slikama.

Ali, da, ponečega se sjećam. Poštovani sude, sjećam se gđe. Čeljuske i onog dekoltea. Kontrapunkt ozbiljnom i odmjerenom (neka mi inicijalinjakinja oprosti, ali „bapskom“) stajlingu gđe. Kosor. Voditeljica – lijepa žena, ljubomorno uočavam da je radila nazolabijalne i pitam se kod koga i koliko košta. Malo je i botoxa između obrvica, a čini mi se da je i čeljust dotjerana (kako gđi. Čeljuski i priliči). Ali mi pogled pada na dekolte. Zrelo, raskošno, Rubensovski. Malo iskipjelo. Nakon toliko godina iskustva na televiziji, vjerojatno ne živi u zabludi da kamera to neće dodatno istaknuti.

Oko Kolarice pak, m.m. i ja smo se malo počupali. Nekako mi je Barica najdraža voditeljica, volim je slušati i na radiju – ugodnog glasa,  zgodna, prirodna, elokventna i duhovita.

A onda, u kratkom intervalu prije nego što će po deseti put promijeniti kanal, zakači m.m. onu emisiju i taj nesretni Barbarin dekolte, pa prokomentira  nešto u stilu da „što je stavila ovoliki izrez …“, da ne citiram slikovitost opisa određene praznine u prostoru u kojem moj  Balkanjeros očekuje pak određenu popunjenost, jer bi mi graktave udruge, u sprezi sa socijalnom službom, mogle muža lišiti ugleda prosječnog hrvatskog građanina. Oponiram, ne dam na Baricu, to joj on samo ne može oprostiti što je toliko smršavjela. „Hajde, budi realna“, kaže. Pa, dobro, nije Nives Celzijus, ali, nije problem u veličini, ali malo, možda malo (oprostite Barbie i dalje ste mi najdraža voditeljica),sadržaj onog dekoltea ostavlja dojam ispuhanosti i potrebu za moralnom podrškom.  Kad bi je zanimalo, rekla bih joj –   ima na internetu kupit nekih flastera koje prilijepiš da ti digne sise, 3,5 eura par, recenzija 5,0, moj par je, ako još uvijek postoji, negdje u bespućima ladica. U realnom svijetu nit’ ću stvarno hodat bez grudnjaka niti sam skužila gdje se to potegne, a za što se polijepi da bi stvarno profunkcioniralo, a niti ću u dogledno vrijeme stat pred TV kamere (osim ako me negdje ne zaustave maskirani reporteri „Potrošačkog koda“).

Ursula Tolj – a što reći? Uspješna i svestrana, dobre noge? Nisam kompetentna, ako joj je sponzor proizvođač čarapa, mene nije uvjerila da ih kupim. Haljina je bezoblična, u groznoj kombinaciji s čarapama boje noge, kao da je navukla štikle i došla u studio u gornjem dijelu pidžame (i to one u kojoj spavaš nakon najmanje 20 godina braka). Možda bi ta, nazovi haljina, bila podnošljiva u nekoj duljini (bilo kojoj duljini koja pokriva gaćice i kad digneš laktove), uz srebrni remen i sive čarape…ili bar guste čarape, vidjela jedne u jednakoj plavoj boji plišane kreacije – 19,99 kn , tajce, čizmice, bilo što… ali, eto, u toj dosadnoj emisiji, barem se nešto dogodilo, ovog puta, modna katastrofa.

Dakle, nisam ja neki svjedok, a kamoli sudac.

Činjenica je da se radi o javnoj televiziji. Činjenica je da se plaće voditeljica isplaćuju, dobrim dijelom i iz pretplata gledatelja i gledateljica. Da TV lica imaju na raspolaganju besplatne frizere, šminkerice i još poneke pogodnosti koje donosi njihov posao i da nije da ih nema tko savjetovati, ako nitko drugi, samokritičan pogled u ogledalo. Činjenica je da državna televizija ima garderobu koja raspolaže s oko 40000 komada odjevnih predmeta, a nije isključeno da javne osobe imaju i određenu novčanu pomoć kod nabave garderobe, vjerojatno i sponzoriranja.

Da, dress code postoji ,kao što postoji i odgovornost javnih osoba prema onima od kojih žive. Ili , da parafraziramo, „la renommée oblige“.

A prije nego što me svrstaju u čangrizave i ljubomorne zlice, moram naglasiti da, od sveukupne tzv. demokracije koja nam se događa, sviđa mi se jedino ova u oblasti mode, današnja eklektičnost, ležernost i maštovitost,  a dodatno pozdravljam  deklariranje ženstvenosti, šarma i profinjene seksualnosti, između inog i kao oblik borbe protiv dobne diskriminacije.

Naime, itekako mi imponira kad se zrela žena dotjera, drži do sebe i pokaže malo kože, duha i hrabrosti. Ne sviđa mi se kad u tome pretjera. Popiti čašu alkoholnog pića može popraviti raspoloženje. Popiti cijelu bocu, pretvara se u pijanstvo.

Jesu li ove naše zgodne, obrazovane i mladolike voditeljice krive? Naravno da nisu. Kad bi odlučivao prijeki sud, mogao bi ih osuditi  samo za jedno – počinile su modni zločin.

AutorJasenka

Mirisno poslijepodne babljeg ljeta

Kako nepoetičan i okrutno iskren naziv za doba koje se danas , u još uvijek ljetnom „outfitu“ poklapa s mojim životnim, pogođen taman tako da me u sunčani i utješno topao dan kasnog ljeta nešto zazebe oko srca (ma koliko neki izražavali sumnju da ga imam, svačije srce intenzivno kuca kad pumpa ispod njegove vlastite kože).

Neki me  dan žena, dok sam gledala neke artikle, upitala jesam li povela kćer u kupovinu, iako se radilo o pratnji ne pretjerano mlade kolegice(nikad više ništa neću kupiti kod te babetine); danas me, kod doktora,  gospođe oslovljavaju s „gospodična“, pa se možda opredijelim za trajno nošenje maski i sunčanih naočala.

Kako god, dan je doista prekrasan, sunčane zrake pod pitomim kutom miluju, a ne prže kožu,  ali mi je pomisao na pol satno pješačenje do kuće svejedno odbojna – naime, nikako da netko obrati pozornost na ljude koji koriste gradski prijevoz ( tzv. pješaci), pa poveže Zvonimirovu, novu Branimirovu i Maksimirsku nekakvim prijevoznim sredstvom, jer mi se svakodnevni put do posla pretvara u prisilnu tjelovježbu. Još su, ionako uske nogostupe, ispresijecali pseudo biciklističkim stazama, pa mi stalno netko zvonca iza leđa, sa svih me strana napadaju razna prometala, pa se izmičući, svako malo nađem očešana o grmlje ili izbjegavajući pseći izmet na travnjaku pored puta. Dok ne nabavim električni štap, pa si prokrčim put do tramvaja.

Stoga ovog puta izabirem opciju „preko vode do slobode“ ili preko trga tramvajem do doma, što se, desetak minuta kasnije  pretvori u odluku „kasnije ću kupit ručak, a sad ću popiti kavu u gradu i obići dućane“. I tako bješe.

Zasićena Internet kupovinom i skupim dostavama (ono iz Kine besplatno, tri ulice dalje četrdeset kuna), okušam sreću u  ekskluzivnoj, maloj, niche parfumeriji, gdje mi  ljubazna , mlada i dražesna prodavačica nalazi primjerak željenog hijaluronskog seruma, jednostavno ga skida iz paketa za dostavu.

Educirana je i susretljiva, pa dok isprobavam parfeme, malo čavrljamo. Njušim parfeme iz kolekcije „Roja Dove“ i obadvije se, u prešutnoj asocijaciji smiješimo, kad mi objasni kako se „Roja“ izgovara .  Dakle, nije me nešto, na prvi njuh , taj duboko uvaženi „Rođa Golubica“ impresionirao. Isprobala još nekoliko, iz kuća „Nicolai“, Byredo i opet zaključujem da su dizajnerski parfemi, na prvu, daleko dopadljiviji ,čak mi se i oni koje sam sama napravila, čine atraktivnijim. Međutim, pandan onome što bi se kod hrane nazvalo „after taste“ čini tu „malu razliku“ – kad nešto kasnije otvaram torbu u koju sam ubacila probne vrpce, zapuhnu me nježni, profinjeni, usklađeni valovi u koje poželim zaroniti lice. Špric s testerića  na nježnu kožu zapešća naknadno potvrđuje taj dojam. Možda su za moj, glede intenziteta pomalo vulgarni ukus, previše „skin scents“, ali traju satima i taaako dobrooo mirišu!

Čitam sastojke „NEW YORK Intense Eau de Parfum“-a i znam da sam ih i sama koristila, ali svoj uradak nemam potrebu ponoviti, a po ovaj ću se parfem, moguće, jednog dana vratiti,  Rojina „Oceania“ isto primamljivo zove… Možda je tajna u čudotvornom fiksatoru koji hvale na parfemskim forumima, a kojeg je meni nabava preskupa i prekomplicirana. Možda je, ipak, daleko vjerojatnije, u nečijem tuđem znanju i vještini.

Malo kasnije se, s lijepo zapakiranom vrećicom na stolu kafića,  zadovoljno družim sama sa sobom, promatram grad koji vida rane i ljude koji prolaze. Konačno kafić u kojem imaju steviju kao sladilo, kava košta umjerenih jedanaest kuna, a pogled koji se pruža, uokviren uglovima zgrada, kao da je minijaturna esencija Zagreba.

U konačnici, na kratkom putu do tramvaja, uz iskušenja brojnih izloga uz koje prolazim (strankinje nam opako zavide na tim dućanima u centru grada), ubodem nekakve jeftine balerinke, sve zbog moje opsesivne monokromnosti… kupim jedne žute hlače u životu, pa da bih ih uskladila, treba mi ovo i ono, dogodi se domino efekt, pa na kraju i tip obuće koji mi je bezveze, u boji koju ne volim. Ali, dan je svejedno lijep!

AutorJasenka

Da Bog da se skoro vratile omiljenoj aktivnosti!!!!!

Znam da sve žene misle da najbolje kupuju, ali budimo realni i priznajmo da je to sportska disciplina u kojoj iskustvo ipak ima prednosti pred tjelesnom spremnošću. Kad malo analiziraš „Šoping kraljicu“, koliko li su samo puta „seniorke“ pomele mlađe, zgodnije, vitkije konkurentice?

Nije da se hvalim, ali kod mene je stvarno došlo do prijelaza kvantitete u kvalitetu. Iako mi u životu kronično nedostaje natjecateljskog duha (kao i takta, lukavosti,  sposobnosti držanja jezika za zubima i ostalih socijalnih vještina potrebnih za uspjeh),u kupnji se pretvaram u drukčiju osobu. Efikasna sam. Besramna.  Manipulativna. Fokusirana. Fleksibilna.

Svaka moja kupovina ima priču. Usamljeni sam jahač, ali nekako uspijevam druge natjerati na suradnju.

Ponekad imam osjećaj da me jedino prodavači iskreno vole. Za psa nisam sigurna. U mom, sad već omiljenom outlet dućanu, pri trećem sam posjetu znala kompletan asortiman i raportirala prodavačicama, prije nego što su složile svu robu na police. Kad sam izvukla traperice koje sam htjela, ostale sam posložila po veličini i markama; i ne umišljam si, doista se, nakon mene, prazan dućan odjednom napuni kupcima.

Nisam snob. Bez ikakvog kompleksa, spojit ću Armanija i robu s „prato verde.“ Kavijar i krafne na akciji. Ali, volim usklađenost –  od vrha cipela, do boje kopče i veličine rupica na remenu.

Povjeri mi se neki dan stranka –  prejaka joj bila boja tepihića za kupaonicu, pa ga je dva put iskuhavala i sad je puno zadovoljnija. Kimam s razumijevanjem, a ona s olakšanjem zaključuje kako je znala da ću je shvatiti, kaže, po slaganju detalja, prepoznala kod mene lagani OKP.

Neću sad o vječnoj potrazi za savršenom bijelom majicom, crnim hlačama, bijelim hlačama… tome ću posvetiti dužnu pažnju kad dođe vrijeme.

Sad ću malo o slučajnim, trofejnim ulovima…

Volim kupovati povoljno, kao vjerojatno svaka osoba sa zdravim razumom. Kad nađem nešto optimalno, podijelit ću informaciju, kao i zahvalno je primit, isto tako. Skrušeno priznati kad malo pretjeram.

Ima stvari na koje ljudi okinu, kao moj  kaputić s uzorkom leoparda, finog kroja. Jest da baš ne grije, jedan od onih “suvenirskih” kakvih mi je pun ormar, ali  mema onog tko se ne „zapikne“ za taj komad. (Ima neka tajna veza između mene i „Stradivariusa“.)

Kupljen je usred ljeta, na drugom sniženju, po cijeni majice. Sivkaste je  podloge (tri police u ormaru su mi teme:”pedeset nijansi sive”), s bež i crnim šarama, te mi odgovara u barem deset kombinacija, kako ležernim, tako i malo elegantnijim. 

Bila sam dalekovidna, pa sam, prije nego što sam „upecala“ kaput, kupila cipele s gotovo istovjetnim uzorkom.

Većini se nekako najviše dopao u grunge verziji, savršen u kombinaciji s crnim,  a ja sam ga spojila i s nježnom bojom pudera i bijelom, pa se pokazao dobar za “vjenčanja i ne sprovode, ali za kazalište”.

Trenutno je u ormaru, jer na trenirku baš i ne paše…

AutorJasenka

Ja se vage bojim

…hoće li moja odjeća prije izaći iz mode ili ću je ja prije prerasti?

Sve je počelo tako lijepo, sanjala sam da trčim kroz valove i da me prska svježa, morska pjena, pa sam hodala kroz gužvu, gledala remorkere (ne znam otkud oni, ali nisam ja pisala scenarij), a odnekud je dopirala plesna glazba.

Još sam, kad sam se probudila, shvatila da ne moram na posao.

Tako razveseljena, izvukla sam vagu koja danima usidrena ispod kreveta skuplja prašinu.

Ponavljam, bila sam jako dobre volje i jako hrabra, jer iza mene su dani šunkice, pečenja i ostalih delicija (kakav je to blagdan bez francuske?), ali ja na sebi imam samo mušku potkošulju i donji dio pidžame debljine paučine, pa možda ublažim situaciju.

I…? Ne mere bolje, kilu manje nego što sam očekivala.

Da  to samo, barem, nisam shvatila kao „licence to eat“!

Ma, pinca je kriva, uporno je kupujem svake godine, iako je samo ja i jedem. Još sam, dok je kardinal Bozanić davao blagoslov, samo nju i uspjela zgrabiti sa stola i prenijeti  pred televizor.

A naši su djedovi, bake, mame i tate znali da se blagoslovljena hrana ne baca.

E, ta ista pinca je treći dan pomalo suha, pa namazana nutelom ili pekmezom od šipka lakše klizi niz grlo. Onda si žedan, a tko još za blagdane pije vodu? Slatko zove na slano, to zna svatko tko je probao dijetu s jabukama; rezultat uvečer – dvije i po kile više nego na početku dana.

Pa se ja sad pitam, hoće li ona moja lijepa, zgužvana odjeća koja prkosi zakonima fizike nagurana u ormar, imati prilike opet prošetati izvan granica dvorišta? Hoće li prije izaći iz mode ili ću je ja PRERASTI?!!!

Ako sam što naučila kroz dugogodišnji staž krajnjeg potrošača jest, da ako želiš da ti odjeća koju kupiš dobro stoji, nju prilagođavaš sebi, a ne sebe odjeći, što jako dobro znaju mali krojački obrti kojima pomažem da prežive. Međutim, oni raspolažu škarama i šivaćim strojevima, a ne tekućim elastinom.

Ad 1. Kožne hlače, one žute, španjolske kreatorice, koje su toliko razveselile radnu okolinu, a koje je tako teško koloristički spojiti s ostatkom mog ormara. Kupljene bez probe (neki moji „dobavljači“ uvijek odnekud izvuku nešto što je baš „stvoreno za mene“, s napomenom „nije za škrte“).

Strgala „ciferšlus“ pri prvoj probi, nogavice mi došle iznad gležnja, strše, kao da konci vire iz njih. U struku bi jedan ušitak dobro došao.

Nabava ciferšlusa, plus sedamdeset kuna krojačkom salonu i postaju nosive. Tražim nekakvu poveznicu uz bijelo i nađem rupček (onaj koji se veže oko vrata, bandana) iz djevojačkih dana, otkrivam moć svile spojene s parfemom, dok ga vežem oko vrata, zamiriše mi dobri, stari, retro MN.

Druge sam hlače kupila robusne, malo u stilu hip-hop, vrlo nosive na grube cipele, oprala dva puta, drugi put strpala u novu sušilicu, mnogo manje suptilnu od pokojne, stisle se, pa su sad fino stojale u struku, ali s nogavicama koje se nekako blentavo šire. Ništa, suziti ih, napraviti „šliceve“ sa strane, pa će fino pasti na elegantnije cipele. Cijela priča me došla dodatnih sto kuna i zaprepašteni pogled Tatjane iz „Tatjaninih škarica“ – naime, ja sam jedina koja je višestruko oprala u vešmašini, pa još provukla kroz sušilicu pravu kožu.

Aaaa, prava koža, zasvijetli mi žaruljica, zato su bile tako ugodne, a Tatjana me moli i preporuča da kožne jakne ipak dam u kemijsku. Kao i hlače ubuduće.

Ad 2. Hlače zovu na novu majicu, davno sam se izblesirala na jednu crnu s bijelim logom, ali što je puno, puno je, iako je savršeno stajala , čak i preko  šancovog ovratnika (ne pitajte, izgleda da sam ja suvozač visokog rizika).

Na webu jednako skupa kao i u P&C, čekat ću sniženje. Sniženje – crne rasprodane, otkud tim ženetinama lova, još glupi P&C ne daje na rate, osim na karticu koju ima m.m., ali onda će vidjeti koliko majica stvarno košta.

Provjeravam, rasprodane diljem svijeta, ne samo crne nego i bijele, ostat ću i bez nje, pa duboko uzdišem i provlačim karticu i to pet minuta prije nego što se dućan zatvara, shvaćajući odjednom da sam možda preplatila majicu koja je usput i opako prljava.

Kao što su im poderane i hlače iz iste linije, hlače koje imaju samo u jednom broju, pa si dam gušta i prigovorim to prodavaču, a on sliježe ramenima i objašnjava da su na sniženju. Kakvo sniženje, tisuću kuna za poderane hlače, ali se blenton blaženo smješka i ljubazno me šalje na donju blagajnu, jer će uskoro zatvorit dućan.

Bijelo ističe bore, ali što me briga, često mi se nosi „bila boja“, a i uvijek mogu ubaciti između lica i bjeline, nešto crveno, zeleno ili sivo.

Ako s ničim drugim,  majica će  ići super na plisirane bijele hlače koje sam svojevremeno naručila, a koje se sad nalaze, a gdje bi drugdje nego u krojačkom salonu, ostale na prilagodbi.

A kad, ako ikad, izađemo iz zone ograničenog kretanja , hoće li mi tako prilagođene biti dovoljno velike ili će izaći iz mode, jer će se nositi vreće za krumpire, i to da nadopunim jednu kolegicu, u broju ACL (aftercorona L).

U međuvremenu, poprijeko gledam vagu, na corona socijalnoj distanci, pa što je to, ja se vage bojim i to ne zato jer sam malena.

Za kaznu, stavit ću je ispred frižidera, pa neka radi kao zaštitar.

AutorJasenka

Gres Cabotine

Većini se žena potraga za „onim pravim“ , parfemom s velikim P, pretvara u potragu za svetim gralom. (Doduše, na neki je način slična stvar i s mužem. Poneka odmah zna da je on onaj pravi. Druga pak i dok puše svjećicu na torti za dijamantni pir, s dostojanstvenom bijelom kosom , okružena podmladkom tko zna koje već generacije, nekako u sebi misli „…ma mogla sam se ja i bolje udati…“). U svojoj potrazi, netko se zaustavi nekoliko puta, odlučan i fokusiran na krajnji cilj, a netko, eto, uživa u potrazi, zastane na mnogo postaja, pa čak i ako nađe ono pravo, s vremena na vrijeme, zaželi se promjene. Ponekad slijedimo i trendove, iako osobno nisam bila luda za idejom mirisati kao cijeli grad. Zadnjih se godina, sve češće, oslanjam na recenzije. Nekad se s njima složim, nekad ne ili bar ne u potpunosti. Parfem je doduše jako individualna stvar. Svaka koža ga nosi drukčije i to u različitim uvjetima, ovisno o doba dana, godišnjem dobu, hormonalnoj ravnoteži, čak raspoloženju.Ipak, znaju oni što rade zašto nešto rade i zašto nam se nekad ukusi poklapaju. Moram istaknuti da je ono što pišem o nekom parfemu isključivo moje osobno mišljenje, temeljeno na mojim dojmovima i nikako ne želim kritizirati ili omalovažiti nečije drukčije mišljenje, kao ni favorizirati ili reklamirati neki proizvod. Pa da recenziram parfem koji sam kupila zadnji, „na slijepo“, temeljem recenzija. Čim sam pročitala retro, pa šljiva, jak, miriše na osamdesete, odmah sam ulovila akciju i kliknula na 100 ml, cijena više nego prihvatljiva.

Ponovo sam se uvjerila da parfemu moraš malo „pustiti krv“ odnosno koristiti ga nekoliko dana, pa ga pustiti da odmori , a onda  opet probati i potom donijeti nekakav zaključak.

Na prvu – čista Chanelova 5-ica. Raspoznajem aldehid C11, previše C11./ Kad mi je stigao prvi naručeni C 11, skoro sam se rasplakala. Onako izravno iz bočice, smrdio mi je na prljavu kosu. Svejedno sam ga natrpala u kompoziciju, očekujući da će se dogoditi čudo. Nije se dogodilo, u vrlo malim količinama daje tu „damsko-bapsku“ aromu koju ja, s vremena na vrijeme, volim; ali ja sam pretjerala, pa sam ga potom  pokrivala Hexyl Cinnamic aldehidom (jeftin, a prekrasan miris jasmina). Ipak, kad sam gotovi parfem stavila na sebe , prodavačica u „Konzumu“ pratila me po cijelom dućanu i na kraju mi se ispričala što hoda za mnom, „jer tako fino mirišim“.“/

Ali da se vratim Cabotineu, na prvu zapuh C11, C12? Kasnije, pretvara se u nekakav sramežljiviji „Poisson“ i to onaj retro(koji ja nisam voljela ni kad je bio „glavna faca“ u gradu, jedini parfem koji mi se više sviđa reformuliran).

Škvadra na poslu zadovoljna, malo ih zapuhne, ne osjete ga na 20 m. Ne napušta lako kožu, priljubi se satima. Nakon nekog vremena, na meni je počeo mirisati kao da sam stavila sredstvo za čišćenje s mirisom „Poissona“. Pustila sam ga na miru nekoliko dana.

Danas ga osjetim na sebi, s nosom na zapešću, nakon točno osam sati i sad se više ne pretvara u sredstvo za čišćenje.  Za nekog čija koža snažnije „emitira“ miris od moje, isplativ. Kako je ostalo ponešto do 100 ml, teorijski  „još nam se može desiti ljubav, desiti velim…“  Za sad, ne vjerujem da ću ponoviti.

AutorJasenka

Al’ je snijeg, al’ su labudovi, al’ je strujanje zraka, al’ generacijsko pitanje, al’ je ipak propuh…

Definicija propuha, koju sam našla na hrvatskom jezičnom portalu kaže da je  propuh „struja zraka koja prolazi kroz dva nasuprotna otvora [sjediti (biti) na propuhu]; promaha.“

U susjednim zemljama, poznat još i kao „promaja“.

Njegova najveća podmuklost i prevara je kao i  Sotonina – uvjerio je ljude da ne postoji.

Evo, otkad sam i psihološki prešla na mračnu stranu („vječiti tinejđer“ u meni se dugo opirao, po onom’ „ne vjeruj nikom iznad tridesete“), mladi mi, povremeno, idu na živce. Čini mi se da ja, svojedobno,  nisam bila takva sveznalica ,nisam  starijima skakala za vrat, škrgutala zubima niti urlala pokušavajući ih uvjeriti da su apsolutno u krivu, posebice oko vremena i uvjeta u kojima su živjeli, zdravorazumski utvrđenih činjenica, a moguće i struke kojoj su posvetili veći dio života… Moguće da ipak jesam, a sad sam samo postala i zaboravna i čangrizava, jer, kao prvo, ne idu mi samo mladi na živce, a, ruku na srce,   bilo je u mojim mladenačkim danima lupanja vratima , žučnih diskusija, suza, prodika i povišenih glasova, nakon mnogo godina i shvaćanja da su oni s mračne strane, u ponečemu, bili u pravu. Npr. dok prelazim maskarom po obrvama ili onog što je od njih ostalo, shvaćam da me snašlo prokletstvo bjesomučnog operiranja pincetom kojom sam pretvarala gusjenice iznad očiju u tanke, tada pomodne crte i kojem se moj tata bučno i opsesivno opirao i proročanski predviđao upravo ono što se dogodilo – mojih gustih i  sjajnih obrva više nema.

Ali, da ne ulazim u sve oko čega se nisam slagala s nekim ili se ne slažem s drugima, svih generacija, nekako mi, kao rijetko što drugo, digne živac kad me netko sa superiornim gardom i diplomom na kojoj se tinta još nije osušila,  uvjerava da propuh ne postoji. Pa me još s njim maltretira. Jer su to znanstvenici rekli. Kao, svi nam se zapadnjaci čude, u njihovom rječniku, uopće ne postoji pojam „propuh“, nego je to (dobrodošlo)strujanje zraka.

Istovremeno, u britanskom sam priručniku o uzgoju orhideja naišla na savjet da ih ne izlažemo „propuhu“. Pa, kako sad za orhideje postoji, a za ljude ne postoji?

To mi, navodno benigno strujanje zraka svaki, ali baš svaki put kad sam mu izložena, izaziva trenutnu fizičku neugodu, a u najkraćem mogućem roku nakon direktnog izlaganja  rezultira hunjavicom, glavoboljom, križoboljom, ukočenošću vrata i slično.

Jednako kao i svim onim prosvjećenim koji me, kad podviknem da zatvore „suprotne otvore“, gledaju kao ravnozemljaša, drže znanstvene prodike i usput se podsmjehuju kao da su me uhvatili kako djedu Mrazu , u božićnoj noći, ostavljam kekse i mlijeko. Najglasnije oni koji uhvate stolac u zavjetrini. Pa onda viču da im treba zraka.

Mogla bi tu i znanost ponešto objasniti. Različite tlakove, sudare zračnih struja, ubrzanja, barove, turbulentna i druga strujanja zraka ili što ja znam, ne da mi se učiti fizika nakon toliko godina pa  pojednostavljujem stvari i  nekako povlačim  paralelu; zamišljam balon na čistini i dva tijela otprilike iste mase kako se, suprotnim pravcem, kreću prema balonu istom brzinom i istim putom, pa se bez zaustavljanja sudare. Ili će promijeniti kretanje i proći jedno kraj drugog? Što će se dogoditi s balonom u prvom slučaju, a što u drugom? (Sorry, nekako se, s jednako glupo koncipiranim zadatcima, srećem kroz cijelo školovanje moje djece).

Bez primijenjene fizike, matematike, geografije i sličnih dječjih radosti, molim one koji ne vjeruju u propuh da se maknu iz svojih kutno pozicioniranih sjedala koje hitaju uhvatiti. U kafiću, npr., ako im je toliko vruće, neka skinu kile puderčine i futrane grudnjake, pa nećemo konobare maltretirati s kontradiktornim vriskovima „zatvori“, „otvori“. Dakle, stvarno zvučim kao čangrizava baba, a možda to i jesam. Ako to svedem na generacijsko pitanje. A opet, moji su starci na primjer vjerovali u „provjetravanje“ (oni su to zvali „luftanje“, a ja ne. Bilo je, u svakom slučaju, jeftinije od  klime.

Kako god bilo, da se ovo pitanje ne pretvori u nekakvo ideološko, sve  superiorne znanstvenike, izazivam, ne na dvoboj, nego na eksperiment. Hajdemo se dobro oznojiti u teretani, ja ću se, nakon toga, obrisati i sjesti pola sata u prostoriju u kojem je otvoren samo jedan prozor, a oni neka sjednu na ono što ja zovem „propuh“, a oni strujanje zraka. Veselim se unaprijed!

AutorJasenka

World War C, epizoda 2

Iskače mi prozor s tjednim horoskopom.

Piše:“Nedjelja,22.03. Uzbudljiv početak dana.“

Pa ti ne vjeruj horoskopu!

Nedjelja, 22.03.2020.,06 sati28 minuta, smeta me buka i svjetlo. Vičem na dečke nek’ prestanu tutnjati ,a oni viču: „Nismo mi, kuća se ruši!“

Iskačem iz kreveta nasilno probuđena, negdje moram bježat, preplašena sam, duša mi spava, a instinkt me katapultira iz toplog kreveta, obuzima me nevjerica, zar  opet …ovog puta nema zavijanja sirene, ni police iznad glave u koju ću bubnut kad se naglo uspravljam…ali moram ustat, jer mi krevet uporno izmiče kad želim ostat sjedit i navući čarape, zidovi šeću, a moje pegle i uvijači za kosu lete s kamina u udubini zida gdje sam ih poslagala. Buka i trešnja nas okružuju cijelo vrijeme, zvuči kao da uspaljeni Boeing siluje naš krov.

Oblačim se što brže mogu, dok mi parket nekako bježi ispod nogu i shvaćam onu uzrečicu „ne d’o Bog potresa“ kod nekih modnih izričaja, jer uporno  i ljeti i zimi spavam u „siledžijkama“, onim rebrastim, bijelim potkošuljama kakvu je Marlon Brando nosio u „Tramvaj zvan žudnja“, a ja svoje naslijedila od sinova. Grabim mobitel, nekako po navici lovim parfem iz gužve stvari na podu, ali odlažem i odmahujem rukom.

Slijećemo niz stube, ne posve sigurni hoće li još dugo postojati i svađamo se na koja vrata trebamo izaći – na dvorište ili na ulicu. Budimo psa, časna riječ –  beštija spava (zalaje li ikad opet na petardu, dobit će po njušci), gasimo grijanje!!!!

Grabimo jakne, pas s nadom gleda u lopticu, mene privlači ulica, muške dvorište. U jednom su trenutku otvorena sva vrata, pa uzrujano vičem „propuh“ i zatvaram vrata.  

Na ulicu izlaze ljudi kao zombiji ili valjda sad, kad je corona – kombiji i okupljaju se (prirodna reakcija), priklanjam se opciji dvorišta.

Stavljam kuhati kavu dok tlo još uvijek reži i nadam se da neće nestati struje dok voda ne zakipi. HTV – ništa, vrti se program za nacionalne manjine, čučim u hodničiću, srčem kavu i tražim cigarete, na WU već stižu slike, obavijesti. Pod ruševinama na slici prepoznajem ulicu do ulice u kojoj mi brat živi, izmjenjujem dojmove i cijelo vrijeme, pod stopalima osjećam podrhtavanje tla. Kolegica šalje poruku,  prijateljica od prijateljice radi tu i tu ima saznanje…u 8 stiže novi, veliki, gledam na sat, imam vremena za popit kavu do kraja i još jednu cigaretu. I poslati još deset poruka, odgovoriti na još deset poruka, hvala Bogu, konačno mi se javlja brat, svi su živi, užasnuti, izvan oštećenog stana, ali živi, svi koje volim, a i one koje inače baš ne volim sad volim, glavno da su živi…

Prvi put se veselim kad na TV vidim tri političara zajedno, hodaju i pričaju kao da znaju što rade, čak izgledaju iskreno , tri zagrebačka dečka, znam da i oni imaju obitelji, možda raskrižje dalje i u ovom trenutku najradije bih ih izljubila, pogotovo ministra zdravlja jer zvuči tako suvislo, na onaj doktorski, superiorni način…

Počinjem se smijati zafrkancijama koje stižu na WU i osluškujem svaki zvuk. Kao da sam u jednom od onih trash filmova („Megadont protiv tiranosaura “, „Divovska piranja“ i slično) kojima sam se zabavljala neko vrijeme, jer bih tu očekivala nešto tako bedasto i suludo kao npr. veliki potres u ljupkom, evropskom gradu usred pandemije smrtonosnog virusa,( a na što nas je kolegica podsjetila  – nije li i meteor pao koji dan ranije), ali nema sisate biologinje da pronađe cjepivo pet do dvanaest ni mišićavog frajera koji će raznijeti genetski mutiranu hobotnicu u nekakvoj depresiji u moru koja trese ljudima tlo pod nogama. A  koji bi usput prasnuo biologinju i onemogućio zločestog Radu Šerbeđiju iz čijeg je labaratorija izašao isto tako zločesti virus, da to više nikad ne radi. Mogla bih, dakle, progutati da dvoglava morska psina proždre pola otoka i sve zgodne cure u bikinijima,  sve bih progutala, ali da nakon najtoplije zime koje se mogu sjetiti, u vrijeme kad se već kupuju boje za pisanice, s ljudima koji su se našli na cesti, a trebali bi biti u karanteni ili bar na pristojnom razmaku čak i s ukućanima, ali ipak pod toplim krovom,  da na sve to padne snježurina i temperatura padne do ništice, dok tlo i dalje stalno podrhtava, za tog bih scenaristu tražila psihijatrijsko liječenje.

Ne znam…još uvijek čekam buđenje ili sam samo na lošem tripu?

AutorJasenka

World War C

Nešto drugo sam zamislila i napisala za prvu objavu, ali evo, od pisanja jednog teksta do postave stranice, duboko svjesna da svijet nikad više neće biti isti,  ne mogu da se ne osvrnem na ovaj čudan blockbuster o nekoj apokaliptičnoj, neodređenoj budućnosti u kojem odjednom imam ulogu.

Baš kao prije dvadeset i devet  godina, kad smo euforično proživljavali novo hrvatsko proljeće, potom ljeto, umjetno lepršavi,  održavajući iluziju svakodnevnice i još izvjesnije svakodnevnice koja nas čeka,  kao da se neprijateljstvo i mržnja događaju negdje drugdje i kao da se neće pretvoriti u brutalni rat koji će eskalirati;  kao da nećemo mi biti generacija koja će iznijeti rađanje zemlje u krvi, već netko drugi ili još bolje, nitko tko bi trebao podnijeti žrtvu. A sve to s  vizijom boljeg života koji nam se smiješio, a onda cinično nacerio u lice.

Toliko se toga ponavlja.

Opet želim vrisnuti: „Hoću svoj život natrag!“

Nek’ mi vrate moju svakodnevnicu!

Želim žustro propješačit svoju dnevnu rutu, loviti stolac u tramvaju, odradit, popit kavu u pauzi, šaliti se i prepirati s kolegama, natezat se s ravnateljicom oko slobodnih dana, pa opet popit kavu u lokalnom kafiću na povratku s posla, pročitati poruke, promatrati ljude, kupovati vikendom (ma što vikendom, koga zavaravam, kupujem svaki dan), brzati s ručkom, smišljati što ću obući za posao, uloviti koje popodne za psihoterapiju s frendicama, cendrati ponedjeljkom, zvati goste, ići u goste…

Otkazao mi je zubar i meni i sinu, veliko ulaganje desetljeća je na čekanju. Hoću svoj život natrag!

Želim da mi prodavač, kao i uvijek, sa smiješkom izreže pileći file na tanke šnite, a ne sliježe ramenima jer su je naručili, ali piletina nije došla. Hoću svoj život natrag!

Želim da se muškarac u prolazu , kad se nakašljem, ne odmiče u strahu i da nemam potrebu reći: “Cigareta previše  danas.“

Želim da me frendica nazove i pita hoću li ići na mjuzikl u četvrtak. Otići na minival trepavica. Hoću…neka netko drugi završi rečenicu.

Radim od kuće i ne stignem skuhati ručak, vrištim na sve oko sebe,  What’s Up se usijao, stalno sam on line, šaljem upućenima poruku da sam prikopčana na kompjutor kao Borgova radilica, šaljemo si vulkanski pozdrav. Onda šaljem poruke ohrabrenja ljudima za koje znam da čekaju bliske iz inozemstva.

Iz ormara mi pada nova „Dragecova“ majica za koju sam iskrcala gadnu lovu. Htjela sam je prvi put promovirati idući tjedan, kad sam trebala držati predavanje na jednom stručnom skupu. Tako dobro ide uz crne kožne hlače i nove cipele koje sam kupila povoljno, „da mi se nađu.“  A ja u trenirci!

Prikovana uz ekran.

Potreban mi je zrak i druženje. Odlazim do apoteke i razgovaram s ljudima dok čekamo, na dva metra udaljenosti.  Na vratima je istaknut ogroman natpis „maski nema“.

Vraćam se i preskačem namještaj u kutijama što nam je došao, a ja ne znam koga bih zvala da mi ga složi.

Kakav flash back! Opet su zdravstveni radnici, policija, čistači, trgovci, vojnici, dostavljači, vatrogasci , reporteri  i slični  na terenu, Torcida, BBB i ostali fakini na raspolaganju, a razne aktivistice i aktivisti u mišjoj rupi. Opet uključujemo televizor u strahu što ćemo čuti, koliko je neprijatelj napredovao i koliko nam je blizu.  Samo , isti program postaje globalni i  ovog puta svi stavljaju život na čekanje.  Nismo tek balkansko pleme, u jednom od onih  sukoba, za koje nikad ne znaju tko i zašto ga je započeo i kome će se, na kraju, prikloniti.

Nekako smo čak mirniji i strpljiviji. Zasad se još ne tučemo oko toalet papira.    Na redove smo navikli u komunizmu, održavamo pristojno razmak, uljudni smo (bar većina od nas), nervoza nam tek titra u glasu,  pokušavamo disciplinirati sami sebe,  u strahu da ne budemo glasni  u tolikoj mjeri  da nam zabrane izlazak iz kuće ili nas s druge strane vrata, ne dočekaju naoružani ljudi…

U ovom slobodnom svijetu europskih građana, svakoga se dana dižu nove ograde. Razmišljam o ljudima ispred apoteke i pitam se kad će se dignuti ograda između nas…nas i njih. Tko će biti oni, a tko mi?

AutorJasenka

Važno upozorenje muškim prijateljima!!!

Dragi dečki,

po mnogo čemu, ja sam jedan od vas.

Primjerice:

  • između sushija, moussa od zelenog čaja , praha od dehidrirane soje ili… dobrog roštilja , vrućeg odojka s hrskavom kožicom i kramp pogačica, biram drugu opciju, potpuno svjesna kako bi na Instagramu bilo neprihvatljivo pojavljivanje perca mladog luka koje viri iz napućenih usana, dok manikirana ruka posesivno drži limeni tanjur s poštenim komadom krmenadla i hrgom polubijelog;
  • „Brave heart“ sam gledala sedam puta; FREEDOM!!!!
  • mrzim liberalna prenemaganja;
  • neću obući ružičastu, žutu ili majicu duginih boja, jer mi neke kokoši iz udruženja „sišemkrvporeznimobveznicima“ kažu, ali ću uletjet između nasilnika i slabijeg, makar ostala bez zubi (po istom receptu sam stala između zalutalog torcidaša okruženog bad blue boysima u istočnom dijelu Zagreba, pa mi je ovaj lijepo rekao: „A nemojte se vi gospođo, mišat!);
  • mislim sljedeće: ako doista ne želiš da te ijedan muškarac gleda na „muški način“, obuci se; ako te doista i nakon toga toliko gledaju, a tebe to toliko smeta i burka može biti modni izbor.
  • „Sopranosi“ koji su se istovremeno emitirali, deset su mi puta bolja serija od „Seksa i grada“ , za koji mi nije jasno zašto nisu angažirali atraktivnije glumice, kad su već ulupali toliku lovu ;
  • već nekih dvadesetak godina, manje me je sram ako mi se  u javnosti  omakne psovka nego suze;
  • češće se nađem u „fajtu“, nego što sudjelujem u spletki;
  • imam talenta povrijediti ljude do kojih mi je stalo, a „oprosti“ mi često ostaje zaglavljeno u grlu, dok nije prekasno…

Poznato? Umri muški?

Mogla bih ja tako unedogled, ali samo želim pokazati zašto i kako je moguće da sam i na vašoj strani.

Rekoh: i na vašoj strani, jer sam, ipak, prava, pravcata  žena, ne samo po sekundarnim obilježjima koja su, usput rečeno, prilično uvjerljiva.

Stoga, s uvidom u taj, za vas  mistični, ponekad nerazumljivi, iracionalni, šifrirani  svijet s druge strane, moram vas, jer mi je stalo do čovječanstva, prijateljski savjetovati. Upozoriti.

Shvatite to, pa, što ja znam, ne kao hrpu pravila, više kao navigacijsku aplikaciju.

Upozoravam, dakle, podsjećam i nadam se, ukoliko nas već ne posjećuju jahači apokalipse, da  bi trebao postojati i „život nakon covide 19.“

Pravi život, u kojem ćete se, uz puno sreće i dalje buditi pored nas.

U kojem postoji mogućnost da će filigranski fina i sitna napuknuća na nježnoj ljusci ljudskih odnosa, nakon obitavanja u hibridu situacije iz morbidnog reality showa i zone sumraka,  biti pretvorena u kanjone i rasjede veličine San Andreasa, ali i mogućnost da se razdvojene tektonske ploče, nakon gadnog potresa opet nađu u ravnoteži (kao što se mi u Zagrebu nadamo da će se dogoditi kod nas).

Dakle, vi ćete sad, dragi moji, muški prijatelji,  hodati po vrlo skliskom terenu. Biti testirani, intervjuirani, promatrani, na načine i sa smicalicama kojima one iz „Igri gladi“ nisu ni do koljena. A sve na terenu koji smatrate domaćim.

Čuvajte se. Otvorite oči.    

Naime, kad smo si ponešto obećavali svojevremeno, ni mi baš nismo očekivale „u dobru i karanteni“.

Nismo očekivale dvadeset i četiri sata „jedan na jedan“.

U glavi nam je koncentracija svega: brige, neizvjesnosti, nervoze, preispitivanja, tuge, straha, suočavanja , ograničenja, a s tim se nije lako nositi.

Tko preživi, pričat će. Ja vam samo želim pomoći da preživimo zajedno.

DESET PRAVILA I MALI KVIZ

Dakle, prvo i osnovno:

Ako dijelite život s  liječnicama, medicinskim sestrama, magistrama, prodavačicama, njegovateljicama, nastavite niz,  s bilo kojom ženom koja se izlaže svaki dan i napušta koliki toliki privid sigurnosti vlastitog doma da bi život svih nas donekle funkcionirao,   preuzmite kućne obveze na sebe, brinite za djecu, budite blagi, suosjećajni, puni razumijevanja, saslušajte ih, obrišite im suze ako treba , izljubite ih i u naše ime i recite im hvala.

A za nas ostale… prvo pravilo: naš posao od kuće je jednako važan kao i vaš. To što ga obavljamo u donjem dijelu pidžame i usput pržimo luk, ne znači da ga ne pokušavamo izbalansirati s obvezama kao i u drugim okolnostima… s druge strane linije netko bilježi naš rad, mi jednako čekamo povratnu informaciju.

Samo, u drugim okolnostima,  kad smo na poslu, na poslu smo… nitko nas stalno ne prekida s upitom gdje su mu čiste gaće, što će biti za ručak ili pokušava  izgurati naše računalo sa stola da bi ugurao svoje…

Prema tome, naš kratkotrajni i nervozni boravak u kuhinji iz koje nas je  miris natjerao da se dignemo od računala, prije nego što smo pritisnule „enter“, ne uključuje uslugu „dodaj mi pivo iz frižidera kad si već tamo, ja radim!“

Drugo pravilo: šetnja psa nije dijeljenje kućnih poslova.

Treće pravilo: ovo je pravo vrijeme da se upoznate s kućnim aparatima.

Uključi, isključi, 0, napuni, ove dvije su za rublje, ove košarice tu su za vilice i noževe… na kraju krajeva, maleni naši, ne bojte se, neki od vas su završili elitne tehničke fakultete.

Četvrto pravilo, a vezano uz treće: možemo razumjeti teoriju struna, iako se vama ne da objašnjavati; mi u glavi imamo čitave vlastite paralelne svjetove i dimenzije, ali to vi ne biste shvatili.

Peto pravilo: ako u „Lidlu“ ili „Konzumu“ uspijemo naći nešto skupo, beskorisno, nepraktično i egzotično, kupit ćemo i ne pokušavajte nas u tome spriječiti, to je samo  zato jer trenutno ne možemo kupiti cipele.

Šesto pravilo: ako povremeno govorimo malo povišenijim tonom, nismo histerične , živčane ni svadljive , elokventne smo, dinamične, temperamentne i razgovijetne.

Sedmo pravilo: ako nas vidite sa smiješkom, kako si mrmljamo i pjevušimo u bradu, ne obazirite se, ali dobro ste čuli: “Uskoro moj bivši muž, uskoro…“

Osmo pravilo: Pobrinite se da u kući ima alkohola. Osim onog za dezinfekciju.

Deveto pravilo: smeće odvoze  utorkom i petkom. Plastiku i papir subotom u drugoj smjeni. Vreće s praznim flašama se vješaju na električni stup, da bi bilo lakše ljudima koji skupljaju boce. Plastika ide u žutu vrećicu, ali te vrećice krcamo u smeđu kantu za biološki otpad. Ne pitajte zašto. U stvari da bi smeđa kanta imala funkciju, ali oko toga ne razbijajte glavu. Samo zapamtite raspored.

A sad kviz, točni i netočni odgovori.

U badiću smo i hodamo po kući, u vrijeme kad se već polako uključuje grijanje.

Pitanje: Zašto hodamo u badekostimu?

Netočno: Nismo pri sebi.

Točno: U badekostimu smo, jer moramo proći kraj ogledala u hodniku, pa ćemo preskočiti jednu rundu u frižideru.

 Idemo dalje s kvizom.

Poznavanje glazbe. Puštamo vam ovo i pitamo: Sjećaš li se kad su ovo puštali u „Saloonu“?

Očekivani i točan odgovor: „Kako ne. Ti si sjedila u kutu s frendicom, imala si bijelu košulju sa širokim rukavima, ja sam bio za šankom i nisam mogao skinuti pogled s tebe. Dobre, stare stvari…“

Predvidiv i netočan odgovor: „Joj, pa to je prastaro! To je bilo u „Lovcima na jelene“. Sjećam se kad sam sa Žacom išao u kino, sjećaš se Žaca, onog iz kvarta koji je vozio nabrijanog „Golfa“, Žacova sestra je imala super noge…  „

Drugo pitanje: Jesi li kad poslušao riječi ove pjesme?(U sebi mislimo: pomozite nam da se sjetimo zašto smo se udale za vas?)

Točan i očekivani odgovor: „Pa nije baš moj tip glazbe, ali ima nešto u tekstu.“

Predvidiv i netočan odgovor: „Kad si ti počela slušati kuruzu?“

E sad, prije trećeg pitanja, pod uvjetom da ste dali barem polovično točne odgovore ili bar niste dali predvidive odgovore, trebali biste znati da većina od nas ima par komada rublja koje kao da je kupila u bunilu (tipa filmovi za odrasle).

Pa, ukoliko kad vam pustimo ovu retro, sugestivnu pjesmu, s podsmjehom ne bubnete iz kojeg naftalina izvlačimo te stvari,

dakle, možda vam se posreći, pa u ovom ludom vremenu, prije nego što završi u smeću, stavimo na sebe taj odurni, prostački komad veša i izvedemo striptiz koji žicate već dvadeset godina.

Deseto pravilo: Ne za…te se s nekim tko vam priprema hranu! (Ne zafrkavajte se, a što ste vi mislili?!)