Pisana riječ u doba covide

Written by Jasenka

27/03/2020

Veći dio života bila sam čitaloholik. Sve sam gutala. Od „Politikinog zabavnika“ i „Stripoteke“ do Zole i Dostojevskog, u nedostatku zanimljivijeg i mamine recepte.

Posljedično, vrlo rano sam se počela igrati riječima ili kao što oni koji imaju sreću živjeti od toga kažu – pisati. Kako je mene preuzeo život, odložila sam tipkovnicu na neodređeno vrijeme, iako, kao što sam već napisala u O blogu / O meni , solidno pišem i najslađi su mi honorari koje sam zaradila pisanjem. Dragi su mi i uratci koje nisam naplatila, pa sam na Književnost.hr objavila neke svoje stare priče . Koga zanima – https://www.knjizevnost.hr/jasenka-krilic-biografija/  

U krizno doba, vraćam se terapijskom pisanju,“ka dite materi“.

Naime, za vrijeme ovog prisilnog ostanka doma, čitanje i pisanje mi se čini kao prozor u neki normalniji svijet. Da nemam što drugo, čitala bih upute za uporabu dezinficijenata kojima sam nakrcala kuću.

Slijedom toga, uvjerena da nas ima još raspoloženih da prekrate vrijeme čitanjem, stavljat ću ovdje ponešto svojih, ponešto tuđih djela, kao i linkove na ono što mislim da je vrijedno pročitati.

Vezano na gornje, ne znam čita li još netko ljubavne romane?

Ne računajući plažu, ja sam ih zadnji put čitala za vrijeme faksa.

Sjećam se užasno dosadnih vježbi, zadnje klupe u dvorani i koleginog pogleda kad je vidio koju vrstu literature imam rastvorenu na koljenima, prezriv pogled i pitanje: „Nije moguće da ti to čitaš?“ 

Nisam znala bih li se osjećala polaskana ili uvrijeđena, ali kad sam mu odgovorila da su to jedine iluzije koje mogu kupiti za, ne sjećam se u ondašnjoj valuti koliko je to bilo, ali red veličine 10 kuna, počeo me opet gledat kao življenja dostojno biće.

Ne znam koji bi bili benefiti ljubića za mlade žene, možda nerealna očekivanja, za muške bi poslužilo u  edukacijske svrhe, a za udane žene pak provedeno istraživanje tvrdi  da su one koje čitaju ljubiće, raspoloženije za seks. Pa sad, u doba kad se non-stop spotičeš na vlastitog muža, ne preostaje drugo nego jedi, pij, dezinficiraj i što bi bilo ono četvrto?, poklanjam vam jedan ljubavni roman (više ih ni ne pišem, puno više volim SF), kojem je bila sudbina da bude poklonjen. Naime, napisan je 2007., u proljeće koje je kao i sada zasuo snijeg,  nakon jedne, meni užasne godine (iako joj ova već sad opasno konkurira).

Roman sam dostavila u nekom  rascvjetanom mjesecu, pa su u uredništvu tražili odgodu objave za zimu, a onda su ga zagubili. Bilo mu je dakle suđeno da ne bude prodan, nego darovan.

Što nije loše, jer je, nakon prvog Božića bez mog tate, roman izgleda ipak nastao  terapijski, kao homage njemu.

Nije naravno „Rat i mir“, ali možda u praksi dokaže ono istraživanje glede udanih žena koje čitaju ljubavne romane. Javite mi.  

Možda vas zanima …

0 Comments

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *