Službena teorija paralelnog svijeta pojavila se 50-ih godina dvadesetog stoljeća. Smislio ju je matematičar i fizičar Hugh Everett (akademska karijera mu je tada krenula silazno). Ta se ideja temelji na zakonima kvantne mehanike i teoriji vjerojatnosti. Znanstvenik je rekao da je broj mogućih ishoda bilo kojeg događaja jednak broju paralelnih svjetova. Takvih opcija može biti beskonačno mnogo. Inače, kvantne teorije je osporavao Albert Einstein, jer po njegovoj teoriji relativnosti nije moguće da ista materija bude istovremeno na dva različita mjesta.
Zato ova materija, s okom na ekranu računala, a prstima na tipkovnici, neodlučna o tome kojem znanstveniku poklonit povjerenje, bez naznake da će si ikad prestati postavljati pitanja, trenutno utvrđuje sljedeće: Kraj je godine, ali kakve godine! Ako me ne demantira, mislim ovo oko kraja, pa ne nastavi svoj jezivi ples, zamaskirana s jednom jedinicom. Zato šutim, inače bih povikala – loša predstava, vratite nam novce!
Ja sam, naime, jedna od onih, naizgled zarobljena u realitetu; po meni, sve bi se ulice križale pod pravim kutom, vladala bi logika i pravila. Jednom sam m.m. htjela dokazati kako je pravo logično , pa sam mu uspjela članak zakona prikazati matematičkom formulom. Ali, u zadnje sam vrijeme spremna povjerovati u sve teorije zavjere udružene zajedno, da mi netko dođe i dobro prezentira, uz pokoji pelinkovac, mogao bi me uvjeriti da je zemlja ravna, a njezin oblik kugle optička varka.
Donekle me dotakao i tračak mudrosti pa znam da skoro ništa ne znam. Gotovo ništa o svemiru, tek malo više o ljudima, za koje odnedavno shvaćam da nisu ni upola tako dobronamjerni kao što sam mislila, a u svezi pameti, rezultat je još porazniji. Naime, ova je godina, uz sve ostalo, mimo moje volje, baš kao što je sva moja nutrina krajem prošle slutila, godina otkrića na globalnom i osobnom planu. S nekim sam se ljudima, na osobnoj razini, zauvijek i bez žaljenja oprostila, nekima sam otvorila vrata, neki su ih otvorili meni. Od globusa sam davno odustala, iz toliko razloga da mi ih se ne da ni nabrajati i uglavnom su dvonožne prirode. Svako malo svodim račune i ne mogu otpustiti prošlost, suprotno svim savjetima mudraca. A posteriori, bila bih nezahvalna jer me dovela do ovog trenutka, s druge strane, u svom je trenutku bila sadašnjost. I tako mozgajući, u svoj toj introspekcijskoj retrospektivi, shvatila sam da nisu velike odluke te koje određuju sudbinu – ni svjetsku ni osobnu. Možda bi, svojedobno, drukčija intonacija pregovarača spriječila ili bar odgodila rat, pa bi se pisala drukčija povijest; možda je na nju utjecala nečija glavobolja, loš dan, lančana reakcija na pokret, zvuk , dodir ili kriva trasa izabrana na sparan dan za obilazak grada.
U našim malim životima, moguće je pak da je neka kriva ili izostanak prave riječi uvjetovala naš život mnogo značajnije od izbora fakulteta ili natječaja za posao za koji smo se odlučili prijaviti…možda je činjenica da je taj dan dizalo bilo u kvaru, uvjetovalo izlazak iz zgrade pet sekundi prekasno da sretneš svoju srodnu dušu…možda si skrenula pogled kad si nekog trebala pogledat u oči…možda…jedino izvjesno je, a što sam naučila na vlastitoj koži, je „nikad ne reci nikad“. Nije sve tako nemoguće kao što izgleda. Misao vuče misao, a male odluke su proizvele svoj učinak. Razmišljam kako bi bilo kad bi bilo i postoji li negdje, u bespućima multiverzuma, neki drugi, paralelni svijet u kojem nisam rekla „moram razmisliti“, nego „prihvaćam“, svijet u kojem sam rekla, umjesto šutjela ili prešutjela umjesto progovorila. Ima li neka druga „ja“ koja živi posljedice drukčijeg postupanja u određenom trenutku? Postoji li tako beskonačan broj univerzuma u kojem postoje beskrajni nizovi „nas“ s beskrajnim brojem ishoda svojih postupanja? Postoje li takvi svjetovi naših baka, roditelja i postojimo li neki „mi“ u tim njihovim svjetovima?
Razmišljam malo o četiri, nama poznatih dimenzija, tri prostorne i vrijeme, i o mogućnosti postojanja drugih dimenzija i paralelnih svjetova i paralelnih nas u tim dimenzijama. Mislim, to što mi o tome nemamo svijest, ne znači da ne postoje. Amerika je postojala i prije Columba, nije li? Razmišljam li samo ja o tome?
Što još znanost kaže o tome?
Istraživači su dokazali da atom kao osnova svega, kao građevni materijal bilo koje tvari, može zauzeti različit položaj, odnosno pojaviti se istovremeno na više mjesta. Poput elementarnih čestica, sve može stajati u nekoliko točaka u prostorima, to jest u dva ili više svjetova.
Tako postoji ideja da je Velikim praskom nastao multiverzum („…i bi svjetlo!“) u kojem bi naš univerzum bio samo jedna od stvarnosti, a ako je vjerovati Hertogu, time se bavio S. Hawking zadnju godinu svog života, matematički svodeći beskonačni na konačni broj univerzuma (to sam ja skratila priču iz prilično opširnog i dosadnog, znanstvenog objašnjenja).
Ezoterija i neki drugi izvori se bave i praktičnim stvarima tj. putovanjima u druge svjetove. Ne bih se ja bavila portalima i vilenjacima i drugim entitetima, ni svijetom u kojem je Hitler pobijedio, a Hrvatska je kolonijalna sila…ne bih čak posjetila univerzum u kojem skijam k’o Janica, vozim kao Mika, filmska sam zvijezda ili imam super funkcionalnu obitelj. Posebice ne onaj u kojem sam prosjakinja ili pripadnica ljudožderskog plemena. Zanima me baš ostvarenje potencijala i što bi bilo da sam…možda sam samo jedan od likova u video programu, kao u Matrixu… Za sad, problem bi mi, u ovo vrijeme, hibridu Alan Forda i nove priče S.Kinga, bilo otputovati u Dugu Resu javnim prijevozom, a kamoli otputovati u neku drugu dimenziju, kroz neki fotonski tunel. Manje znanstvene stranice imaju prijedloge za načine putovanja. Osobno nemam ni volje ni hrabrosti, ne bih se gledala u zrcalo u tunelu svijeća niti bilo što slično. Za one koje imaju volje, puno smisla za humor i više vremena-hrabrosti, prenosim jedan način. Tko isproba, molim da mi javi kako je bilo.
“Kako doći do paralelnog svijeta kroz dizalo
Ezoteričari inzistiraju da dizalo može pomoći u prijelazu u paralelni svijet. Ono služi kao „vrata“ koja se mogu otvoriti. Najbolje je putovati liftom noću i u kabini se mora biti sam. Važno je napomenuti da ako druga osoba uđe u dizalo dok se izvodi ritual, onda ništa neće uspjeti. Nakon ulaska u unutrašnjost kabine, trebate se kretati po katovima sljedećim redoslijedom: 4-2-6-2-1. Onda idite na 10. kat i spustite se na 5. Žena će ući u kabinu, ne možete razgovarati s njom. Potrebno je pritisnuti tipku na 1. katu, ali dizalo će ići na 10. Nemoguće je pritisnuti druge tipke, jer će ritual biti prekinut. Kako shvatiti da se dogodila tranzicija? U paralelnoj stvarnosti samo ćete vi biti. Treba napomenuti da ne trebate tražiti pratioca – vodič nije bio osoba. Da bi ušli u ljudski svijet, potrebno je izvršiti ritual s liftom (podovi, gumbi) obrnutim redoslijedom.”
O autoru