U ovo doba kad je eksponiranje vlastite golotinje toliko eskaliralo da ga više ni ne primjećujemo, privuče mi jučer pozornost tekst o tri zgodne, ozbiljne, u poštovanja vrijednoj dobi, voditeljice državne televizije. Napali ih zbog nemorala, prekratka haljinica, preduboki dekoltei, one zrele žene, a vrijeme zločina tj. vrijeme emitiranja „obiteljski TV rush hour“. Čitam komentare, naoštrile se tipkovnice i ne mogu da se ne nasmijem, prepucavanje u Saboru mi se čini kao milozvučno cvrkutanje, izmjena komplimenata, čista „aktivna, miroljubiva koegzistencija“ u odnosu na ovu raspravu o centimetrima ili bolje rečeno izostanku centimetara tkanine; jedni se pozivaju na moral i neprimjerenost, muški nekako više podupiru oslobađanje od viška tkanine i spotiču ženama ljubomoru, zlobu i ostale dražesti. A ja se onda pitam, zašto ja na portalima moram doznati koja se frka oko toga digla, a sve tri emisije su se uredno vrtjele i pred mojim očima, sva sam tri „outfita“ i ja, koja se tako često hvalim izvanrednom sposobnošću uočavanja i okom za detalje, trebala detektirati. A eto, nisam odnosno jesam, što bi se u Bosni reklo – onako… onako, bez žara i potrebe za komentiranjem, barem je nisam imala dok nisam pročitala sve one komentare… mislim, jadne li godine i jadne li mene u toj jadnoj godini, ako se ja, koja se osjećam tako kompetentna za emancipaciju, ljepotu, njegu i modni izričaj zrelih žena, nađem u ulozi komentatora komentiranja…
Kao prvo, meni su sve te kontakt emisije, blago rečeno, dosadne. Ako ne trčkaram između perilice, sušilice i ploče za kuhanje, radije bih, po trideseti put, gledala reprizu „Seinfilda“ ili „Prijatelja“. Osim toga, počela sam pisati krimić, pa razmišljam kako doći do ex kolege koji je svojedobno transferirao u policiju, ne bi li mi skratio muku čitanja policijskih pravilnika o hijerarhiji i hijerarhijskim obilježjima, jer još ne znam je li mi glavni junak samostalni ili viši inspektor, pa uglavnom zvrljim u ekran računala, istražujem i tu i tamo bacim pogled na onaj veći ekran. Možda s malo više pozornosti ako se pojavi Severina, kod nje bar uvijek nekih novosti, a i obleka joj je „wow“. (Slobodno me napadnite da sam plitka).
U ovom slučaju, ne bih bila vjerodostojan svjedok, a usput, subjektivna sam. Zašto dame u određenim godinama ne bi nosile malo kraće ili pokazale malo veću površinu njegovane kože? Gdje uopće i možeš naći kakav moderni komad odjeće duljine do koljena? Uostalom, da i počnem moralizirati, matirali bi me mojim vlastitim slikama.
Ali, da, ponečega se sjećam. Poštovani sude, sjećam se gđe. Čeljuske i onog dekoltea. Kontrapunkt ozbiljnom i odmjerenom (neka mi inicijalinjakinja oprosti, ali „bapskom“) stajlingu gđe. Kosor. Voditeljica – lijepa žena, ljubomorno uočavam da je radila nazolabijalne i pitam se kod koga i koliko košta. Malo je i botoxa između obrvica, a čini mi se da je i čeljust dotjerana (kako gđi. Čeljuski i priliči). Ali mi pogled pada na dekolte. Zrelo, raskošno, Rubensovski. Malo iskipjelo. Nakon toliko godina iskustva na televiziji, vjerojatno ne živi u zabludi da kamera to neće dodatno istaknuti.
Oko Kolarice pak, m.m. i ja smo se malo počupali. Nekako mi je Barica najdraža voditeljica, volim je slušati i na radiju – ugodnog glasa, zgodna, prirodna, elokventna i duhovita.
A onda, u kratkom intervalu prije nego što će po deseti put promijeniti kanal, zakači m.m. onu emisiju i taj nesretni Barbarin dekolte, pa prokomentira nešto u stilu da „što je stavila ovoliki izrez …“, da ne citiram slikovitost opisa određene praznine u prostoru u kojem moj Balkanjeros očekuje pak određenu popunjenost, jer bi mi graktave udruge, u sprezi sa socijalnom službom, mogle muža lišiti ugleda prosječnog hrvatskog građanina. Oponiram, ne dam na Baricu, to joj on samo ne može oprostiti što je toliko smršavjela. „Hajde, budi realna“, kaže. Pa, dobro, nije Nives Celzijus, ali, nije problem u veličini, ali malo, možda malo (oprostite Barbie i dalje ste mi najdraža voditeljica),sadržaj onog dekoltea ostavlja dojam ispuhanosti i potrebu za moralnom podrškom. Kad bi je zanimalo, rekla bih joj – ima na internetu kupit nekih flastera koje prilijepiš da ti digne sise, 3,5 eura par, recenzija 5,0, moj par je, ako još uvijek postoji, negdje u bespućima ladica. U realnom svijetu nit’ ću stvarno hodat bez grudnjaka niti sam skužila gdje se to potegne, a za što se polijepi da bi stvarno profunkcioniralo, a niti ću u dogledno vrijeme stat pred TV kamere (osim ako me negdje ne zaustave maskirani reporteri „Potrošačkog koda“).
Ursula Tolj – a što reći? Uspješna i svestrana, dobre noge? Nisam kompetentna, ako joj je sponzor proizvođač čarapa, mene nije uvjerila da ih kupim. Haljina je bezoblična, u groznoj kombinaciji s čarapama boje noge, kao da je navukla štikle i došla u studio u gornjem dijelu pidžame (i to one u kojoj spavaš nakon najmanje 20 godina braka). Možda bi ta, nazovi haljina, bila podnošljiva u nekoj duljini (bilo kojoj duljini koja pokriva gaćice i kad digneš laktove), uz srebrni remen i sive čarape…ili bar guste čarape, vidjela jedne u jednakoj plavoj boji plišane kreacije – 19,99 kn , tajce, čizmice, bilo što… ali, eto, u toj dosadnoj emisiji, barem se nešto dogodilo, ovog puta, modna katastrofa.
Dakle, nisam ja neki svjedok, a kamoli sudac.
Činjenica je da se radi o javnoj televiziji. Činjenica je da se plaće voditeljica isplaćuju, dobrim dijelom i iz pretplata gledatelja i gledateljica. Da TV lica imaju na raspolaganju besplatne frizere, šminkerice i još poneke pogodnosti koje donosi njihov posao i da nije da ih nema tko savjetovati, ako nitko drugi, samokritičan pogled u ogledalo. Činjenica je da državna televizija ima garderobu koja raspolaže s oko 40000 komada odjevnih predmeta, a nije isključeno da javne osobe imaju i određenu novčanu pomoć kod nabave garderobe, vjerojatno i sponzoriranja.
Da, dress code postoji ,kao što postoji i odgovornost javnih osoba prema onima od kojih žive. Ili , da parafraziramo, „la renommée oblige“.
A prije nego što me svrstaju u čangrizave i ljubomorne zlice, moram naglasiti da, od sveukupne tzv. demokracije koja nam se događa, sviđa mi se jedino ova u oblasti mode, današnja eklektičnost, ležernost i maštovitost, a dodatno pozdravljam deklariranje ženstvenosti, šarma i profinjene seksualnosti, između inog i kao oblik borbe protiv dobne diskriminacije.
Naime, itekako mi imponira kad se zrela žena dotjera, drži do sebe i pokaže malo kože, duha i hrabrosti. Ne sviđa mi se kad u tome pretjera. Popiti čašu alkoholnog pića može popraviti raspoloženje. Popiti cijelu bocu, pretvara se u pijanstvo.
Jesu li ove naše zgodne, obrazovane i mladolike voditeljice krive? Naravno da nisu. Kad bi odlučivao prijeki sud, mogao bi ih osuditi samo za jedno – počinile su modni zločin.
O autoru