TRIVIJALA, AMERIKANCI, POVIJEST I PISANJE KAO ZANAT

Written by Jasenka

17/05/2020

Već davno nisam pročitala nešto dulje od dvije strane, a da bi me taklo. Pogotovo hrvatsko. O filmovima da ne govorim, ali nije to moje područje, ima puno zagriženijih filmofila koji će se zbog toga pjenit.

Slovo i riječ bome jesu. Previše sam u tome, da bih mogla ostati hladna.

Stalno premećem i čitam ponovo već pročitane knjige. Znam gdje se nalazi zabilježena misao koja mi se sviđa.

Pronađem i pokoju zgodnu rečenicu, pokojeg autora amatera,  na književnost.hr. Tek rečenicu ili ideju. Potencijal.

Poželim biti u tijeku, pa s vremena na vrijeme pročitam osvrt , koje poglavlje ili cijelu knjigu nekog od  novih pisaca, novih hrvatskih pisaca. Ne samo što je svaka njihova misao intelektualna onanija, pretenciozno gomilanje tobož progresivnih, nakaradnih ideja, a riječ koncentracija mržnje prema vlastitoj zemlji i narodu, nego me uz (nečasne) iznimke, uglavnom odbija i način pisanja. Zanatski je loše. A od zanata potiče sve .

Kupila sam jednom jako skupe cipele, u jako skupom dućanu. Peta nije bila visoka, ali su bile klimave i nestabilne. Otišla sam kvartovskom „šusteru“, a on mi je objasnio da su pete loše centrirane. Čista zanatska greška. Dizajn dobar, koža dobra, odrađen marketing, izložene na počasnom mjestu u mramornom dućanu i prikačena zlatna etiketa, ali zanatski fulanac.

Tako je i s pisanjem.

Napisala sam se u životu. Dopisa, zapisnika, bilješki, pisama (dok su se još pisala pisma), mailova, članaka, otkaza (pišem najbolje otkaze u gradu),odgovora na tužbi, opomena, izvješća, očitovanja, iskaza, izjava, ugovora, eseja… i čiste savjesti mogu reći da sam svaku rečenicu, svaku riječ, svako slovo, zarez i veznik  zanatski korektno odradila. Kao da pišem za svoj gušt.

Nije trivijala moj gušt. Imam ja u glavi drama, tragedija, saga… Imam ih i u računalu. Pet započetih romana. Jedan je , poput Frankensteina, izjedrio iz znojne, noćne more za ljetnog punog mjeseca. Kad-tad ću ga terapijski razvući po ekranu i pospremiti u file.

No, svako malo iznikne neka romansa iz stickova koje pronađem u torbama, pa ispada da ništa u životu nisam napisala, nego pokoji ljubić.

Mislim, nisam ja snob. Pisala sam ja i priče za telefonsku liniju za lovu, s tim sam novcem za velike novčane krize kupila božićne darove obitelji. Stvar je zapela, jer je „gazda“ tražio više erotike.

  • Hoćete erotsku priču? – dunula sam u nevjerici kad mi je to

rekao. Ma ne, ne želi on , samo malo više ne zna…strasti, mesa u priči.

Bila sam prefina. Mogla sam napisati erotsku priču (mašta radi svašta) i naplatiti više. Onda mi se to nekako nije činilo zgodno.

Kako se nitko nije baš pomamljivao za SF-om ni krimićima, nekako sam pekla zanat na ljubavnim romanima.

Ovaj moj staromodni, povijesni, predstavio se  s tri prevedena poglavlja u Americi, agentima koji su sami zvali „frišku krv“.

Čudna su priča ti Amerikanci, još je čudnija bila naša prepiska.

Prva ponuda – nek’ prodam tisuću primjeraka u Americi, tisuću u Hrvatskoj, pa ćemo sklopiti ugovor. Odgovaram im iskreno – u mojoj maloj zemlji, u tisuću primjeraka se moglo prodati „Bilo je časno živjeti s Titom“, dok su ga morale otkupljivati škole i darovati najboljim učenicima i profesorima. A u Americi nikog ne poznam. Imam neku familiju, ali, u stvari, ni njih baš ne poznam.

Zovu me na proaktivnost. Nek’ prodam petsto u Hrvatskoj, petsto u Americi i obvežem se da ću prodati još pet tisuća. Pa ćemo sklopiti ugovor.

Sorry, nisam uopće proaktivna. Iskreno im odgovaram, zahvaljujem na ponudi i želim im svako dobro u životu. I radu. Zaboravljam ih.

Za koji mjesec stiže poruka. Njima se prva tri poglavlja sviđaju. Koliko bih ja mogla prodati primjeraka u Hrvatskoj, koliko u Americi? Hoću li im poslati cijeli roman na ogled?

Hoću, odgovaram, ako plate prevoditelja za ostalih pet poglavlja.

Ne odgovaraju.

Opet stiže ponuda, oni bi meni platili tisuću dolara pologa odmah po potpisu ugovora kojeg će mi poslat,  a ja se obvezujem da će se roman prodat u pet tisuća primjeraka.

Imam kratak fitilj. Ne kužim tu američku priču. Brišem mail.

Za koji mjesec, šalju mi link za neki natječaj za scenarij. I opet bi oni meni platili tisuću dolara, valjda da imam za polog od dvjesto dolara za natječaj, a ja ću se nešto obvezat…

Nisam proaktivna. Kad bi išlo u moju korist, ne bih uspjela prodat ni dozu kokaina za pet kuna. U svemu sam običan zanatlija. Možda za zanatlije nema američkog sna. Ni hrvatskog sna.

A opet, vještina je vještina. U trivijali ili velikom romanu stoljeća.

Da Bog da se skoro vratile omiljenoj aktivnosti!!!!!

Možda vas zanima …

0 Comments

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *