Iskače mi prozor s tjednim horoskopom.
Piše:“Nedjelja,22.03. Uzbudljiv početak dana.“
Pa ti ne vjeruj horoskopu!
Nedjelja, 22.03.2020.,06 sati28 minuta, smeta me buka i svjetlo. Vičem na dečke nek’ prestanu tutnjati ,a oni viču: „Nismo mi, kuća se ruši!“
Iskačem iz kreveta nasilno probuđena, negdje moram bježat, preplašena sam, duša mi spava, a instinkt me katapultira iz toplog kreveta, obuzima me nevjerica, zar opet …ovog puta nema zavijanja sirene, ni police iznad glave u koju ću bubnut kad se naglo uspravljam…ali moram ustat, jer mi krevet uporno izmiče kad želim ostat sjedit i navući čarape, zidovi šeću, a moje pegle i uvijači za kosu lete s kamina u udubini zida gdje sam ih poslagala. Buka i trešnja nas okružuju cijelo vrijeme, zvuči kao da uspaljeni Boeing siluje naš krov.
Oblačim se što brže mogu, dok mi parket nekako bježi ispod nogu i shvaćam onu uzrečicu „ne d’o Bog potresa“ kod nekih modnih izričaja, jer uporno i ljeti i zimi spavam u „siledžijkama“, onim rebrastim, bijelim potkošuljama kakvu je Marlon Brando nosio u „Tramvaj zvan žudnja“, a ja svoje naslijedila od sinova. Grabim mobitel, nekako po navici lovim parfem iz gužve stvari na podu, ali odlažem i odmahujem rukom.
Slijećemo niz stube, ne posve sigurni hoće li još dugo postojati i svađamo se na koja vrata trebamo izaći – na dvorište ili na ulicu. Budimo psa, časna riječ – beštija spava (zalaje li ikad opet na petardu, dobit će po njušci), gasimo grijanje!!!!
Grabimo jakne, pas s nadom gleda u lopticu, mene privlači ulica, muške dvorište. U jednom su trenutku otvorena sva vrata, pa uzrujano vičem „propuh“ i zatvaram vrata.
Na ulicu izlaze ljudi kao zombiji ili valjda sad, kad je corona – kombiji i okupljaju se (prirodna reakcija), priklanjam se opciji dvorišta.
Stavljam kuhati kavu dok tlo još uvijek reži i nadam se da neće nestati struje dok voda ne zakipi. HTV – ništa, vrti se program za nacionalne manjine, čučim u hodničiću, srčem kavu i tražim cigarete, na WU već stižu slike, obavijesti. Pod ruševinama na slici prepoznajem ulicu do ulice u kojoj mi brat živi, izmjenjujem dojmove i cijelo vrijeme, pod stopalima osjećam podrhtavanje tla. Kolegica šalje poruku, prijateljica od prijateljice radi tu i tu ima saznanje…u 8 stiže novi, veliki, gledam na sat, imam vremena za popit kavu do kraja i još jednu cigaretu. I poslati još deset poruka, odgovoriti na još deset poruka, hvala Bogu, konačno mi se javlja brat, svi su živi, užasnuti, izvan oštećenog stana, ali živi, svi koje volim, a i one koje inače baš ne volim sad volim, glavno da su živi…
Prvi put se veselim kad na TV vidim tri političara zajedno, hodaju i pričaju kao da znaju što rade, čak izgledaju iskreno , tri zagrebačka dečka, znam da i oni imaju obitelji, možda raskrižje dalje i u ovom trenutku najradije bih ih izljubila, pogotovo ministra zdravlja jer zvuči tako suvislo, na onaj doktorski, superiorni način…
Počinjem se smijati zafrkancijama koje stižu na WU i osluškujem svaki zvuk. Kao da sam u jednom od onih trash filmova („Megadont protiv tiranosaura “, „Divovska piranja“ i slično) kojima sam se zabavljala neko vrijeme, jer bih tu očekivala nešto tako bedasto i suludo kao npr. veliki potres u ljupkom, evropskom gradu usred pandemije smrtonosnog virusa,( a na što nas je kolegica podsjetila – nije li i meteor pao koji dan ranije), ali nema sisate biologinje da pronađe cjepivo pet do dvanaest ni mišićavog frajera koji će raznijeti genetski mutiranu hobotnicu u nekakvoj depresiji u moru koja trese ljudima tlo pod nogama. A koji bi usput prasnuo biologinju i onemogućio zločestog Radu Šerbeđiju iz čijeg je labaratorija izašao isto tako zločesti virus, da to više nikad ne radi. Mogla bih, dakle, progutati da dvoglava morska psina proždre pola otoka i sve zgodne cure u bikinijima, sve bih progutala, ali da nakon najtoplije zime koje se mogu sjetiti, u vrijeme kad se već kupuju boje za pisanice, s ljudima koji su se našli na cesti, a trebali bi biti u karanteni ili bar na pristojnom razmaku čak i s ukućanima, ali ipak pod toplim krovom, da na sve to padne snježurina i temperatura padne do ništice, dok tlo i dalje stalno podrhtava, za tog bih scenaristu tražila psihijatrijsko liječenje.
Ne znam…još uvijek čekam buđenje ili sam samo na lošem tripu?
O autoru