World war C

Written by Jasenka

21/03/2020

Nešto drugo sam zamislila i napisala za prvu objavu, ali evo, od pisanja jednog teksta do postave stranice, duboko svjesna da svijet nikad više neće biti isti,  ne mogu da se ne osvrnem na ovaj čudan blockbuster o nekoj apokaliptičnoj, neodređenoj budućnosti u kojem odjednom imam ulogu.

Baš kao prije dvadeset i devet  godina, kad smo euforično proživljavali novo hrvatsko proljeće, potom ljeto, umjetno lepršavi,  održavajući iluziju svakodnevnice i još izvjesnije svakodnevnice koja nas čeka,  kao da se neprijateljstvo i mržnja događaju negdje drugdje i kao da se neće pretvoriti u brutalni rat koji će eskalirati;  kao da nećemo mi biti generacija koja će iznijeti rađanje zemlje u krvi, već netko drugi ili još bolje, nitko tko bi trebao podnijeti žrtvu. A sve to s  vizijom boljeg života koji nam se smiješio, a onda cinično nacerio u lice.

Toliko se toga ponavlja.

Opet želim vrisnuti: „Hoću svoj život natrag!“

Nek’ mi vrate moju svakodnevnicu!

Želim žustro propješačit svoju dnevnu rutu, loviti stolac u tramvaju, odradit, popit kavu u pauzi, šaliti se i prepirati s kolegama, natezat se s ravnateljicom oko slobodnih dana, pa opet popit kavu u lokalnom kafiću na povratku s posla, pročitati poruke, promatrati ljude, kupovati vikendom (ma što vikendom, koga zavaravam, kupujem svaki dan), brzati s ručkom, smišljati što ću obući za posao, uloviti koje popodne za psihoterapiju s frendicama, cendrati ponedjeljkom, zvati goste, ići u goste…

Otkazao mi je zubar i meni i sinu, veliko ulaganje desetljeća je na čekanju. Hoću svoj život natrag!

Želim da mi prodavač, kao i uvijek, sa smiješkom izreže pileći file na tanke šnite, a ne sliježe ramenima jer su je naručili, ali piletina nije došla. Hoću svoj život natrag!

Želim da se muškarac u prolazu , kad se nakašljem, ne odmiče u strahu i da nemam potrebu reći: “Cigareta previše  danas.“

Želim da me frendica nazove i pita hoću li ići na mjuzikl u četvrtak. Otići na minival trepavica. Hoću…neka netko drugi završi rečenicu.

Radim od kuće i ne stignem skuhati ručak, vrištim na sve oko sebe,  What’s Up se usijao, stalno sam on line, šaljem upućenima poruku da sam prikopčana na kompjutor kao Borgova radilica, šaljemo si vulkanski pozdrav. Onda šaljem poruke ohrabrenja ljudima za koje znam da čekaju bliske iz inozemstva.

Iz ormara mi pada nova „Dragecova“ majica za koju sam iskrcala gadnu lovu. Htjela sam je prvi put promovirati idući tjedan, kad sam trebala držati predavanje na jednom stručnom skupu. Tako dobro ide uz crne kožne hlače i nove cipele koje sam kupila povoljno, „da mi se nađu.“  A ja u trenirci!

Prikovana uz ekran.

Potreban mi je zrak i druženje. Odlazim do apoteke i razgovaram s ljudima dok čekamo, na dva metra udaljenosti.  Na vratima je istaknut ogroman natpis „maski nema“.

Vraćam se i preskačem namještaj u kutijama što nam je došao, a ja ne znam koga bih zvala da mi ga složi.

Kakav flash back! Opet su zdravstveni radnici, policija, čistači, trgovci, vojnici, dostavljači, vatrogasci , reporteri  i slični  na terenu, Torcida, BBB i ostali fakini na raspolaganju, a razne aktivistice i aktivisti u mišjoj rupi. Opet uključujemo televizor u strahu što ćemo čuti, koliko je neprijatelj napredovao i koliko nam je blizu.  Samo , isti program postaje globalni i  ovog puta svi stavljaju život na čekanje.  Nismo tek balkansko pleme, u jednom od onih  sukoba, za koje nikad ne znaju tko i zašto ga je započeo i kome će se, na kraju, prikloniti.

Nekako smo čak mirniji i strpljiviji. Zasad se još ne tučemo oko toalet papira.    Na redove smo navikli u komunizmu, održavamo pristojno razmak, uljudni smo (bar većina od nas), nervoza nam tek titra u glasu,  pokušavamo disciplinirati sami sebe,  u strahu da ne budemo glasni  u tolikoj mjeri  da nam zabrane izlazak iz kuće ili nas s druge strane vrata, ne dočekaju naoružani ljudi…

U ovom slobodnom svijetu europskih građana, svakoga se dana dižu nove ograde. Razmišljam o ljudima ispred apoteke i pitam se kad će se dignuti ograda između nas…nas i njih. Tko će biti oni, a tko mi?

 

Možda vas zanima …

Let’s talk about sex

Let’s talk about sex

LET'S TALK ABOUT SEX Nekako slabo pričamo o seksu otkako smo, blago rečeno, zreliji. Prakticira li se, odnosno u...

read more

0 Comments

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *