Vodim s curama malu „on-line“ diskusiju o parfemima, još malo, pa kao da biramo za koju ćemo političku stranku glasovati. U nekom trenutku, shvatim ponovo, kako je izbor parfema vezan za osobnost.
Zato, kad me pitaju za savjet koji parfem kupiti mami, sestri, partnerici itd., pitam „kakva je, koje dobi, temperamenta…“,sastavim listu i obično dobijem veliki osmijeh zauzvrat, jer su i oni koji su pitali, dobili veliki osmijeh od krajnje korisnice. Neki mi dan poznanica šalje poruku, koji parfem da kupi ženi kojoj je dužna uslugu. Pitam je kolika je usluga, poprilična, aha, onda s liste skupih, a neutralnih (možda „Boucheron“), sve mi to odrađujemo on-line, koliko će čekat ako parfem naruči on-line, kažem joj; i dalje on-line, zamotat će sama. A ja željna otići u veliku parfumeriju, ne u obližnju drogeriju, vidjeti što je novog, plus ono “prijatelji stari, gdje ste“, ali, stvarno mi je glupo isprobavati parfeme s maskom na nosu. Mislim, ono, budi odgovorna i koristi kontracepciju. Da ti se ne dogodi da ne osjetiš miris, jer si mirisala.
Kažu, naime, izgubiš čulo okusa i mirisa, teško dišeš, sve te boli. Vidi čuda, kao i kod svake viroze, nit’ osjetiš smrad nit’ miris, a tko je imao gripu, zna kako boli i korijen kose i vrhovi noktiju. Mene sašila leđa i koljeno skupa, rame opet prijeti, dijagnoza „ukliješten živac“, ne mogu se prisilit reći „išijas“, jer zvuči mi kao nešto iz staračkog doma. Proklinjem koronu, jer gdje da se sad poslikam i dobijem termin za terapiju, nego šepesam i kroz zube se, tihom psovkom, bavim seksualnim životom majki onih koji su nam to uvalili, jer sad sam sigurna da to ništa slučajno nije. Pa nakon dugo vremena poželim funkcionalno tijelo iz dvadesetih, ono koje uzimaš „zdravo za gotovo“, iz vremena u kojem demonstriraš prijateljicama kako gipko i poletno možeš obaviti nogom vrat, bez glupih zagrijavanja, joge, mrtvih dizanja i osobnih trenera, a one se čude kako to uspijeva ljenčini poput mene. Ali, što ćeš, Bog dao, Bog uzeo. Rješenje… Vremeplov? Da, ali ja se u dvadesete ne bih vratila, a da ne ponesem pedesete u srcu i umu, tamo bih ostavila upute za uporabu, a pokupila ono funkcionalno tijelo i parfeme. Parfeme bih uzela, jer su bili dijamanti u odnosu na današnju bižuteriju. Upute bih pak ostavila, dakako, samoj sebi, trebam li ikome tko je nakrcao koju zrelu godinicu uopće objašnjavati? Naravno, ne za svaki trenutak, one najslađe bismo možda propustili da smo bili ovako „teflonizirani“, naoružani oprezom i razumnom mjerom cinizma kao danas. Na svijetu ničeg novog, kroz neke stvari moraš sam proći da bi ti otpjevale „nisan ja za te“, kao kroz neugodno pijanstvo ili par vlastitih plesnih koraka uz onu pjesmu Katy Perry „I kissed a girl“.
Ali, sa sigurne udaljenosti od više desetljeća, moram priznati da bih neke od vlastitih inačica epizoda „Štefice Cvek u raljama života“ ipak rado preskočila , uključujući onu u kojoj me je, svojedobno, rasni pripadnik „zlatne mladeži“ naglavačke, ravno iz oblaka zakucao na zemlju i još malo ispod.
„Why, why, why, Delilah????!!!!“
Hvala Bogu, u određenoj životnoj dobi, otepeš prašinu s razderanih dlanova, pospremiš zgužvano srce u zadnji džep traperica i digneš blatnjavi vrh nosa, pa nastaviš pozirati u ritmu „sve je lako kad si mlad“. Mislim, i jest i nije. Ono kad patiš, patiš, cmoljiš, gnjaviš frendice, pa dobiješ packe/u konačnici “gle, ionak’ je ono cvrkutanje bilo neprirodno za tebe; nemoj nam sad biti drama queen“ i slično./ Ali, dok patiš, nekako se i dobro provodiš. Kao da imaš pedeset! Drmneš koju, jer „nema utjehe u vodi“, odeš na ćevape i briga te hoće li te tko vidjeti u kutu ćevabdžinice ili namirisati luk, mast i dim u tvojem dahu i kosi. Od plakanja te boli glava, pa doneseš odluku da u nastavku svog života čuvaš suze za važnije stvari. Propišeš si dinamični socijalni život kao najbolji antibiotik za ljubavne boli, a ljubavno razočaranje koristiš kao dobar izgovor za otkantati nezanimljive i naporne, a one iz kategorije “mogu proći“, staviti na čekanje (na neodređeno, otkud ja znam kad ću prestat patit za nekim?); i shvatiš da na svijetu ima još ponekih širokih ramena, više nego voljnih da se podmetnu kako bi na njih oslonila svoju napaćenu glavu, a da pojedina pripadaju podjednako „mojetipovski“ visokim, plavim, duhovitima i arogantnim, možda čak i za stupanj više… ali, gdje je tu „catch“ i kakve to ima veze s temom posta?
Nijedan od njih nije mirisao tako (oprosti mi, Bože, na blasfemiji) BOŽANSTVENO!
E, danas bih, onoj sebi od prije više desetljeća ostavila uputu – tog i tog tipa zaobiđi, ali prije tog obvezno saznaj koje mirise koristi.
A svaki je bio savršen, tri koplja iznad Drakara, Old Spica i onog što je većini dečki, u ono vrijeme, bilo i dostupno i poznato, te sam, sasvim slučajno, upecala tek informaciju da je onaj, meni najprivlačniji, bio „Chanelov“. /Suprotno onom što prodavačice u parfumerijama tvrde, nema ga više u prodaji. Većina kuća je najbolje stvari povukla iz prodaje, a onda povremeno izbaci u „limited edition“ neku reformulaciju, koja nije ni sjena onog što je bilo u prvotnoj varijanti. Igrom sudbine i m.m. se sjeća upravo tog jednog Chanelovog kojeg je kao mlad koristio i tvrdi da ga više nikad nije našao u prodaji, a nije da nije tražio/.
Dakle, ovaj je bio „old school“ i „kapitalac“.
Kad kažem „old school“ mislim na majstorski, prema pravilima struke izveden, iz vremena kad su parfumari šegrtovali godinama uz mentore, recepti i formule se razvijali desetljećima, čuvali u sefovima i bili kapital. Cijele su generacije živjele i nasljeđivale manje i veće obrte, a neki su se od tih obrta razvili u velika imena (Guerlain npr.). Nobelovci su radili na novim sastojcima, a promocija svakog novog parfema je bila događaj godine. Bili su zaštitni znak ekskluzivnih modnih kuća, reklamirale su ih filmske zvijezde, a ne Instagramuše, a toaletne vode su imale veći sillage od današnjih parfema.
A opet, i među tim „old school“ , bilo je i bit će „kapitalaca“, vrh vrhova i ne mislim tu na niche ili parfem po mjeri, već dizajnerskih. U pravilu, imaju visoku cijenu, u njihovom slučaju, opravdanu, što zbog sastojaka, što zbog darovitosti kreatora i uloženog vremena. Nije da i danas nema dobrih, a još više skupih parfema, ali hiperprodukcija i marketing polako uništavaju onu uglađenost, perfekcionizam, spoj zanatstva i umjetnosti.
Onih pravih veterana je malo ostalo, skrivaju ih u prašini, skidaju im nerc i tvid i oblače u vinil, pa se moraju, poput kreatura, natjecati sa šećernim vodicama za tržište puno patkastih usana, umjetnih trepavica, islikanih obrva , naglašenih oblina, sve nekih banana, mandarina, pralina…
Ne moraju se svi zakačiti za retro cypre poput mene. Ima remek djela koje nisu moj „cup of tea“, ali svejedno skidam kapu. „Kapitalci“ su. Po izvedbi, po kvaliteti i maštovitosti; poštuju tržište, dopadljivi su, ali ne podilaze do granice poniženja. A još nešto, što u praksi nije nevažno, dostupni su.
Chanelova „Mademoiselle“ naprimjer. Prepoznatljiva, intenzivna, drukčija. Malo prečesta, ali uspjela se odrvati profanosti. Meni izaziva mučninu, ali priznajem majstorstvo.
Doduše, kaže se da svatko ima nijansu crvenog ruža, ton plave kose i Chanel parfem koji bi mu pristajao. Moj je „Chanel 19“, isti DNK kao Givency III, zeleni cypre, ali puno nestabilniji od nekadašnjeg. Nedostaje iranski galbanum, pravi vetiver i prirodna hrastova mahovina. Ne znam što je još i čime zamijenjeno, ali nedavnih sam 100 ml parfemske vode sprašila u kratko vrijeme, a nekad mi je ormar mirisao po tjedan dana od jednog šprica toaletne vode na reveru sakoa.
Peticu sam nekad prezirala, jer je bila bapska, a valjda sam ja sad došla u bapske godine, pa razumijem njenu kvalitetu. Ima nekih žena na kojima doista miriše damski. Kupila sam neku kopiju, pa se njome špricam kad pospremam, miriše mi, valjda zbog tih aldehida, čisto.
Reformulirani „Magie Noire“, „Diva“ i „Roma“ mi tjeraju suze na oči. Kao kad vidim Gwyneth Paltrow u remaku filma u kojem je glumila Grace Kelly. Sorry Gwyneth, nije ništa osobno.
Dobri, stari YSL –ov „Opium“, svojedobno mi je netko stalno poklanjao „Opium“, a ja bila ljuta, jer je bilo meni dražih i za tu bih lovu, radije izabrala poklon bon. Danas shvaćam kakav je to revolucionarni orijentalac bio, uveden je novi parfemski akord , posve drukčiji od dotad slatkastih orijentalaca, pun eugenola, s kumarinom i začinima, jak, mastan, egzotičan, u onoj bočici s kićankom i kristalnim čepom koji je klizio po koži. Sad popularni i skupi „Black opium“, nije vrijedan spomena.
Kad smo već u Francuskoj, da skočim kod „Diora“, njegova su dječica bila čest gost mojih polica. „Addict“, iako na meni nije uvjerljiv, ima tu „diorovsku“ crtu. A i muški „Sauvage“, jedan od boljih, čak i ovako reformuliran.
Sisleyev „Eau du Soir“ preskakala nekad, a preskačem i danas, razlog – cijena sitnica. Predivan, hladan,“classy“. Ako se navučem, izgrcavat ću novac mjesecima, a nije da se baš nemam s ničim našpricati. Na momente podsjeti na „Palomu Piccaso“, gorki, posebni, prepoznatljiv, svoj. Možda me privlači onaj klek(poveznica gin?)
Tješim se s „Aromatic Elixirom“ /Clinique 1971.g.), zašto svi toliko podcjenjuju američke parfeme? Da su linearni, čistunski, bla, bla… Jest, malo je herbalan (ima kamilice, muškatne kadulje), možda strog, ali, osjeti se, osjeti se, osjeti se i još je pravi cypre. Na meni je nekako umiljat i svjež, čak nježan, a kupila sam ga nedavno, jer sam našla neotvoreni deodorant u ormariću, valjda iz vremena dok mi ga je m.m. nosio po narudžbi iz aerodromskih djutića i on bio prihvatljivih pedesetak njemačkih maraka za 45 ml, pa je usput kupio i deziće. (Bilo je i jedno potrošeno pakiranje). AE i „Magie Noire“ (vintage), (Lancom 1978.g.) su mi jednostavno za još jednu kategoriju iznad kapitalaca, njih bih prozvala velikanima, a oba su iz istog desetljeća. Kad bih ih uspoređivala s lijepim ženama, usporedila bih ih s meni najljepšim, „Magie Noire“ bi bio Ava Gardner, a „AE“ Lauren Baccal.
Muglerov „Angel“, bogato slatkast, svojedobno revolucionaran, a ni Lancomov „LVB“ nije za baciti. Nisam ja baš na „ti“ s gurmanskim mirisima, ali kad su uspješno izvedeni, dopadnu mi se, mogu osjetiti majstorstvo u oba. U ova dva, onaj neki fini dodir daje ribiz (u stvarnosti cassis kemijska baza, u LVB ima i mirisa ribizovog lista, koji nastaje spojem hediona i stemona, u oba sam uvjerena da ima etilmaltola, jednom ću vas upoznati sa stvarnim sastavom parfema).
Nisam ja uvijek ubadala „kapitalce“, ne činim to ni danas, ipak je to skupi sport, a bilo je odličnih zanatskih uradaka koje sam s užitkom nosila. Prva „Sabatinica“, Missonijeva „Aria“, „Balestra“, Avonovi, a „Gloriju Vanderbilt“ za nekih dana stavim na sebe i danas, zato jer ima odličan losion za tijelo i deodorant u pratnji.
Nekih davnih dana sam se našla u Monacu i svi su tabacco shopovi bili poprskani istim parfemom, za koji nikako nisam mogla dokučiti koji je. Desetak godina kasnije, prodavačica u „Martimexu“, mi je onako dosadnoj i izbirljivoj, stidljivo, čak pomalo bojažljivo, preporučila jedan koji njoj miriši tako „francuski“. Izmamila mi je osmijeh prepoznavanja na lice i naravno, brzinsko peglanje kartice; bio je to baš taj miris luksuza, opuštenosti francuske rivijere (znam da je Monaco samostalna kneževina!), bio je to ST Dupontov pour Femme St Dupont, prekrasna bočica u baršunastoj plavoj kutiji. Otvaranje – eksplozija profinjenosti, balansa, skupocjenosti, a onda se, na žalost, izgubi, nestane, postane blag „skin scent“, umjesto da se ponosno isprsi. Da ima malo više postojanosti i malo dramatičniji sillage, bio bi vjerojatno u Aleji Velikana.
Ima još nekih kojih više nema (ne mogu za parfeme reći „pokojnih“, ali rezultat je isti), ima nekih koje nisam ni spomenula, a možda im je ovdje mjesto.
Npr. Guerlain svakako ima svoje „ne konje za utrku“, nego kapitalce, ali ja sam sad već umorna i mogu razumjeti pokojnog Dinu Dvornika kad, pred kraj, u onoj pjesmi „Malo nas je, al’ nas ima“, veli „…puka sam nabrajajući“.
Neka me dopune one koje za to imaju potrebu i neka se ne ljute oni čije sam omiljene parfeme preskočila.
Meni se polako bliži sezona gusto nakrcanih rođendana, blagdana, pa opet rođendana i nekako se dvoumim oko darivanja – hoću li posegnuti za nečim praktičnim ili ću prošvrljati po listi „vintage“ parfema na internetu i pokušati otkriti je li prošlost mirisala doista tako zanosno kao što mi se ponekad čini.
Da, sad znam, parfem je dio osobnosti, ali ne čini osobu.U našoj stvarnosti u kojem poznajemo samo linearnu dimenziju vremena, ono postaje jednosmjerna cesta, a prošlost igralište uspomena.
Uspomeni se treba nasmiješiti, opet ponešto naučiti i nakon svega što sam ovdje napisala,nadam se da me nitko neće pitati: “…a što sad ljubav ima s tim?”
O autoru