Početna

AutorJasenka

Vareniki-ili, po domaće, ukrajinski štrukli

Prije nego što izazovem diplomatski spor samim nazivom objave, napominjem da ću sve objasniti u nastavku teksta i lijepo molim da mi nitko ništa ne lansira u dvorište, jer se ni od potresa još nisam oporavila.

Trenutno živim u nekom „déjà vu“ modu, žulja me pomisao da se grijem na plin i imam doma dva dečka dozrela da ih netko ubere, jer ne radi se više radi o „dubokoj državi“ nego o „dubokom svijetu“, a kako nam, uz sve što se događa, intenzivno najavljuju i pripremaju nas i na dolazak izvanzemaljaca, ne mogu da se ne pitam tko je ovdje lud?

Opet čituckam „Umijeće ratovanja“ i razmišljam o tome kako je Lao Tse, šest stoljeća prije Krista, bio mudar, a sve napisano bezvremenski primjenjivo; rezignirano shvaćam da  pamet i razum uvijek gube bitku, ako u istu uđu protiv lukavosti, interesa i manipulacije, a povijest nije nikakva magistra nego običan papagaj.

No, prije nego što zabrazdim i iskoračim izvan granica onog za što sam odlučila da bude jedan afirmativan i neutralan blog, preostaje mi da se vratim na temu, a to su vareniki.

Dakle, nisu štrukle, nego jastučići koji većinu  podsjećaju na raviole, a mene na štrukle i oko čijeg se podrijetla čupaju Ukrajinci i Rusi, a ni Poljaci se ne odriču očinstva, samo što ih oni nazivaju „pierogi“.

Ali, što je mamute bilo briga za granice, a mene za DNK tijesta.  

Vikipedija kaže: „Naziv vareniki jednostavno znači “kuhana stvar” od pridjeva varenyy. U nekim regijama Ukrajine vareniki se ne kuhaju nego pare. Vareniki se obično preliju prženim čvarcima i lukom te se poslužuju s vrhnjem. Vareniki punjeni voćem poslužuju se s vrhnjem i šećerom.

U gradu Čerkasiju u središnjoj Ukrajini, u rujnu 2006. podignut je spomenik vareniki.“

Najčešće se pune pire-krumpirom, ali mogu se puniti mesom, kupusom, sirom…

No, haj’mo sad na „konkretno“, od nekoliko recepata, meni se ovaj pokazao najbolji:

U 4 žlice rastopljenog (ne vrućeg) maslaca, razmuti se jedno jaje, doda prstohvat soli, manje pakiranje kiselog vrhnja (ja sam ga zaboravila kupiti, pa sam pomiješala grčki jogurt i vrhnje za kuhanje), te se doda 3 šalice oštrog ili „Gotovko“ mješavine brašna. Može se dodati i malo ledene vode, ručno se izmiješa te se dobro izmijesi, toliko da ne bude ljepljivo.

Lagano se pobrašni podloga, pa se valjkom razvalja tijesto, do debljine cca. 2 mm. Ne smije biti predebelo, da ne bude tvrdo, ali ni pretanko, da ga kasnije, pri kuhanju, nadjev ne probije i iscuri.

Čašom ili okruglim rezačem se izrežu krugovi, stavi žličica nadjeva, preklopi i krajevi se dobro zalijepe i učvrste.

Tijesto koje je ostalo, može se ponovo lagano premijesiti.

Stavi se kuhati voda i kad zakipi, vareniki se kuhaju od 3 – 5 minuta, zavisno od veličine varenika i debljine tijesta, a koliko će ih se istodobno kuhati, zavisi od veličine posude, načelno, ne više od šest komada.

Na tavici se na masnoći preprži – špek, čvarci, luk… nastavite niz, pa se na tome, vrlo kratko, preprže kuhani vareniki.

Osobno, ja sam im dala isti tretman kao štruklama, punila sam ih svježim sirom u koji sam dodala malo ABC namaza, a prepržila na krušnim mrvicama.

Jednom sam ih pripremila po receptu za juhu od štrukli i bilo je odlično.

Sljedeći put ću ih samo preklopiti, prokuhati i zapeći s vrhnjem, na zagrebački način, pa se onda više neće zvati vareniki, već , što ja znam , varkle ili štrukeniki.

Da, usput, mogu se, baš kao i štrukle, zamrznuti, pa skuhati kad ne znaš što bi.

Pa, da završim u revijalnom tonu, kao što reče ona lijepa žena u „Prohujalo s vihorom“ : „Scarlet nikad više neće biti gladna“, ako će nam se „The end“ odvrtjeti s eksplozivnom odjavnom špicom, predlažem da to dočekamo punih tanjura i čaša.

AutorJasenka

Gospine suze

Da živim sama, moj bi stan izgledao kao stan američkog neženje – velike staklene površine, koža, crno, bijelo, mramor, inoks, dizajnersko osvjetljenje, televizor velikog ekrana, isprani beton na podu, sterilno čista kuhinja s brdom aparata, od kojih bih koristila samo onaj za kavu, uredno do bola (čistačica napušta stan prije nego što ja dolazim doma), apstraktna slika preko cijelog zida, nikakvih ženskastih sitnica, možda koja levitirajuća tegla s nečim što ne treba zalijevati… posuđe složeno kao vojnici na postrojavanju, nijedna okrhnuta šalica ni rasparane zdjelice, stapa se s okolinom, futuristički frižider s velikim ledomatom…

Evo, ne živim sama, pa se budim iz sanjarenja, vraćam se na temu i razmišljam o svojoj najboljoj prijateljici koja je jedna od najorganiziranijih osoba na svijetu, često radi vikendom, nosi posao doma, fokusirana je, ni potres je ne odvrati od završavanja započetog (jer joj rok diše za vratom), kosi, čisti, održava vrt,  iznajmljuje, obračunava… a onda, otkrijem u njoj pravog ženskog estetu, jer u shabby chik stilu preuredi komode i ormare, uskladi lila i ružičaste tonove, vaze, zavjese, cvijeće, jastučiće i sve to nekako super izgleda i još je k tome uredno.

E, za nju, u rijetkim trenutcima kad se stignemo družiti u kućnim uvjetima , volim smisliti nešto neočekivano/uvijek primijeti trud), pa odlučujem ne pojesti žličicom „čokoladnu zemlju“ iz prošlog posta, nego je iskoristiti za dekoraciju deserta koji osmišljavam za našu iduću kavu.

Ne lažimo si, ovo o čemu pišem nije nikakva moja kreacija, samo je izvedenica, svojedobno veganskog hit deserta, zvanog „Rain drop“, a radi se o želatiniziranoj vodi, na tostiranom sojinom brašnu, koja se mora pojesti odmah i košta ponešto solidnih dolarskih desetica.

Zašto „ Gospine suze“?

Bili vjernici ili ne, koncept majke koja oprašta i bdije nad nama,  čini mi se utješnom i poetskom, a iz vlastitog iskustva znamo da majčinstvo ponekad uključuje razočaranja, puno brige, odricanja, strpljenja i naravno, suze.

Oni koji kažu da su imali susret s Gospom, svjedoče da ju je pratio intenzivan miris ruže, a ruže su bile i najdraže cvijeće moje pokojne mame…

A  u mojoj kolekciji „svega i svačega i kupi nek’ se nađe“ , dok sam tražila povrtnu kocku za rižoto, našla sam  prehrambenu aromu s mirisom ruže. Pa tako, misao se na misao veže…

Dakle, potrebna je čaša vode (po mogućnosti flaširane, negazirane), kap ružine esencije (inače se koristi za originalnu dubrovačku rožatu, po tome je i dobila ime), žličica (dvije) šećera i trećina žličice agar agara (želatina dobivena iz algi)./ Ne pretjerivati s ružom, doista samo kap, da ne bi imali osjećaj da konzumirate parfem./ Ja sam aromatizirala šećer s jednom kapi, pa ću ga, ukoliko se sjetim gdje sam pospremila mlinček za kavu,samljeti za posipanje./

Stavite šećer i agar agar u posudu, pomiješajte, dolijte  vodu, kap esencije i zakuhajte na laganoj vatri i miješajte do željene konzistencije (koju minutu),  skrutnut će se kasnije na hladnoći i treba podsjećati na kap odnosno suzu(mora biti malo lelujava), a ne na rukometnu loptu.

Prelijte tekućinu u kalupe kuglastog oblika, po želji  dodajte latice, voće, nešto jestivo i dekorativno, igrajte se  bojama i oblicima i odložite u hladnjak, na nekih dva sata.

Izvadite, preokrenite na površinu onoga na čemu ćete servirati (budite kreativni,) koju prije toga npr. dekorirajte čokoladnom zemljom, prelijte šećernim ili javorovim sirupom, ja sam još pobacala  kandirane latice ruže.

Uživajte! Ako ne u okusu, bar u pogledu.

AutorJasenka

Čokoladna zemlja

Kako djeci podmetnuti nekakav zdrav desert tipa voćne kašice, dekorativno zakamuflirati neatraktivnost priručnog deserta kad ti dođu iznenadni gosti, ubiti želju za slatkim kad u frižideru imaš samo jeftini sladoled okusa bljak-zašećerene vode…?

Za inspiracijom često posegnem u neku od izvedivih ideja genijalnog Hestona Blumenthala, pa tako i u ovu. On je goste impresionirao finom kremom  koju je servirao u malim teglicama za cvijeće, posuo čokoladnom zemljom i dekorirao malom stabljikom mente.

Ja ću se malo očešati o japansku kreativnost, pa već imam ideju za desert „Gospine suze“ koji ću servirati na ovom čokoladnom uratku,  pa ako mi uspije, podijelim ovdje.

Za sada, evo malo igre s molekularnom kuhinjom, usklađene s mojom sposobnošću, dovoljno jednostavno da je i djeca mogu svladati.

Sastojci

70 g obične čokolade za kuhanje

100 g šećera

2 žlice vode

Postupak

KORAK 1

Zagrijte šećer i vodu u tavi.

KORAK 2

Narežite običnu čokoladu na male komade, veličine nokta.

KORAK 3

Stavite kuhati šećer s vodom i kad temperatura šećera dosegne 130 stupnjeva Celzijusa…

/Napomena: ako nemate termometar, pričekajte da se sav šećer otopi i počne mijenjati srednje smeđu boju./

KORAK 4

… skinite posudu sa šećerom s  vatre.

KORAK 5

Uzmite pjenjačicu, dodajte komadiće čokolade i promiješajte pjenjačom.

KORAK 6

Pobrinite se da sav šećer prekrije čokoladu i miješajte oko 2 minute (energično).

KORAK 7

Pričekajte da se „zemlja“ malo ohladi i ispraznite smjesu u posudu (staklenku), jer može stajati tako pohranjena, na suhom i hladnom mjestu i mjesec dana (čak i dulje, ne mogu reći koliko dugo, jer sam je, u ovoj količini, redovito brzo potrošila).

Savjeti:

Nakon što ste presuli sadržaj u staklenku, ulijte  vruću vodu u tavu i kuhajte dok se smjesa ne počne otapati, olakšava čišćenje.

Po želji možete dodati različite okuse čokolade i začine, uključujući bijelu čokoladu (dobit ćete izgled pijeska).

AutorJasenka

Kruh i mast, kolinje i čokoladno mlijeko

Dugo sam mislila da je kruh premazan mašću za poslijepodnevnu užinu, osim moje, uspomena još samo nekolicine…naime, nekako nismo baš bili profinjena obitelj,  pa iako se kod nas jelo dobro i gostilo puno, činilo mi se da su cvrljenje domaće masti i čvarci umjesto čipsa, profani hobby  moje mame i par susjeda koje su hodočastile na kavu. No, tijekom sam vremena čula  za tolike varijante (s crvenom paprikom, šećerom, solju etc.) i od toliko ljudi, da sam shvatila da smo generacijski bili unificiraniji nego što je itko mogao pomisliti, a naši „proustovski“ kolačići i brojniji i sličniji nego u bilo kojem romanu. Sladoledi na štapiću, domaći pekmez od šljiva,   jagode iz vrta,  mame s kuhačom kao trećom rukom, između inog i kao  simbolom odgojnih metoda zbog kojih bi im danas oduzeli djecu (u „Politikinom zabavniku“ su čak objavljivali tekstove u rubrici „Najveće batine koje sam dobio“ ili nešto slično), rum-punč za kolače, s crtežom lijepe crnkinje na naljepnici boce, koji potežemo u „špajzi“ kad nas nitko ne vidi, tvrdi bomboni iz rinfuze od kojih ti nepce prokrvari …Dan Republike, spajanje praznika , traumatično skvičanje prasaca koje kolju, a mi se djeca besciljno motamo i histerično cerekamo, na rubu suza. Do Uskrsa, kad bi se šunka onog jadnika kojeg su naši starci plaćali po „kili žive vage“ pošteno osušila, već bismo zaboravili koliko smo, u stvari,  mrzili „kolinje“. 

Svaki je nedjeljni ručak bio slično strukturiran, a započinjao je govedskom juhom i domaćim rezancima tankim kao  konac za vezenje (još je gora varijanta bio tzv. „ajgemahtec“), nastavljao se slamanjem našeg otpora oko konzumacije, milom ili silom i  predstavom oko toga. Uslijed kolektivnog karaktera tih ručkova, nisam bila jedina, ali sam bila najčešća meta, pa sam ispala dijete-slučaj, jer su njihovi napori uglavnom završavali kapanjem suza u, ionako već ohlađenu juhu , sipanjem ogromne količine soli i papra da dobijem na vremenu, oblizivanjem žlice glumeći da gutam, dok se ne bi smilovali , maknuli tanjur i dali mi nešto drugo za jesti.  Kako sam ulazila u tinejđersku dob, krenuli su taktikom posrednog uvjeravanja, perfidno, obično u aliansi s nekim kome sam vjerovala, npr. starijim bratićem: započinjala bi se tema kako se dokazano, konzumiranjem juhe debljaju noge i gotovo sam svaki put nasjela. Odmah iza ručka bi trčala pred ogledalo provjeravajući je li kod mene započeo obrnut  postupak iz „Preobražaja“ i je li se „Gregorka“, iz skakavca,  počela pretvarati u komada. Neprosvijećenih li roditelja, naivne li mene, da su me, onakvu tanašnu, krakatu i maloljetnu odveli u neku modnu agenciju preko oceana, mogla sam zarađivati lijepe dolare po satu….no, kako čujem, još sam dobro prošla, bar iz lonca nisu virile kokošje noge za „globanje“, ako se koja krčkala kao pojačivač okusa, strateški su je sklonili dok sam ja za stolom.

U odraslijoj dobi, nakon pokojeg, relativno uspješno riješenog mamurluka, shvatila sam da koncept domaće juhice, pune proteina i ekstrahiranog  povrća i nije tako loša ideja, debljanje bilo koje tjelesne kote je postalo ne samo nestimulativno, nego i nepoželjno, a danas bi mi suze, nad ručkom koji mi je skuhao netko drugi, prokapale samo kad bi mi pokušali oduzeti tanjur.

Nisu sve gastronomske uspomene iz djetinjstva dramatične, sjećam se ljetnih prijepodneva, još toplih kifli prerezanih po pola i premazanih maslacem, s narescima na tanjuriću sa strane ,( jer uvijek sam jednu polovicu kifle voljela pojesti samo s maslacem) i čokoladnog mlijeka iz tetrapaka, koje je mama, prije nego što bismo brat i ja ustali,  uspijevala ohladiti tako da bi orosilo čašu. 

Nijedan kakao, vruća čokolada u kafiću niti instant napitak nema niti je imao taj „taman-aman spoj čokolade i mlijeka“ okus, posebno otkako smo se obiteljski prebacili na mlijeko bez laktoze. 

A onda sam ja, jer me tresla šećerna groznica,  u hladno mlijeko ulila malo domaćeg kakao sirupa, zadovoljna intenzitetom boje promiješala  i voilà!

U nastavku je recept za čokoladni sirup i link web trgovine  na kojem sam recept našla. Nekad mi treba drukčija količina, pa izračunam omjere i napravim količinu koju želim .  Pohranjen u staklenci, može stajati u hladnjaku neko vrijeme. Moj osobni dodir sastoji se u tome da, kad isključim plamen, u sirup ubacim još kockicu čokolade i pustim da se otopi, prije nego što ću ga presuti u staklenku.

To je moj način da dobijem pola čaše čokoladnog mlijeka kad ga se zaželim, ali sirup se može koristiti i za palačinke, kolače i za sve što vam padne na pamet, liker npr.

/U zadnjem desnom kvadrantu slike je creme brulle, nema veze s temom posta, a dio je slike samo zato jer se pravim važna./

Sljedeći put ću vam otkriti tajnu izrade čokoladne zemlje, za sada, s čokoladnim mlijekom u ruci – živjeli!

Sastojci

  • prstohvat soli
  • 5 ml ekstrakta od vanilije

Upute za pripremu

Priprema

  1. Korak

U lončiću smiješajte vodu, kakao, šećer i sol.

  1. Korak

Za vrijeme kuhanja na niskoj vatri neprestano miješajte, sve dok se mješavina ne zgusne i zakipi.

  1. Korak

Uklonite s vatre i umiješajte ekstrakt od vanilije. Ponudite toplo ili sirup ohladite u hladnjaku. 

AutorJasenka

Bakini savjeti

Panično pokušavam uštedjeti vrijeme i energiju kad se radi o kućnim poslovima. Nekad davno, mislila sam da će me cijela ta priča oko kućanstva zaobići, a ja ću se baviti važnijim stvarima. Ako ne važnijim, barem glamuroznijim.  Međutim, život je htio drukčije, a i na svakoj igri na sreću dobijem kuhinjske krpe, pa mi je jasna poruka odozgo .

S porukom su mi zato, kako bih lakše podnijela udar na moje snove,  poslani i dobri ljudi kako bi mi dali dobre savjete. Prijatelji, susjedi,kolege, blogeri, članovi obitelji –  uključujući moju pokojnu mamu i baku. Što ne znači da ću ih se baš svih držati.

Moja je baka , naprimjer, bila uvjerena da i ja, poput nje, prvo iskuham krpe u veš loncu  a onda ih operem u ciklusu na 90 stupnjeva, s dvostrukim ispiranjem, a onda ih, onako dobro iscijeđene, rastresene i osušene na suncu, peglam po rubu, pa tek onda u sredini, a nakon jednog brisanja, krpe ponovo proživljavaju ovu torturu.

Kuhinja se dezinficirala nakon svakog kuhanja, a kuhalo se stalno. /Mislim da bi moja baka danas bila visoko pozicionirana u stožeru za borbu protiv corone i da bi si virus morao dobro razmisliti na kog’ se namjerio./

Kad je baka svojedobno shvatila da od mene kao kućanice nikad ništa, jer teško da ću ikad uspjet zaklati, pa čak ni očerupati kokoš, logično je zaključila da bih se trebala dobro udati. Ponekad me je vodila na oglede kod svojih prijateljica koje su imale odgovarajuće sinove, unuke, nećake… onaj sjaj u njihovim očima kad su se međusobno pogledavale preko kave i kocki šećera u porculanskim posudicama… neprocjenjivo!

I nekako je uvijek imala informacije o mojim udvaračima…

“Što se zlato ne udaš za onog bogatog doktora,onog sa stanom u Ilici ?

Baka, stariji je dvadesetak godina.

Ma, što će ti balavac kojeg ćeš čekati da se iškoluje!

Ali manji je od mene!

Kad sjednete u „BMW“, jednako ste visoki.“

Pred njenih metar šezdeset čistog autoriteta, mnogi su stajali u stavu mirno,  čak su i majstori drhtali (jedino nije uspjela s mojim tatom, to je uvijek nekako ostala Tom i Jerry priča, pa smo ga brat i ja s divljenjem prozvali “Nesalomljivi” ).

 U svakom slučaju, baka je bila poprilično praktična žena, ja nisam takva katastrofa od kućanice kao što se očekivalo, a neke od njenih savjeta i danas primjenjujem:

–    Stavim kuhati alkoholni ocat i vodu u omjeru 1:1, kad provriju,  prelijem preko slavina, pustim koju minutu, isperem i „izglancam“ suhom krpom, najljepše sjaje;

–    Ako želim da mi bijele zavjese budu doista bijele (imam ih na jednom jedinom prozoru), noć prije pranja namočim ih  u posudi vode u kojoj sam rastvorila prašak za pecivo(nakon toga ih ubacim u perilicu, naravno);

–    U mješavinu za palačinke umiješam malo ulja, neće mi se lijepit, a za toliko ću smanjit masnoću na tavici;

–    Kad god mogu, koristim svježi kvasac, a ne suhi;

–    za dobar biskvit je doista važno da se brašno prosije, ako se stavlja kakao i kakao se treba prosijati;

–   nije intelektualno vlasništvo moje bake, ali nadovezuje se – za dobar biskvit je najbolje prosijati oštro i glatko brašno u jednakim omjerima (neće se previse mrviti, a ni biti onako zbito).

  – Za uštedu na vremenu, može se pripremiti ono što se u receptima s interneta naziva self-raising brašno za kolače: tri osmine oštrog, tri osmine glatkog i dvije osmine škrobnog brašna prosijati zajedno s praškom za pecivo (dvije žličice na kg brašna) i pola žličice soli, držati u dobro zatvorenoj kutiji i koristiti prema receptu; 

– u smjesu jaja i mlijeka za pohanje dodati malo rakije, upijat će manje masnoće, a s obzirom na to da je moja baka pohala na mješavini ulja i svinjske mssti, dokazano;

– svinjska mast može zamijeniti maslac u većini recepata, a pita je savršena (također dokazano);

– sve što je imalo trulo i pljesnivo treba baciti, a ako sve ne iskoristiš i dođeš u situaciju da ti nešto postane trulo i pljesnivo, nula si od žene; rukovođena time, nakon dva dana natezanja tko će očistiti mjericu jagoda, došle su do granice da ja postanem nula od žene. Pa sam ih pretvorila u pekmez od jagoda, taman za palačinke; sa sjećanjem na moju baku. Slika

AutorJasenka

Kome fali Ikea još?

Meni ne.

Iako mogu razumjeti ljude koji će vikend radije provesti u šopingu umjesto na friškom zraku, Ikea nije moj „cup of tea“.

Naime, kupovanje me tamo podsjeća na Seinfildovu epizodu s „Jušnim nacistom“( moja je generacija vjerojatno upućena i u seriju i u epizodu).

„ ‘Oš ovu policu? Na drugi odjel, molim. Ali, izložena je ovdje. Žao mi je, petsto metara lijevo, zabilježite olovkom, pa prehodajte tri kata sjeverozapadno, obiđite još šest odjela, uzmite papirić, pa siđite u podrum. Ako usput ogladnite ili ožednite, tu je naš restoran u kojem će vas proći svaka volja za jelom, jer ćete čekati u redu za poslužavnik, pa za hranu, pa još da pospremite za sobom… „

Plus toga, mrzim kad mi netko, tko mi vješto izvlači pare iz džepa,  nameće životna i politička uvjerenja , docira preko kataloga i odlučuje koji je proizvod za mene namijenjen.( Moram li stvarno položiti test iz političke korektnosti, da bih kupila nekakvu, meni i ne baš previše privlačnu, komodicu?)

Tako mi je na moj upit (stvarno pristojno i brzo odgovaraju na mail, priznajem), zašto u zagrebačkoj Ikei nema ljus sirapa, a na Tajlandu ga npr. ima, ozbiljno odgovoreno da su oni procijenili da mi nismo tržište za to. Hello? I ponudili mi sirup od borovnice. Koji ću, po onom – kupuj domaće, kupit Donin.

I neću popušiti ni tu njihovu skandinavsku priču o hygge, neće mene učit hedonizmu, mi smo ga, na ovim prostorima, izmislili.

No, dobro, svi smo mi, hvala Bogu, drukčiji, onima kojima fali kampiranje u Ikei, a potom njihove mesne okruglice, evo utješne nagrade i recept za te iste.

Zovu se kjöt bullari (izgovara se: čet bulari) i doslovno znače mesni kolačići (svojedobno su preskočile ocean i u Americi postale meat balls).

Sveki mi je davno dala recept (tko ima djecu, zlata vrijedi, recept, ne nužno svekrva ), a m.m. i šogi i dalje cvile da nisu kao Ikeine.

Onda sam prožvrljala po blogovima švedskih blogerica (čemu služi Prevoditelj) i malo modificirala recept, ne bi li bio što izvorniji. 

Dakle: treba vam mljeveno meso (ako doma nemate pakete gotovih kuglica, iz Ikee); trebalo bi biti jako sitno mljeveno, zamolite mesara da vam tri put provuče kroz „flajš mašinu“; pureće mljeveno je npr. odgovarajuće konzistencije.

Na pola kile mesa, ide šalica krušnih mrvica namočenih u mlijeku ili vrhnju za kuhanje. Od začina se stavlja, kao i u naše „faširance vulgaris“, luk, peršin, sol,…, kod mene često fant za kosano meso, ali umjesto papra, stavlja se piment koji daje specifični „šmek“.

Sve se to umijesi i izrađuju male kuglice (kao na slici).

Kuglice se peku na maslacu, (dobra žlica i pol), a onda odlože u posebnu posudu.

Ako se koristi veća količina mesa, sad je vrijeme za odvajanje kuglica koje se ohlađene mogu zamrznuti i koristiti sljedeći put.

Na masnoći koja je ostala na tavici, blago se zaprži razom puna žlica škrobnog brašna (gustina), doda tople vode, po želji doda začina (ja ne stavljam, jer je soja slana), doda mjera sojinog umaka(kupujem sojin umak u azijskom dućanu i poprilično je jak, onog iz samoposluživanja slobodno se stavi malo više),miješa ,a kad zakipi, odloži se tavica i mesne okruglice se vrate u tavicu, poklope, vrate na vatru i prokuhaju (pogledati fotografije).

Šveđani to u pravilu serviraju uz pire krumpir, ali se može poslužiti uz rižu, cus cus i slično.

Na kraju mi preostaje samo zajodlati :bara bra!

AutorJasenka

Sunce uhvaćeno sa zrakom u pekmezu, FB i prokletstvo auta boje mandarine

Što sam starija, sve se više nalazim u Ferekovom opisu.

Jede mi se nešto slatko, krenem tražiti recept za jednostavni kolač, naravno, na nečijem sam blogu, nađem recept, ali mi se  dopadne slika sa strane,  pa piknem link za kekse s pečatom, piknem link na pečate, padne mi na pamet kako želim drukčije pečate, provedem cijelo popodne na Internetu tražeći pečate kakvim želim, nađem pečate, piknem video na zadnju Chanelovu reviju, dopadaju mi se narukvice, piknem Chanel stranicu, nema ih na Chanelovoj stranici (ma samo da vidim je l’ daju na rate, nisam rekla da ću kupit!), stavim na pretraživač, piknem na slike, na slici narukvice kakve mi trebaju, piknem na link ispod, ima ih u Bosni.  Zovem susjeda, bi li mi njegova devedesetogodišnja mama mogla nazvati tog tipa u Bosni i naručiti dvije bijele, čovjek se nećka, pa narukvice su zamalo mirovina njegove mame, to je u drugom kantonu, a i mama, u pravilu, nije navikla na komunikaciju tipa „halo, Bing“, nervozna sam, još malo pa nestalo…nestalo.

Tako i neki dan,  m.m. i ja krenemo po maske i lijekove u apoteku, pa maskirani k’o Daltoni u veliki dućan, po brašno, papirnate ručnike i svašta nešto, imala popis ili ne, začas će se tisućica okrenut, a sutra će mi već nešto usfalit za skuhat ručak.

Dok dezinficiram ruke na ulazu,  zapinje mi  već  pogled na tegle s agrumima,  obožavam agrume, njihov miris, zimzelene, kožnate listiće, bijele cvjetove, jesam li rekla  miris, sve kod njih miriši i listovi i cvjetovi i plodovi… 

Ne volim narančastu boju, ali ova mi tegla i mandarinice privlače pogled, kao da su upile sunce, prkose  maskama  i tjeskobi koja nas pritišće i obavija  i svojim minijaturnim plodovima kao da najavljuje tračak radosti uskršnjeg jutra i hop, u kolicima je, m.m. je vadi, a ja na drugom kraju dućana nalazim drugu i ignoriram optužujuće zatečeni  pogled m.m. na blagajni (vidi peto pravilo u https://blogqueen.com.hr/vazno-upozorenje-muskim-prijateljima/)

Popodne već slikam biljčicu i šaljem sliku, od puste radosti, kako se čovjek može veseliti malim stvarima, daj Bože da ovu ne usmrtim, tako je dobro sjela s pločicama na terasi.

U većini ostalih tegli ostaci lanjskih radosti, estetska svjedočanstva  moje nebrige, kolegica mi šalje link s uzgajivačima cvijeća koji dostavljaju sadnice…

… prerano sam se poveselila, nemaju normalnu stranicu, samo FB, što je ovo, web stranice škrtica, tu meni reda nema i ne kužim zašto nema košarice, artikala po broju i latinskim nazivom i gdje je wish list, kao da sam se našla na tjednom sajmu u rubnom dijelu Marakeša, dok tražim svilenu maramu, moram proć’ uz oderane ovce  kroz rojeve muha…

Je li to mene vrijeme pregazilo, ali taj mi je FB kakofonija nijemih zvukova, isključen zvuk, a ja čujem galamu i vidim grafičko ludilo, kao da ga je Van Gogh oslikao u trenutku prije nego što će si odrezati uho, splet vijugavih uličica bez vidljivog cilja i logike, internetske favele…

…i kako je samo kratak put od „…mama, kako si ti pametna, zašto se ne prijaviš na „Milijunaša“ do „…da ti nije palo na pamet označit nas kao prijatelje! „

Blesani, kao da bih se ja s njima družila da ne moram!

Vraćam se svojoj biljčici, nije mandarina, calamondin je, s dekorativnim, malim, jestivim ali kiselim plodovima. Berem količinu za popunit šaku, što ću s njima, osim što lijepo izgledaju?

Eto mene na ju-bi-tuu, žena pravi limunadu ili što bi možda na Filipinima rekli, ako ti život da calamondin, napravi calamondinadu.

Indijka pravi chutney, a ja već tražim recept za liker, ali ne da mi se ići ponovo u trgovinu, po votku.

Razmišljam o nekoj izvedenici curda, a onda pogledam u suncem obasjane plodove na mramornoj površini stola i njihova me boja odfura u neku drugu priču, baš je slične boje  kao mali auto moje živahne kolegice, koji bez problema uočim na parkiralištu i koji joj tako nekako pristaje, onako energičnoj ,učinkovitoj, zaraznog smijeha.

E, vrata tog, naizgled benignog auta sam, nakon jedne vožnje ( u ljeto godine gospodnje kad su  suđerica Isaura i sušilica Kizi odlučile umrijet ), svom snagom zalupila na svom palcu. Bilo je krvavo i gadno, baš za primijeniti ono što bi dama iz priče, u odgovarajućem tonalitetu rekla, a u međuvremenu postalo javno dobro: „Nabijem ga!“

Svejedno, sljedećeg jutra (kad više nisam imala potrebu lupati glavom u zid od boli), čim smo se pogledale, , spontano smo zaurlale od smijeha.

Iznesla joj potom problem – ne mogu doma niš’ napraviti.

Dva puta dnevno previjanje, to je jasno, nabavila gumenu rukavicu XXL, ali ispod rukavice, onaj elastični naprstak koji sam kupila u apoteci ne  pokriva ni vrh ogromnog tumpfera na palcu. Ne pomaže ni amputirani komad kirurške rukavice, premalo, ne ide !

Kao praktičnu i realnu ženu, pitam je  što misli, svjesna da grozno zvuči, ali možda bi prezervativ bio rješenje?

Hmm…ozbiljno razmišlja …oluja ideja se kovitla oko nas…da, da, moglo bi poslužiti, samo moram paziti da ne stavim onaj od mentola ili još gore, onaj vibrirajući…

Nekoliko mjeseci kasnije, na njenoj ruci prst, a na prstu –  ma ne prsten, nego gips. Slomila  prst kad je nešto tražila između sjedala u onom, naizgled veselom i benignom autu boje mandarine.

E, pa ti sad reci.    

A da se ja sad (opet) vratim mojim plodovima, kojih je bilo oko nekih 250 grama i koje sam zajedno s nešpricanim limunom namočila u slanu vodu, držala nekih dvadesetak minuta (zato jer se koristi korica), isprala, izrezala neoguljene na manje komade, zajedno s četvrtinom limuna. Usput se odstranjuju koštice.

Komadići voća stave se u posudu, doda se šećera po želji (ja sam stavila ¾ šalice, oko 130 grama) i 50 ml vode, te kuha na laganoj vatri, stalno miješajući, do željene gustoće. Treba računati na to da će se naknadno, pri hlađenju, još poprilično zgusnuti.

Dodala sam prstohvat đumbira, anisa i cimeta, ali to je samo moj izbor, može se ne dodati ništa, a može vanili šećera, muškatnog orašćića ili nečeg drugog po želji.

Kad sve dobro omekša, uobičajeno ubrzam proces uz pomoć štapnog miksera, ali i to je stvar izbora.

Kad se postigne željena konzistencija, još tekuće se ulije u staklenku i ne zatvara (pokrije se ubrusom), dok se ne ohladi.

Malu količinu sam usula u minijaturnu staklenku i dok se svjetlost kasnog poslijepodneva paučinasto probijala kroz prozor, učinilo mi se kao da je sunce, načas, gurnulo jednu zraku  u  tu staklenku, obasjalo je i zadovoljno je oblizalo.

A gdje sam ja, drage moje, uopće počela…  o da, jelo mi se nešto slatko.

AutorJasenka

Tri sastojka, pet jela i “Mick Jagger” kruh

Kažu da je glad najbolji kuhar, a ja sam uvjerena da je siromaštvo najkreativniji.

Gledam chefove ispred TV kamera, nasmijani, britki, inventivni… sve im je dostupno, u jednoj se pećnici nešto peče, druga, sva sjajna, čista i poletna čeka drugu rundu, u trećoj već gotovo jelo… koreografija kao u „Labuđem jezeru“,  duge radne plohe, savršeno naoštreni noževi, operu ruke, suđe se nekako samo pospremi, sve im je pri ruci, mjesečeva prašina i sunčani sirup, začinsko bilje bujno k’o u prašumi, bez čilija ni sladoled ne rade, mikseri skuplji od automobila…

Lako je tako!

Hajde neka oni kao naše babe (no dobro, praprababe, nećemo bit sitničavi) –  prvo životinju  treba ulovit, ubit, odrat, a onda nacijepati drva, zapalit vatru, preorat polje i skuhat večeru za deset ljudi, a svega sve manje i ubrana je već svaka jestiva biljka koju bi čovjek stavio u lonac.

Šalim se, naravno, dug je put do kamera i težak je taj posao, ali ne mogu se ne osvrnuti na prošlost i zadiviti kako su žene, s ono malo namirnica što su imale, stvarale nešto što danas predstavlja, osim gastronomske, i kulturnu baštinu zemalja diljem svijeta. Koliko god je dostupnost sirovina bile ograničena, tehnologija jednostavna, a život težak, one su tome  uspjele doskočiti, dati hrani svoj osobni pečat i izgraditi estetiku.

Tako sam , u duhu neoskromnosti, jednu večer eksperimentirala, pokušavajući osmisliti jela od svega tri namirnice: brašna, soli i vode, onoga što su ljudi imali i prije otkrića Amerike (krumpir, kukuruz, rajčica, čokolada…nastavite niz).

U konačnici, utvrdila sam da se različitim omjerima, može, u stvari, kreirati solidan broj obroka. Zamijesila sam meko, ali ipak kompaktno  tijesto od brašna, prstohvata soli i malo mlake vode,  napravila kruščiće, ostavila ih pokrivene  da se odmore, a onda tanko razvaljala, neke slobodnim stilom, neke oblikovala u krug. Stavila sam ih peći na tavicu bez masnoća, pa sam one nepravilnog oblika, čim su malo potamnili i bacili koji mjehur na površini,  položila na tanjur i pustila ih nepokrivene da se „suše“ i stvrdnu i tako dobila mlince. Da sam ih oblikovala kao trokutiće, mogla bih se pohvaliti da sam napravila nachose (ideja za tulume, malo čilija u prahu prije pečenja, malo jogurta i majoneze i eto domaćih grickalica s umakom).

Okrugle sam, nakon kratkog pečenja, onako tople stavljala u vrećicu za zamrzavanje jednu na drugu kako bi ostale mekane i savitljive, zatvorila vrećicu i pospremila kao tortilje. Jednu sam kratko stavila preko rešetki u pećnicu na 180 stupnjeva i dobila tachos.

Naravno da su pravi mlinci, onakvi kakve je  pravila moja mama, bili bogatog okusa, od dobro izrađenog tijesta s jajima, pečeni na ploči štednjaka ili u pećnici, a da kad stvarno radim tortilje, stavim žlicu svinjske masti ili maslaca u tijesto i malo praška za pecivo (najčešće ih ipak kupim), ali napominjem da je ovo doista bio eksperiment, valjda posljedica apokaliptične atmosfere ove dražesne godine(ono – što bi bilo da doista u kući imam samo malo brašna, mrvu soli i vodu. Istodobno, kondicijska vježba za neizvjesnu mirovinu , kad ću si možda moći priuštiti samo to, jer glavno da ja svoje namete uredno plaćam i moj se novac politički korektno troši, manjine su skoro pa zadovoljne, a seksualni život tigrastih komaraca cvijeta i predsjednica odgovarajuće nevladine udruge za to ima i odgovarajući outfit za Instragam.)

Ali da se vratim mojem trojstvu – iste namirnice pomiješane u smjesu malo gušću nego za palačinke, pržene u ulju, postaju sasvim solidni uštipci, a za gorku silu, uz malo spretnosti, mogu se napraviti i posne palačinke.

Igrajući se tako, u neko vjetrovito veče, kad pomalo tražim izliku da uključim neki izvor topline, ponovo otkrivam, iako mi osobno bolje odgovara proteinska prehrana, koliko volim zaposliti  prste glutenom. Pala su mi na pamet bar još tri jela od brašna, soli i vode, ali nekako  najviše volim raditi s dizanim tijestom – pogače, kiflice, knedle, klipići … sviđa mi se taj osjećaj kad nešto napreduje i raste, miris kvasca dok tijesto buja, hrskavost korice, bogatstvo oblika, okupljanje oko stola, veselje gostiju kad im serviraš pecivo tek izvađeno iz pećnice…tako da sam nastavila s eksperimentima, ali ovaj put s dodatkom kvasca.

Aparat za kruh mi već davno skuplja prašinu, a ponekad se ni meni ne izigrava Nadalinu, pa sam u nastavku svog eksperimentiranja, odlučila sutrašnje  goste dočekati sa svježe pečenim „no kneed bread“. Naime, dovoljno je brašno, voda, sol, kvasac i vrijeme koje će odraditi za vas. Na cca. 60 dkg glatkog brašna s velikodušnim prstohvatom soli, ulila sam 1,5 dcl mlake vode u kojem sam rastopila pola vrećice suhog kvasca i malo zamiješala kuhačom, tek toliko da se poveže  i posudu pokrila krpom. Mješavinu treba ostaviti na sobnoj temperaturi, preporučeno 24 sata, ali navodno će biti prihvatljivo pričekati i 12 sati. Dovoljno demokracije za mene, umijesila sam ga navečer, pekla sam ga sutradan u rano poslijepodne. Radnu površinu sam posipala oštrim brašnom, smjesu istresla na to, dodala još malo brašna (ono kako kažu dodati brašna koliko popije, a i uz dodatak brašna je masa pomalo ljepljiva) i razvukla rukama. Preklopila sam gornji i donji kraj na sredinu, zarolala s desna prema lijevoj strani i oblikovala u okrugli kruščić.  

Kruh se mora peći u posudi koja se može poklopiti, pa sam na dno stavila papir za pečenje posut s malo oštrog brašna, poklopila i ostavila poklopljenog četrdesetak minuta da se diže (opet vrijeme radi za nas). Prije pečenja sam  na hljepčiću urezala velikog smješka (ne znam zašto, ali to treba napraviti),posula s još malo oštrog brašna, opet poklopila i stavila u HLADNU pećnicu (nikako unaprijed zagrijati). Potom se temperatura pećnice stavlja na najjače (ona seljačka s ručnom navigacijom je to junački izdržala, ova zagrebačka, fancy elektronska je nakon pola sata histerično vrištala „Error“, ali je kruh bio, hvala Bogu, već pečen). Po preporuci, peče se  poklopljen cca. 40 minuta, zavisno o pećnici, meni je u obje trebalo 25 minuta da poprimi boju svijetlog karamela. Nakon toga se peče otklopljen još otprilike desetak minuta dok korica ne potamni, a onaj se smješko ne raspukne. Istrese se na rešetku kako bi se ohladio, dok se hladi pucketat će (proces pečenja još uvijek teče). Kad se kvrcne po dnu, mora zvučati šuplje i doista se mora ohladiti prije rezanja.

Baš je jestiv i primamljiv, s onim šupljinicama i hrskavom koricom, podsjeća na kruh ispod peke.

Dakle, vrijeme odrađuje za vas, zato se zove „no kneed“, ne treba mijesiti   – napraviti smjesu i pustiti najmanje 12, najviše 24 sata da stoji, oblikovati kruh i pustiti poklopljenog još 40 minuta da raste, pa peći poklopljenog 25 – 40 minuta, pa otklopljenog još 10 minuta. Pećnica hladna, pa onda gas do daske.

Prvi takav kruh je, testiran na gostima, pojeden prije mesa i salate, a na drugom sam ustanovila da se dobro drži i sljedećeg dana.

A zašto sam ga nazvala „Mick Jagger kruh“?

Zato, jer dok je tijesto, nakon što je vrijeme odradilo vježbe za nadlaktice umjesto mene lagano raslo u pećnici, popila sam kavu, raspalila Rolling Stonese, odrevala na sav glas, zajedno s Mickom – „Time is on my side, yes it is!“ i u badiću se razbacala  po kuhinji u stilu one pjesme „Move like Jagger“.

Nije da sam rođena za svjetla pozornice i sumnjam da bi Mick i notu otpjevao misleći na  vrijeme kao mjeru  potrebnu za fermentiranje krušnog tijesta, ali kažu da tko pjeva i peče kruh – zlo ne misli, pa mu velikodušno prepuštam svu slavu.

Kažu da je glad najbolji kuhar, a ja sam uvjerena da je siromaštvo najkreativniji.

Gledam chefove ispred TV kamera, nasmijani, britki, inventivni… sve im je dostupno, u jednoj se pećnici nešto peče, druga, sva sjajna, čista i poletna čeka drugu rundu, u trećoj već gotovo jelo… koreografija kao u „Labuđem jezeru“,  duge radne plohe, savršeno naoštreni noževi, operu ruke, suđe se nekako samo pospremi, sve im je pri ruci, mjesečeva prašina i sunčani sirup, začinsko bilje bujno k’o u prašumi, bez čilija ni sladoled ne rade, mikseri skuplji od automobila…

Lako je tako!

Hajde neka oni kao naše babe (no dobro, praprababe, nećemo bit sitničavi) –  prvo životinju  treba ulovit, ubit, odrat, a onda nacijepati drva, zapalit vatru, preorat polje i skuhat večeru za deset ljudi, a svega sve manje i ubrana je već svaka jestiva biljka koju bi čovjek stavio u lonac.

Šalim se, naravno, dug je put do kamera i težak je taj posao, ali ne mogu se ne osvrnuti na prošlost i zadiviti kako su žene, s ono malo namirnica što su imale, stvarale nešto što danas predstavlja, osim gastronomske, i kulturnu baštinu zemalja diljem svijeta. Koliko god je dostupnost sirovina bile ograničena, tehnologija jednostavna, a život težak, one su tome  uspjele doskočiti, dati hrani svoj osobni pečat i izgraditi estetiku.

Tako sam , u duhu neoskromnosti, jednu večer eksperimentirala, pokušavajući osmisliti jela od svega tri namirnice: brašna, soli i vode, onoga što su ljudi imali i prije otkrića Amerike (krumpir, kukuruz, rajčica, čokolada…nastavite niz).

U konačnici, utvrdila sam da se različitim omjerima, može, u stvari, kreirati solidan broj obroka. Zamijesila sam meko, ali ipak kompaktno  tijesto od brašna, prstohvata soli i malo mlake vode,  napravila kruščiće, ostavila ih pokrivene  da se odmore, a onda tanko razvaljala, neke slobodnim stilom, neke oblikovala u krug. Stavila sam ih peći na tavicu bez masnoća, pa sam one nepravilnog oblika, čim su malo potamnili i bacili koji mjehur na površini,  položila na tanjur i pustila ih nepokrivene da se „suše“ i stvrdnu i tako dobila mlince. Da sam ih oblikovala kao trokutiće, mogla bih se pohvaliti da sam napravila nachose (ideja za tulume, malo čilija u prahu prije pečenja, malo jogurta i majoneze i eto domaćih grickalica s umakom).

Okrugle sam, nakon kratkog pečenja, onako tople stavljala u vrećicu za zamrzavanje jednu na drugu kako bi ostale mekane i savitljive, zatvorila vrećicu i pospremila kao tortilje. Jednu sam kratko stavila preko rešetki u pećnicu na 180 stupnjeva i dobila tachos.

Naravno da su pravi mlinci, onakvi kakve je  pravila moja mama, bili bogatog okusa, od dobro izrađenog tijesta s jajima, pečeni na ploči štednjaka ili u pećnici, a da kad stvarno radim tortilje, stavim žlicu svinjske masti ili maslaca u tijesto i malo praška za pecivo (najčešće ih ipak kupim), ali napominjem da je ovo doista bio eksperiment, valjda posljedica apokaliptične atmosfere ove dražesne godine(ono – što bi bilo da doista u kući imam samo malo brašna, mrvu soli i vodu. Istodobno, kondicijska vježba za neizvjesnu mirovinu , kad ću si možda moći priuštiti samo to, jer glavno da ja svoje namete uredno plaćam i moj se novac politički korektno troši, manjine su skoro pa zadovoljne, a seksualni život tigrastih komaraca cvijeta i predsjednica odgovarajuće nevladine udruge za to ima i odgovarajući outfit za Instragam.)

Ali da se vratim mojem trojstvu – iste namirnice pomiješane u smjesu malo gušću nego za palačinke, pržene u ulju, postaju sasvim solidni uštipci, a za gorku silu, uz malo spretnosti, mogu se napraviti i posne palačinke.

Igrajući se tako, u neko vjetrovito veče, kad pomalo tražim izliku da uključim neki izvor topline, ponovo otkrivam, iako mi osobno bolje odgovara proteinska prehrana, koliko volim zaposliti  prste glutenom. Pala su mi na pamet bar još tri jela od brašna, soli i vode, ali nekako  najviše volim raditi s dizanim tijestom – pogače, kiflice, knedle, klipići … sviđa mi se taj osjećaj kad nešto napreduje i raste, miris kvasca dok tijesto buja, hrskavost korice, bogatstvo oblika, okupljanje oko stola, veselje gostiju kad im serviraš pecivo tek izvađeno iz pećnice…tako da sam nastavila s eksperimentima, ali ovaj put s dodatkom kvasca.

Aparat za kruh mi već davno skuplja prašinu, a ponekad se ni meni ne izigrava Nadalinu, pa sam u nastavku svog eksperimentiranja, odlučila sutrašnje  goste dočekati sa svježe pečenim „no kneed bread“. Naime, dovoljno je brašno, voda, sol, kvasac i vrijeme koje će odraditi za vas. Na cca. 60 dkg glatkog brašna s velikodušnim prstohvatom soli, ulila sam 1,5 dcl mlake vode u kojem sam rastopila pola vrećice suhog kvasca i malo zamiješala kuhačom, tek toliko da se poveže  i posudu pokrila krpom. Mješavinu treba ostaviti na sobnoj temperaturi, preporučeno 24 sata, ali navodno će biti prihvatljivo pričekati i 12 sati. Dovoljno demokracije za mene, umijesila sam ga navečer, pekla sam ga sutradan u rano poslijepodne. Radnu površinu sam posipala oštrim brašnom, smjesu istresla na to, dodala još malo brašna (ono kako kažu dodati brašna koliko popije, a i uz dodatak brašna je masa pomalo ljepljiva) i razvukla rukama. Preklopila sam gornji i donji kraj na sredinu, zarolala s desna prema lijevoj strani i oblikovala u okrugli kruščić.  

Kruh se mora peći u posudi koja se može poklopiti, pa sam na dno stavila papir za pečenje posut s malo oštrog brašna, poklopila i ostavila poklopljenog četrdesetak minuta da se diže (opet vrijeme radi za nas). Prije pečenja sam  na hljepčiću urezala velikog smješka (ne znam zašto, ali to treba napraviti),posula s još malo oštrog brašna, opet poklopila i stavila u HLADNU pećnicu (nikako unaprijed zagrijati). Potom se temperatura pećnice stavlja na najjače (ona seljačka s ručnom navigacijom je to junački izdržala, ova zagrebačka, fancy elektronska je nakon pola sata histerično vrištala „Error“, ali je kruh bio, hvala Bogu, već pečen). Po preporuci, peče se  poklopljen cca. 40 minuta, zavisno o pećnici, meni je u obje trebalo 25 minuta da poprimi boju svijetlog karamela. Nakon toga se peče otklopljen još otprilike desetak minuta dok korica ne potamni, a onaj se smješko ne raspukne. Istrese se na rešetku kako bi se ohladio, dok se hladi pucketat će (proces pečenja još uvijek teče). Kad se kvrcne po dnu, mora zvučati šuplje i doista se mora ohladiti prije rezanja.

Baš je jestiv i primamljiv, s onim šupljinicama i hrskavom koricom, podsjeća na kruh ispod peke.

Dakle, vrijeme odrađuje za vas, zato se zove „no kneed“, ne treba mijesiti   – napraviti smjesu i pustiti najmanje 12, najviše 24 sata da stoji, oblikovati kruh i pustiti poklopljenog još 40 minuta da raste, pa peći poklopljenog 25 – 40 minuta, pa otklopljenog još 10 minuta. Pećnica hladna, pa onda gas do daske.

Prvi takav kruh je, testiran na gostima, pojeden prije mesa i salate, a na drugom sam ustanovila da se dobro drži i sljedećeg dana.

A zašto sam ga nazvala „Mick Jagger kruh“?

Zato, jer dok je tijesto, nakon što je vrijeme odradilo vježbe za nadlaktice umjesto mene lagano raslo u pećnici, popila sam kavu, raspalila Rolling Stonese, odrevala na sav glas, zajedno s Mickom – „Time is on my side, yes it is!“ i u badiću se razbacala  po kuhinji u stilu one pjesme „Move like Jagger“.

Nije da sam rođena za svjetla pozornice i sumnjam da bi Mick i notu otpjevao misleći na  vrijeme kao mjeru  potrebnu za fermentiranje krušnog tijesta, ali kažu da tko pjeva i peče kruh – zlo ne misli, pa mu velikodušno prepuštam svu slavu.

AutorJasenka

Kolač s uzorkom

Ne može lakše i brže, samo da nije dosadno! Pa onda, baš u vrijeme kad sam započela priču, jedna moja distrakcija hoće ručak, druga prilaz tosteru, pas grebe  po vratima…Onda sam ubrzala stvar i  kao što se vidi na slikama, ispadne pomalo šlampavo. To je ono moje, obaviti deset stvari odjednom. Ipak, osnova je ista, a na greškama se uči. Kao prvo, za ovaj recept,s ovim količinama, poželjno je koristiti kalup promjera 26 cm. Ja naravno imam 22, 24 i 28. Izaberem preveliki, pa kolač ispadne malo nizak i preplanuo, što nije željeni efekt za kontrast koji inače postignem. No, dobro, pola recepta će biti u stilu ” ovo treba učiniti drukčije”, ali, mislim si, pročitat će pametne, shvatit će…

Dakle, jednostavno, razbiju se četiri jaja, doda velika šalica šećera, žličica esencije vanilije i miješa na najmanjoj brzini. Pa se doda šalica ulja i lagano promiješa, pa šalica mlijeka. Lagani pokreti, ne smije se previše uspjeniti. Potom se dodaju dvije šalice brašna s vrećicom praška za pecivo (nije loše prosijati) i promiješa. Može čak i ručno. Pećnica se zagrije na 180 stupnjeva. Odvoje se dvije žlice mješavine u jednu šalicu, jedna do dvije u drugu i doda kakaa toliko da se dobiju dvije nijanse. U svjetliju bi se trebala dodati kap crvene prehrambene boje koju ja, naravno nisam imala. U tamniju sam dodala kap ruma. Mislim, hmm, kap…Papir za pečenje se izreže prema kalupu i postavi na dno. Uzmu se dvije slastičarske vrećice, napune smjesama iz šalica. Može se staviti i neka šablona ispod papira, pa ga tek iscrtanog preseliti u kalup ili iscrtati na papiru, pa ga preokrenuti. Meni se žurilo, pa sam iscrtavala cijelu  brzinu, a odabrala sam uzorak leoparda. Vi možete crtati srčeka, ružice, što god hoćete. Prvo sam uzela vrećicu s tamnijom smjesom, odrezala škarama vrh, (naravno, trebala sam manje odrezati, ovako mi je smjesa malo pretjerano curila), pa sam iscrtala konturice šara. Potom sam uzela vrećicu sa svjetlijom smjesom i iscrtavala unutar tamnijih kontura, najbliže onom što sliči leopardovim šarama. Kalup s tako iscrtanim papirom se stavlja u zagrijanu pećnicu na točno tri minute. Nakon tri minute se vadi iz pećnice i zalijeva svijetlom smjesom, malo lupne i vraća u pećnicu na daljnjih tridesetak minuta (znate već onu priču s čačkalicom). Kad se kolač izvadi i malo ohladi, izvadi se iz kalupa, preokrene i pažljivo odstrani papir. I to je to! Ja sam već u mislima bila na opcijama plitkog protvanja i CC rezaču koji nisam uspjela naći, ali sam našla rezač u obliku leptira i nisam mogla odoljeti da ga odmah ne uporabim. Drugi put ću probati eksperimentirati s više uzoraka i obećavam da ću biti urednija, a vi…poigrajte se i same, prije nego što, zbog šlampavosti, osudite mene.

AutorJasenka

Ako ne možeš u Brazil, dovedi Brazil u svoju kuhinju

Pretvaram li se ja to u stepfordsku suprugu ili sam u nekoj neosviještenoj depri, jer, u manje od mjesec dana, ovo mi je treći post u kategoriji „kućanstva“, a čak mi i šoping ne fali toliko koliko mi je, još donedavno, nedostajao (mislim, ono, pravi šoping – cipele i ekipa, a ne šećer, ulje i vrećice za smeće)?

Kako god, svijet se još uvijek vrti, ukoliko ovu kuglu koja nas trpi na svojoj površini, nazovemo svijetom. A nas je netko, tko zna otkud, zašto i kako, u ovom odvratnom stoljeću, prikovao strahom i neprijateljstvom u prostor iza ulaznih vrata. Nekog manje, nekog više, a  nekog i zakonski, sad se to više ne zove kućni pritvor nego samoizolacija, pa mi se čini da bi i odlazak do obližnjeg „Konzuma“ predstavljao izlazak.

Nisam više ni zlurado zadovoljna što se sve zabranjeno ili neprihvatljivo pokazuje kao moguće manje zlo od ovog. Mislim, sigurno me neće veseliti ako netko tko bi histerično otjerao pušače u svemir i dalje, završi na respiratoru (ali bila bi neka poetska pravda, jer već dugo vremena nisam , zbog jakih snaga prohibicije ni jednu zapalila u normalnim uvjetima, kao npr. uz prvu kavu na poslu), ali mi je drago što ću, ako i ikad ponovo, otići u solarij bez grižnje savjesti, jer vele, D vitamin je najbolji za obranu od ovog zla(ni ime joj više ne želim izgovoriti), a UV zrake joj isto baš ne pogoduju. Špek i luk ne zvuče više tako profano, a nezgrapne navike iz „starog normalnog“ (kao tipa „rakija je lijek za sve“),se opet stavljaju na listu, jer sva ona silna znanost još nije otkrila ništa efikasnije.  

Ipak, oko nas pluta  neka gadna simbolika, kune ubijaju, uskoro će i našu valutu, u ljude pucaju na cesti i poznaješ neprijatelja, ali ne smiješ mu izgovoriti ime, nego se uzdati u Boga ili u dobru sreću, pa u stoljeću u kojem su svačija usta puna riječi „sloboda“ i „prava“, nikad se nisam osjećala zarobljenija ni obespravljenija.

Godine prolaze, nisu sve rešetke nametnute izvana, nekad je statičnost vlastiti izbor. Već me, neko vrijeme, jedna od kolegica inspirira na vlastito pokretanje. Nije da je baš dobila na lotu, ali nekako izbalansira i sad je tu, sad je tamo, obišla svijet, a ja sve nešto planiram, pa ili zapne na financijskoj konstrukciji ili mojoj komociji (možda se, doista, može putovati i nekako drukčije, a ne samo prvim razredom), a dok ja planiram, dođu-prođu ratovi, pandemija, potresi, ljudi dolaze i izlaze iz mog života, a moj se svijet, u jednom danu, svede na Internet, televiziju i kuhinju…

Pa da razbijem monotoniju, poneku željenu destinaciju onda pozovem na ručak, evo, ako ne mogu u Brazil, dovest ću Brazil u svoju kuhinju.

A da  Brazil i ja ne okončamo naše poznanstvo samo s brazilskom depilacijom, krenula sam s izradom Coxinha de galinha (zvuči nekako otprilike: kušžinja dž galinja), kroketima od piletine i kuhanog tijesta, u obliku batačića.  

Naravno, cijela je stvar izvedena uz moju klasičnu sklonost improviziranju, ionako u dogledno vrijeme nitko moju izvedbu neće moći  usporediti s originalom.

Dakle, koje su namirnice potrebne?

Za nadjev:

piletina (ja sam koristila pileći file, ali može bilo koji dio pileta, batak najpoželjniji),dvjesto grama (ja sam koristila tristo grama i bilo mi je malo previše nadjeva); glavica i pol luka, koncentrat rajčice, češnjak, peršin, senf, krem sir 50 gr, svježi sir 50 gr, papar, sol.

Postupak: skuhati meso  zajedno s glavicom luka dok skroz ne omekani. Meso izvaditi, „juhu“ procijediti i odložiti sa strane (višak poslije možete zamrznuti). Meso usitniti vilicama i još dodatno prstima. Na malo ulja ispirjati pola glavice luka zajedno s češnjakom, dodati usitnjeno meso, začiniti, dodati koncentrata rajčice. Ja sam taj dio s dinstanjem preskočila, jer ima više recepata, a ovaj je, navodno, izvorni.  U oba se načina meso izmiješa s obje vrste sira i senfom i izdašno doda peršina, te odloži dok se sprema tijesto.

Tijesto:

70-100 gr maslaca se otopi u mješavini tekućine u kojoj se kuhalo meso, oko 200-250 ml i 200 ml mlijeka, doda se 300 gr brašna, smanji vatra i energično miješa dok se tijesto ne odvoji od stjenki posude. Istrese se na radnu površinu i kad se može mijesiti a da se ne opečete, energično se mijesi dok se ne ohladi (dok ne postane skroz mlako; vrlo je elastično i lako se radi s njim, kao da je plastelin).

Podijeli se na jednake dijelove (od veličine oraha do veličine jajeta, prema želji; ja sam napravila različite veličine, bitno je da se po dva, tri kroketa jednake veličine zajedno prže; kao predjelo su zgodniji manji, a za glavno jelo malo veći). Formiraju se krugovi, rukom lagano podignu rubovi i napune nadjevom, nema praznine između tijesta i nadjeva. Zatvori se, a onda formira rukama oblik kruškice, kao mali batak i može se ubosti čačkalica u vrh, radi lakšeg manipuliranja i eventualnog serviranja na buffetu.

Paniranje i prženje:

U istučeni se bjelanjak jednog jajeta s dodatkom malo vode (ne pravi se snijeg, samo se malo uspjeni),umaču batačići i zatim obilno uvaljaju u krušne mrvice, te prže u dubokom ulju dok ne porumene. Ocijede se na papirnom ubrusu i serviraju uz umak po želji (tartar, umak od jogurta, majoneze i limete, kečap itd.).

Trebalo bi biti „gostoso“ i inspirirati na mogućnosti izrade raznih varijacija na temu –  vegeterijanskih, s ostacima svih vrsta mesa itd. Možete ih oblikovati i kao manje kuglice, pa puniti s krušnim mrvicama, moguće i neke slatke varijante.

Ja sam, nakon degustacije, kao i obično, zaključila „svugdje pođi, doma dođi“ ili domaće je domaće, pa mi je nekako ipak naša kuhinja, sa svim infiltriranim  utjecajima okupatorskih, najbolja a iz svakog mog gastronomskog izleta, nešto zadržim, a nešto otpustim. Ovog ću puta zadržati recept za tijesto i ideju za oblikovanje, pa mislim da će, u budućnosti,  biti zgodnih, malih, dekorativnih, kruškolikih kroketića i starinskih pohanaca na istom tanjuru.

U svakom slučaju, bom apetite i ne zaboravite –  ako pretjerate s količinom, ovo ljeto (i njihovo i naše) preskočite Copacabanu i tange.

U međuvremenu, aproveitar!