Početna

AutorJasenka

Jel’ me dohvatio Stockholmski sindrom?

Prošlo je četrdeset dana od kad me je corona, poput otmičara zatočila.

Mene i milijune drugih.

Mene, koja sam naučila jurcat kao bezglava muha, obaviti sto poslova dnevno, isplanirati isto toliko stvari, iskomunicirati bar pedeset ljudi i s isto toliko u danu popričati, optrčati banku, poštu, zubara i još stići kupiti cipele i uletjeti pet do devet u lokalni dućan, jer sam se sjetila što mi fali za sutrašnji ručak; utrpati usput frizera, užicati termin za depilaciju (opet obično pred zatvaranje), dignuti naručeni paket, izvući sestričnu s posla i odvući u kazalište, napraviti frizuru, navečer složiti odjevnu kombinaciju za ujutro, promijeniti odjevnu kombinaciju ujutro jer sam polila kavu po sebi ili mi je neki detalj zastršao, a bez da zakasnim na posao; ugovoriti sastanak, održati sastanak i popiti kavu sa susjedima; do posla napraviti tisuću koraka, na poslu napraviti još toliko, plesati u kuhinji dok su moji vani, a ja prevrćem tave; skenirati svaku krpicu, svaki fensi detalj i aparat u trgovačkom centru vikendom. Otići kod kolegice da me uz zezanciju i cugu instruira u nečem što ona zna, a ja moram naučiti.

Nisam ove godine kupila cica mace niti maslinovu grančicu; nisam otišla na groblje zapaliti roditeljima svijeću i staviti simbol Uskrsa u mramornu vazu; nisam se sa sinovima natezala da odemo na misu i bar se jednom godišnje ponašamo kao tradicionalna obitelj; na dan kad se tresao Zagreb, nikom nisam odnijela termosicu toplog čaja niti deku; pozvala na ručak ni dala ležaj, jer su moji zidovi ostali na mjestu, a nečiji su se urušili; nisam čak nikog smjela ni zagrliti kako bismo lakše utišali strah i prepričavali jedno drugom kako je bilo grozno.

Počela sam učiti živjeti sa strahom – jesam li oprala ruke prije nego što sam sinu dodala čašu, jesam li dotakla oči, usne, pa ja stalno dodirujem lice, hoću li se razboljeti od nečeg drugog, a neću se moći liječiti, jer je kompletan zdravstveni sustav koncentriran na coronu? Hoće li umrijeti netko do koga mi je stalo, a ja ga neću moći ispratiti? Hoću li izgubiti svako dostojanstvo, sa staklom u plućima, razgolićena i znojna, a ja ću u groznici gledati u iscrpljene, maskirane sestre i doktore i činit će mi se da se to multiplicirao Darth Vader (iz osvete što su mi „Ratovi zvijezda“  jedni od najglupljih filmova ikad snimljenih i to apsolutno svi nastavci), neću moći nikom reći da mi donese čisti veš, češalj i bezalkoholni dezodorans? Ili još gore, kad idem u nabavu, moguće je da pokupim nevidljivi, podmukli, odvratni šišmiški virus i prenesem ga nekom od najbližih, kao da u dobroj namjeri uzmeš usput autostopera, a on ti se uvuče u dom i napravi ti pakao od života?

Četrdeset dana je prošlo.

Sjedim uz gin i tonic, gledam u cvijeće koje sam posadila, uzimam flance, pečem kekse. Još nisam isključila računalo, konačno zadovoljna ja, konačno zadovoljan krajnji korisnik s druge strane, nema posrednika, nema prodavača šuplje pameti i ideja, dajem informaciju, primam povratnu informaciju, može li, može, sve može,  popit ću piće na sunčanoj terasi, a onda idem provjeriti je li mi stigao mail koji čekam, pa da evaluiram, bez nervoze, bez sufliranja sa strane.

Zadovoljno hrskam gluten s čokoladom i razmišljam kakve ću tegle nabaviti kad se konačno odlučim na tu investiciju. Fensi tegle, iste boje i dizajna.

Danas sam vidjela bubamaru. Možda se dogodi čudo i u koje od ovih večeri,  oko ruže zaleprša pokoja krijesnica. Miriši pokošena trava. Cvrkućem sa susjedom preko ograde, dogovaramo koje ćemo biljke saditi uz među i razvlačimo moju podivljalu ružu po žici, kako bi nas nekako estetski razdvojila.

Ignoriram zvuk koji najavljuje poruku na mobitelu. Nekako sam se puno razgovarala sama sa sobom ovih dana i sve mi manje fali interakcija s drugima. Poruke su postale žučnije, sve je manje žudnje za uobičajenim kontaktom u njima. Na poruku možeš odgovoriti. Biti fin. Biti grub i zločest. Ignorirati. Nekad s guštom deletati. Stvarnog čovjeka i njegove riječi ne možeš deletati. Čovjeka, ako si ti čovjek i ne želiš deletati. Ali, riječi ponekad ne možeš ignorirati. Jer su grube i glupe. Ili su tvoje grube.

Čitam usput, corona nekako rjeđe pogađa pušače, kud’ će jado na ta pluća, bar netko da nas poštedi, pol’ države prima plaću od poreza na cigarete i još cijedi, što bi i pas shvatio, ne grizi ruku koja te hrani, a ti i laješ i režiš i tjeraš i ujedaš.

Pa, nema  Eurovizije ove godine, nema freak-showa, hvala ti Bože, nema uzrujavanja, neću se gristi hoće li se Hrvatska plasirat, pa čitati poslije pljuvanje po portalima;  ne valja kad pošaljemo lijepu i nadarenu ženu i solidnu pjesmu, a osjećam se kreten, jer mi se ne sviđa neko mijaukanje tipa koji je navodno na aparatima, a skoro sam i ja bila na aparatima od dosade. Pa da im pošalješ Let tri, ali i naoružanog HOS-ovca s njima da ih drži na oku, pa neka po međunožju  provlače europsku zastavu, a ne hrvatsku, pa da vidimo koliko će Europa pljeskati progresivi i slobodi izražavanja.

Hoolywood gubi moć. Shvatili smo da svatko može snimiti film u svojoj kupaonici, pa je puno nezavisnih. Ja bih pisala scenarij. I ne bih pipala glumice.

Utvrdilo se, naime, da su svi koji su znali snimiti film bili seksualni manijaci. Sjetile se žene nakon dvadeset godina da im je učinjena sila. Da su to bar napravile odmah, koliko bi patnje i poniženja uštedjele onim curama koje su rekle „ne“.

Nadalje, zbog corone stojim u redovima, ne mogu van grada ako nemam propusnicu, kažu mi što moram raditi, mogu me pratiti, privesti, kao u doba Tita. Vratila me corona u mladost. Ni vic ne mogu ispričati o kome želim, mogu biti prekršajno kažnjena. Ili društveno neprihvatljiva. Za vic nije kriva corona. Svejedno me vraća u mladost!

Da, okrenula sam se sebi i razmišljam, ne jurcam samo kroz život. Nema svjetlosnog zagađenja, nema buke, nit nesnosnog žamora, čujem cvrkut ptica.

Zato me strah otpuštanja mjera. Kao da čovjeka iz mraka zatvora, postupno puštaš na slobodu. Meni se ovdje čini obrnuto. Nakon dugo vremena, suočila sam se sama sa sobom i s onim u što sam se pretvorila, konzumenta bez prave svijesti o dragocjenosti svakog dana i vlastitog kratkog roka trajanja.

Vidim sunčevu svjetlost, uprljala sam ruke zemljom dok sam sadila biljke i činile su mi se čišće nego ikad.

Znam da i drugi ljudi peru ruke i konačno drže pristojan razmak. Ako me žele preskočiti na blagajni, samo malo zakašljem iza maske. Počinjemo poštivati ljude koji rade obične poslove, jer shvaćamo kako su važni za naš život.

Zato se bojim tih polovičnih, postupnih mjera, kao da smo dio eksperimenta. U birtiju po dvoje? S maskom kod frizera ili kozmetičarke? Svadba od mladenaca i osam svatova? Na plaži se dovikuješ sa susjedom?  Što bi se u mojim krajevima reklo „ni vrit ni mimo“.

Strah me onog svijeta koji nas čeka i  strah me hoćemo li razljutiti coronu, pa se pritaji, a onda napadne još žešće, kao u hororcima, kad se uljuškaš, a čudovište te zgrabi za nogu u zadnjoj sceni. Ako ga ne zatučeš, spališ i probiješ , eto ga u još bar tri nastavka!

Nekako je ne bih htjela srditi dok još imam dvorište i tri litre sapuna u rezervi. A i taj potres stalno vreba.

Nekako je sad, pa ne mogu reći blaga, ali predvidiva.

Je l’ to mene dohvatio stockholmski sindrom?

AutorJasenka

Let’s talk about sex

Nekako slabo pričamo o seksu otkako smo, blago rečeno, zreliji.

Prakticira li se, odnosno u kolikoj mjeri se prakticira, ne znam, kao što rekoh, slabo pričamo o tome.

Ako i pričamo, činimo to kroz infantilne šale, kikoćemo se kao djeca, bagateliziramo, minoriziramo, uvijamo, pa nekako i taj seks aseksualiziramo.

Cijela priča ide na negaciju, a sve se nekako zavrti oko pedesetog rođendana. Ono kad ti prijatelji mužu poklone knjigu „Seks poslije pedesete“ , koja ima samo korice s naslovom i prazne stranice.

Ili, m.m. i ja idemo prijatelju na proslavu pedesetog rođendana i m.m., u duhu infantilnog humora,  zapne da mu kupimo „Afričku šljivu“. Umjesto cvijeća. Cvijeće dobiva žena. Naravno da je u subotu navečer, pred dežurnom apotekom, tik do hitne, red do raskrižja, ljudi čekaju u stvarnoj potrebi. Parkirani smo i sjedimo u autu.

„Hajde,’odi kupi“ , delegira me m.m.

„Ja?…Hajde ti!“

Zabezeknut je. Ne može on.

Pitam ga zašto ne može.

„Za mene bi mislili da mi treba!“

„A što bi za mene rekli, babu tol’ko stislo da ne može čekat da joj muž oživi, pa se tu gura među ljudima koji trebaju antibiotik ili lupocet za dijete!?“

„Pa reci da idemo prijatelju na rođendan. Objasni da je to šala.“

Častim ga pogledom ispod obrva.

Počinje taktika koju ja zovem taktika „srditog komplimenta“ , tipa što bi on kuhao kavu kad ja to radim bolje, sve nešto izrečeno povišenim tonom da zvuči uvjerljivo – kao ja super izgledam, mladolika sam, pa sam onda, izvana,  tip žene pume i te priče, svi bi povjerovali da ja to kupujem baš frendu iz zafrkancije, jer sigurno mogu imati frajera kojeg hoću i bla, bla, bla..znam kravu dok je tele bila, pa ne pušim foru.

Uostalom, u tom sam dijelu grada nekad živjela, mogla bih sresti nekog poznatog pa bi se pričalo kako sam, onako gizdava, završila s papkom.

Natezali smo se još koju minutu, a na rođendan otišli s regularnim poklonom, bez dodatka i s malim zakašnjenjem. Ali janjetina je bila još vruća i nismo gubili vrijeme na priče o seksu.

Ne znam, u stvari, jesmo li podjetinjili ili ostarjeli, al’ što reče jedna moja frendica, nije da smo baš na hodalici ili za stacionar. Doduše, kako sam čula od ljudi koji su nešto involviraniji u sustav staračkih domova, čini se da su ljudi u trećoj trećini trećeg životnog doba itekako živahni na tom području i riječju i djelom, pa to možda ide reverzibilno.

Ili smo možda u mladosti previše pričali o seksu?

A pričali smo. Ne baš ono da sjedneš s kolegom na kavu, pa raspalite svaki o svojim iskustvima ili sinoćnjim detaljima, ali nekako se seks uvijek ubacio u priču, u šalu, u kompliment, manje ili više suptilno. Mjera se ipak uvijek znala, bar u okruženju onog što sam ja zvala društvo.

Bilo je naravno i vulgarnosti i sirovosti,  ali smo takve zaobilazili, ignorirali ili odbijali. Ako se radilo o društvu u cjelini.

U ženskom smo okruženju (desetak najbližih frendica) mljele o seksu, bar kao o jednoj točci dnevnog reda. Vjerojatno i dečki među sobom. Diskrecija je bila vrlo rastezljiv pojam, a informiranost je, uglavnom, ovisila o usmenoj predaji. Da odmah razbijem mitove, nismo bile prethodnica „dark weba“. Nijedna nije ulazila u pitanje dimenzija (čak ni cure s tehničkih fakulteta), kritike performansi ili slično.

Svojedobno su se, u ranijoj fazi, one upućenije , pravile malo važne pred nama neupućenijima i to je to. Kako su cijelu stvar prikazale kao sportsku disciplinu, mene je, kao ne previše spretnu (tjelesni mi nije bio najdraži predmet) užasnulo. Poslije su  priznale da su se zafrkavale i pretjerivale, jer ih je zabavljao moj izraz lica.

Mislim, akcija na veš mašini za vrijeme centrifugiranja mi je još imala neke logike, ali spominjanje uskih radijatora, balkonskih ograda, morskih litica, postojanje radnih i paradnih kreveta, primjena  hrvačkih zahvata i to u uskom prostoru „peglice“ na nizbrdici, inspirirali su me na zahvalnost čovječanstvu što je, uopće, uspjelo održati vrstu.

Nije onda bilo pritiska na gumb i dobivanja informacije koju želiš. Komunizam je, osim što je doista bio sustav u informativnoj blokadi, bio i prilično konzervativno društvo. Do većine saznanja smo morali dolaziti zaobilazno (nešto je malo sadržaja takve vrste bilo u „Erotici“ ili srpskom „Zum reporteru“ – preteča današnjeg FB – frajeri s nunčakama,  goli do pojasa, s tekstom kojim se predstavljaju – trenira karate, sluša Lepu Lukić i voli sve što vole mladi – da se raspametiš od želje!).

Po onom „sličan se sličnome raduje“, baš smo se ja i najneupućenija frendica najrezolutnije odlučile educirati.

Uglavnom, osim puste priče i siromašne literature, naša je edukacija krenula na novi level onog časa kad su joj starci otišli na ranč, a ona me pozvala da odgledamo film za odrasle iz bogate kolekcije njezinog tate. Pušile smo, pile neki liker ,cerekale, onda važno ubacile kazetu, a kad je stisnula tipku „play“ , odjednom se čulo cvrčanje, srkanje i gužvanje, onaj „vuuuššššsrrrrk“ kojeg se, kao česte pojave, sjećaju oni koji se, uopće, još sjećaju video rekordera. Prisjelo nam je, zgužvana se vrpca obmotala oko onih pipaca i kotačića, čupale smo, prvo nervozno, onda oprezno, s pincetom, a nismo mogle ni zvati susjeda koji je obično rješavao takve stvari da nas ne otkuca njenom tati. Još smo sat vremena čupkale, ostatak vrpce provizorno zalijepile selotejpom, gurnule video kazetu u drugi red i odustale od vizualnog, neformalnog obrazovanja. Ostala nam je doduše matineja, „Sladoled od limuna“ ili „Američka pita“, ali i polupuna dvorana vojnika na slobodnom danu, egzibicionista i slično, pa je jasno da je ta opcija došla u obzir samo jednom i da smo izašle iz kina u prvoj četvrtini projekcije.

Nije da nismo odradile i poglavlje „kontracepcija“, ali kad je ona konačno krenula s empirijskog na praktični dio, nekako je brzo završila u bijelom,  ja sam bila kuma.

Da sam znala koliko će mi nedostajati, spriječila bih je da se seksa.

Ne znam o čemu mladi danas pričaju, ako uopće pričaju. Nekako me nije ni briga. Svijet se mijenja, ljudska bit ostaje ista. Mogu samo zažalit za vremenima u kojima tehnologija nije uništila maštu.

Imamo godine i dio puta koji smo prošli. S više ili manje veselja.

Ne bih mogla nikoga ništa naučiti, da mogu vratiti vrijeme puno bih stvari napravila drukčije i vjerojatno bi opet bilo pogrešno.

Ponekad me mlade žene pitaju za savjet, tipa „pametna si i iskusnija, što da radim?“, a ja mogu samo iskreno odgovoriti „da sam pametna, bila bih iskusnija“.

Je li, u stvari, itko spreman doista postupiti po tuđem savjetu? Iako su ljudi, usredotočeni na svoje različitosti, mnogo sličniji nego što misle, a oni koji dolaze moraju, doduše drukčijom brzinom i različitim vozilom,  proći istom cestom. To znamo mi, koji smo već prešli veći dio puta.

Ponekad se prepoznavanje očituje u pogledu.

Kao kad nam mlada kolegica naprimjer, dok srčemo kavu na pauzi, otkriva da je otkrila kako brak zna biti gadna stvar. Pogledam drugu, onim pogledom „prošle smo to“.  Smješkamo se. Pa je upućujemo da ne gubi vrijeme na durenje, i  kažemo joj nek’ manipulira s mužem. Nije joj jasno kako se može manipulirati mužem.

Smijemo se, kako žena može manipulirati muškarcem? Samo postupi po onom američkom „time is money, odradi to, uštedi vrijeme, poštedi sebe suza u zaključanoj kupaonici, natezanja i svađa, ne čekaj idealnu situaciju, već kreiraj idealnog muža, žene su znale stoljećima prije ono što  znanstvenici danas rade nagradom za dobro ponašanje, znaju što je kojoj živini nagrada. Preporučamo joj, ima neka pjesma od „Atomskog skloništa“, radni naziv „Žuti kišobran“, ali vidimo po njenim rumenim obrazima da je shvatila, a bez da je odslušala pjesmu.

I to su naše priče o seksu.

Ali zašto mi, u zrelijim godinama,  više ili bar maštovitije ne pričamo o seksu, nije da smo postali stidljiviji?

Čak ni među onima s kojima smo, na puno načina, sazrijevali.

Mislim, izmijenili smo među sobom već mišljenja je li bolja gorka sol ili onaj odvratni, slatki sirup za pripremu za kolonoskopiju, , opisivali porode i operacije, tumačili i zajedno se tresli oko ishoda nalaza, hrvali s roditeljstvom, selili jedni druge, svađali oko politike, znamo čiji je muž šampion u hrkanju, a koja od nas koje jelo najbolje kuha,  skrivali se pred klincima da zapalimo marihuanu, ogovarali tazbinu, ostajali bez posla i bez novaca, rješavali pravne probleme, pokapali najbliže i analizirali djetinjstvo… na mnogo smo načina ušli u svaku sferu intime onog drugog, ali, čak nam ni šale o seksu više nisu smiješne. Kad netko i ispriča kakav sočni vic, pogledamo ga kao da je zatražio „Frutek“ umjesto pive. Hej, stari, zar ponavljaš razred?

Možda je sva ta priča o seksu, samo dio potrage za ljubavlju koju dosad jesmo ili nismo našli. Ili je Shazal u pravu, pa je ljubav, doista, prljavi trik prirode kako bi produžila vrstu?

A moguće da smo samo shvatili kako čovječanstvo nije ništa drugo nego jedna velika, razjedinjena, disfunkcionalna obitelj, pa ćeš se, uz sve što je u ovom svijetu naopačke, još nabosti i na incest.

A ovaj pjesmuljak od Salt’ n’ Pepa, čiji sam naziv posudila za naslov ovog posta, ne inspirira me ni na seks, ni na priču o seksu, nekako me samo nadahne da zaplešem.

AutorJasenka

Najjednostavniji, odokativni, “štambilj”keksi

Lijenost je apsolutni uzrok ljudskog napretka.Zašto je npr. izumljen kotač? Da si ljudi olakšaju prijenos tereta. Veš mašina? Suđerica? Bager? Mikser? Mogla bih tako, sve do onog “bako, zašto imaš tako velike oči”…ali me u ovo kišno popodne nešto tjera u smjeru kuhinje, ako ni zbog čeg drugog, a ono zbog toga da uključim  pećnicu i zgrijem prostor, jer smo se i ove godine kasno sjetili zvati servisera bojlera, pa nekako oklijevamo uključiti grijanje…i jede mi se, naravno, nešto slatko. Mogla bih zagrabiti žlicom u staklenku, ali znam kako će to završiti, bar tri jušne žlice u sudoperu, jer svaki put, iz higijenskih razloga, uzimam novu žlicu, a onda me one okrutno podsjećaju na to koliko sam masnoća unijela u žile. A nije čak ni Nutella. Svojedobno sam na svakakve  načine varala djecu (dok su bili manji), vezano za hranu. Mi bismo jeli na terasi, a oni u kuhinji, sa spuštenim roletama, da ne vide da sam naribala zelenjave u rižu…Usitnjena tikvica u mesu za faširance. Dvije žlice juhe iz vrećice ukuhane u domaćoj juhi za onaj umjetni okus koji klinci tako vole…međutim, nijedan(jeftiniji ili zdraviji) namaz u zamjenu za Nutellu nisu popušili, čak ni u palačinkama. S vremena na vrijeme, kupim poneki, bar znam da mi ga nitko neće dirati, a uvijek ga mogu uporabiti za kolače. Međutim, nije ni meni baš neki doživljaj, a u mojoj vječitoj potrebi za pojednostavljivanjem postupaka (rekoh vam da je lijenost apsolutni uzrok napretka), inspirirana svim onim divotama čije se slike pojavljuju po blogovima, zakačim se za “štambilj” kekse. Kad god sam pečatirala te kekse, uvijek su se na kraju napuhali i otisak se nekako izgubio. Utapkavala sam pečate u brašno, bez zadovoljavajućeg rezultata, stiskala jače pa mi se smjesa ljepila za pečat, keksi su bili nejednake debljine i slično, ali mislim da sam konačno doskočila tome. Osim toga, mrzim vagu, precizan i minuciozan rad oko nečeg što će se pojesti u pet minuta, ako uopće uspije ili završiti u Rexovoj zdjeli ako ne. Najviše volim recepte gdje onako, “od oka”, improvizacijom, uz ponešto mašte, izađe nešto jestivo i zgodno. Ponekad se, u mazohističkom raspoloženju upustim u komplicirano i egzotično, ali, u pravilu, čim vidim recept tipa “prva kora”, “druga kora”, “treća krema”, dižem ruke. Kako moj mlađi sin voli breskvice, a kupovne mu se ne dopadaju, nekoliko sam se puta upustila u tu maltretažu i redovito su mi one iz treće runde konkurirale  GMO uvoznim breskvama što se prodaju u trgovačkim centrima (jer mi je,već živčanoj i oznojenoj u neurednoj kuhinji, dojadilo mjeriti i oblikovati komadiće tijesta veličine manjeg oraha, pa sam uzimala  prave, muške mjere), u bojama zastave s gay parade (jer mi se nije dalo uzimati nove tanjure i ulijevati svježe  boje, nego sam ih povaljala u već zamuljane boje k’o praščiće na godišnjem odmoru). A moji su ih  dečki, odjednom esteti i profinjeni,s gnušanjem preskakali i  jeli one iz prve dvije runde, koje sam ja slagala na tanjur za goste. Odustala sam i sad kupim gotove za blagdane i nakon što odrade svoju dekorativnu ulogu, idu ravno u smeće, čak ih ni pas neće.

Dakle, ovi su zato  keksići  tipa “ne mogu ne uspjet”, ako ispadnu tvrđi – “htjela sam hrskave”, ako su mekši “to je to”. Ne treba ni vaditi mikser. Ja sam stavila pola staklenke namaza (šatro “Nutelle”), jedno jaje i cca. šalicu brašna, dodavala sam ga ravno iz vrećice dok nisam dobila smjesu koju možeš onako fino, uz malo snage, dobro ručno izmiješati. Pećnicu sam uključila na 180. Nauljila sam ruke i i od smjese otkidala i formirala male kuglice, te ih s razmakom poslagivala po onom većem, plitkom protvanju iz pećnice, koji sam, prije toga, obložila papirom za pečenje. Pekla sam ih dok se nisu raširili i malo posušili po površini (cca. 7 minuta), izvadila, popečatirala ih laganim stiskom, vratila u pećnicu i isključila je. Ostavila sam ih u pećnici dok nisu prestali biti imalo “vlažni”, ali još uvijek  meki, jer će se naknadno dodatno stvrdnuti. Sve skupa utrošak  od petnaestak minuta vremena i jedne prljave zdjele,ocjena prolazna – testirano na ukućanima. Za prve blagdane, ponovit ću priču, ipak malo preciznije, formirat ću kuglice jednake veličine, uzet ću i bijeli namaz, dodati boje i malo se poigrati. Za sada, eksperiment uspio.

AutorJasenka

Postoje li paralelni svjetovi i postoje li paralelni “Mi” u tim svjetovima?

Službena teorija paralelnog svijeta pojavila se 50-ih godina dvadesetog stoljeća. Smislio ju je matematičar i fizičar Hugh Everett (akademska karijera mu je tada krenula silazno). Ta se ideja temelji na zakonima kvantne mehanike i teoriji vjerojatnosti. Znanstvenik je rekao da je broj mogućih ishoda bilo kojeg događaja jednak broju paralelnih svjetova. Takvih opcija može biti beskonačno mnogo. Inače, kvantne teorije je osporavao Albert Einstein, jer po njegovoj teoriji relativnosti nije moguće da ista materija bude istovremeno na dva različita mjesta.

Zato ova materija, s okom na ekranu računala, a prstima na tipkovnici, neodlučna o tome kojem znanstveniku poklonit povjerenje, bez naznake da će si ikad prestati postavljati pitanja, trenutno utvrđuje sljedeće: Kraj je godine, ali kakve godine! Ako me ne demantira, mislim ovo oko kraja, pa ne nastavi svoj jezivi ples, zamaskirana s jednom jedinicom. Zato šutim, inače bih povikala – loša predstava, vratite nam novce!

Ja sam, naime, jedna od onih, naizgled zarobljena u realitetu; po meni, sve bi se ulice križale pod pravim kutom, vladala bi logika i pravila. Jednom sam m.m. htjela dokazati kako je pravo logično , pa sam mu uspjela članak zakona prikazati matematičkom formulom. Ali, u zadnje sam vrijeme spremna povjerovati u sve teorije zavjere udružene zajedno, da mi netko dođe i dobro prezentira, uz pokoji pelinkovac,  mogao bi me uvjeriti da je zemlja ravna, a njezin oblik kugle optička varka.

Donekle me dotakao i tračak mudrosti pa znam da skoro ništa ne znam. Gotovo ništa o svemiru, tek malo više o ljudima, za koje odnedavno shvaćam da nisu ni upola tako dobronamjerni kao što sam mislila, a u svezi pameti, rezultat je još porazniji. Naime, ova je godina, uz sve ostalo, mimo moje volje, baš kao što je sva moja nutrina krajem prošle slutila, godina otkrića na globalnom i osobnom planu. S nekim sam se ljudima, na osobnoj razini, zauvijek i bez žaljenja oprostila, nekima sam otvorila vrata, neki su ih otvorili meni. Od globusa sam davno odustala, iz toliko razloga da mi ih se ne da ni nabrajati i uglavnom su dvonožne prirode. Svako malo svodim račune i ne mogu otpustiti prošlost, suprotno svim savjetima mudraca. A posteriori, bila bih nezahvalna jer me dovela do ovog trenutka, s druge strane, u svom je trenutku bila sadašnjost. I tako mozgajući, u svoj toj introspekcijskoj retrospektivi, shvatila sam da nisu velike odluke te koje određuju sudbinu  – ni svjetsku ni osobnu. Možda bi, svojedobno, drukčija intonacija pregovarača spriječila ili bar odgodila rat, pa bi se pisala drukčija povijest; možda je na nju utjecala nečija glavobolja, loš dan, lančana reakcija na pokret, zvuk , dodir ili kriva trasa izabrana na sparan dan za obilazak grada.

U našim malim životima, moguće je pak da je neka kriva ili izostanak prave riječi uvjetovala naš život mnogo značajnije od izbora fakulteta ili natječaja za posao za koji smo se odlučili prijaviti…možda  je činjenica da je taj dan dizalo bilo u kvaru, uvjetovalo izlazak iz zgrade pet sekundi prekasno da sretneš svoju srodnu dušu…možda si skrenula pogled kad si nekog trebala pogledat u oči…možda…jedino izvjesno je, a što sam naučila na vlastitoj koži, je „nikad ne reci nikad“. Nije sve tako nemoguće kao što izgleda. Misao vuče misao, a male odluke su proizvele svoj učinak. Razmišljam kako bi bilo kad bi bilo i postoji li negdje, u bespućima multiverzuma, neki drugi, paralelni svijet u kojem nisam rekla „moram razmisliti“, nego „prihvaćam“, svijet u kojem sam rekla, umjesto šutjela ili prešutjela umjesto progovorila. Ima li neka druga „ja“ koja živi posljedice drukčijeg postupanja u određenom trenutku? Postoji li tako beskonačan broj univerzuma u kojem postoje beskrajni nizovi „nas“ s beskrajnim brojem ishoda svojih postupanja? Postoje li takvi svjetovi naših baka, roditelja i postojimo li neki „mi“ u tim njihovim svjetovima?

Razmišljam malo o četiri, nama poznatih dimenzija, tri prostorne i vrijeme, i o mogućnosti postojanja drugih dimenzija i paralelnih svjetova i paralelnih nas u tim dimenzijama. Mislim, to što mi o tome nemamo svijest, ne znači da ne postoje. Amerika je postojala i prije Columba, nije li? Razmišljam li samo ja o tome?

Što još  znanost kaže o tome?

Istraživači su dokazali da atom kao osnova svega, kao građevni materijal bilo koje tvari, može zauzeti različit položaj, odnosno pojaviti se istovremeno na više mjesta. Poput elementarnih čestica, sve može stajati u nekoliko točaka u prostorima, to jest u dva ili više svjetova.

Tako postoji ideja da je Velikim praskom nastao multiverzum („…i bi svjetlo!“) u kojem bi naš univerzum bio samo jedna od stvarnosti, a ako je vjerovati Hertogu, time se bavio S. Hawking zadnju godinu svog života, matematički svodeći beskonačni na konačni broj univerzuma (to sam ja skratila priču iz prilično opširnog i dosadnog, znanstvenog objašnjenja). 

Ezoterija i neki drugi izvori se bave i praktičnim stvarima tj. putovanjima u druge svjetove. Ne bih se ja bavila portalima i vilenjacima i drugim entitetima, ni svijetom u kojem je Hitler pobijedio, a Hrvatska je kolonijalna sila…ne bih čak posjetila univerzum u kojem skijam k’o Janica, vozim kao Mika, filmska sam zvijezda ili imam super funkcionalnu obitelj. Posebice ne onaj u kojem sam prosjakinja ili pripadnica ljudožderskog plemena. Zanima me baš ostvarenje potencijala i što bi bilo da sam…možda sam samo jedan od likova u video programu, kao u Matrixu… Za sad, problem bi mi, u ovo vrijeme, hibridu Alan Forda i nove priče S.Kinga, bilo otputovati u Dugu Resu javnim prijevozom, a kamoli otputovati u neku drugu dimenziju, kroz neki fotonski tunel. Manje znanstvene stranice imaju prijedloge za načine putovanja. Osobno nemam ni volje ni hrabrosti, ne bih se gledala u zrcalo u tunelu svijeća niti bilo što slično. Za one koje imaju volje, puno smisla za humor i više vremena-hrabrosti, prenosim jedan način. Tko isproba, molim da mi javi kako je bilo.

“Kako doći do paralelnog svijeta kroz dizalo

Ezoteričari inzistiraju da dizalo može pomoći u prijelazu u paralelni svijet. Ono služi kao „vrata“ koja se mogu otvoriti. Najbolje je putovati liftom noću i u kabini se mora biti sam. Važno je napomenuti da ako druga osoba uđe u dizalo dok se izvodi ritual, onda ništa neće uspjeti. Nakon ulaska u unutrašnjost kabine, trebate se kretati po katovima sljedećim redoslijedom: 4-2-6-2-1. Onda idite na 10. kat i spustite se na 5. Žena će ući u kabinu, ne možete razgovarati s njom. Potrebno je pritisnuti tipku na 1. katu, ali dizalo će ići na 10. Nemoguće je pritisnuti druge tipke, jer će ritual biti prekinut. Kako shvatiti da se dogodila tranzicija? U paralelnoj stvarnosti samo ćete vi biti. Treba napomenuti da ne trebate tražiti pratioca – vodič nije bio osoba. Da bi ušli u ljudski svijet, potrebno je izvršiti ritual s liftom (podovi, gumbi) obrnutim redoslijedom.”

AutorJasenka

Adaptacija, epizoda I. – Plasma pen

Prije nešto manje od deset godina, adaptirali smo kuću u kojoj sad živimo. Prema zlatnom pravilu koje pogađa valjda svakog koji uređuje prostor, nismo se uselili za Božić kako smo planirali, potrošili smo trideset posto  više od najvišeg iznosa koji smo za to predvidjeli i još nam je deset tisuća eura nedostajalo da izbrusimo cijelu priču do sjaja.  

Naravno da Život ostavlja trag na kući, a uslijed razornog utjecaja muške šlampavosti i  psa koji je do kraja uništio moju viziju bijelog interijera uronjenog u “moon garden”, sad mi pak nedostaje deset tisuća eura da je dovedem opet u ono početno stanje, doduše bez sanjanog dijamantnog  sjaja, ali uredno i  funkcionalno, a  koje nam je svojedobno  pojelo veći dio ušteđevine.  

Protok vremena, atmosferilije, gaženje i udarci, da ne spominjemo potrese i poplave, habaju  zidove, beton i drvo, a kako onda ne bi potrošili nas? Koliko ljudsko biće podnese udaraca i sakupi ožiljaka , prije nego što shvati da život nije ništa drugo do perverzna inačica igre “Čovječe ne ljuti se!”?   

Neki sam se dan pogledala u ogledalo, ne u objektiv kamere, nego u svoje stvarno, pospano i umorno lice i ustanovila da bi i meni dobro došla adaptacija. Svaku sam svoju godinu života, kao i sve ostalo, pošteno zaradila i odradila i posljedično tome, troškovi bi vjerojatno bili isti kao i za adaptaciju građevine moje godine proizvodnje i vjerojatno bi nedostajalo desetak tisuća jedinica neke konvertibilne valute da me dovede do željenog sjaja. Uostalom, svaka bi žena  trebala moći popustiti nekom trenutku hedonističke ludosti. 

Činjenica da, usprkos nekoliko desetljeća guljenja od strane zdravstvenog, mirovinskog, poreza, prireza etc. i dalje plaćam pretrage, terapije, zubare, pomagala, školarine, tuđe i vlastite obnove,  umjesto da novac trošim na pokoji doprinos životnoj radosti,  učinilo je to,  da  mi je empatičnost, svojedobno ugrađena u moj karakter kao krvna grupa u genetski kod, trenutno na nivou Superhika.  

Ali, to su teme za neku drugu priču, a ja odlučujem konačno isprobati bar nešto, u dometu financijski dostupnog, iz popisa onog o čemu se mjesecima informiram.  Pokreni se, ma što da to značilo! 

Ne vjerujem u trenutne rezultate, u ono “stavite šminku i možete se vratiti na posao”,  “za pola sata deset godina manje” i slične stvari. Ne očekujem leći na stol, zažmiriti i izaći iz ordinacije ili salona, mlada i poletna, s rezultatom “Margot Robbie, pojedi se od zavisti!”  Naime, svaka intervencija zahtijeva, bar nužnu dozu opreza, vremena i oporavka. Većina iziskuje suzdržavanje od vježbanja, izlaganja suncu, kontraidicirana je uz popriličan broj lijekova, dijagnoza i drugih kozmetičkih tretmana. Za dobar dio njih, kad ne postignu ni približno dobar rezultat, uvjeravat će vas da ih je potrebno odraditi još bar desetak. Cijena? Sitnica.  

Nije da se spremam operirati sise , pumpat usta, isisavat salo, iskositi oči kako bih imala pogled Melanije Trump (o, da i toga ima u ponudi). Ne želim ništa invazivno, a niti očekujem nerealno. U ovim godinama, cilj je, kao što sam napisala u drugom postu, samo izgledati MGVG.  

Autoshop – kako izgledati MGVG

Treba mi tek mala podrška redovnoj njezi , jer je moje najveće dosadašnje ulaganje  mali, baterijski aparat za elektrostimulaciju lica, koji mi ponešto pomaže u održavanju tonusa kože i za sad me pošteđuje pušačkih bora.  

Iskreno rečeno, i znatiželjna sam. Dopunjujem svoju malu statističku bazu, još malo neodlučno vrludam po blogovima i forumima – na kojima sve pohvale ubire noćni serum s visokim udjelom retinola, američke proizvodnje; koji je ove zime bilo gotovo nemoguće  nabaviti, jer  potražnja na svjetskom nivou nadilazi proizvodne kapacitete.Kako  dolazi proljeće i pojačano sunčevo zračenje, a terapija retinolom isključuje izlaganje suncu, odgađa se do daljnjeg.  

Kolagen koji se uzima oralno, a koji sam konzumirala u “dvije runde” i od dva različita proizvođača, u kombinaciji s hijaluronom i bez, kod mene se pokazao neučinkovit. 

Riječi “nekirurški” , “minimalno invazivno” i “dugoročnije” bile su na kraju te koje su me privukle tretmanu plasma penom, poznatom još pod nazivima fibroplast, plasmage, dermapen. Radi se o aparatu koji se u medicini koristi od 1900. godine za elektrokoagulaciju, uništavanje benignih lezija, tumora,  sa specijalnom elektrodom kojom se, u dodiru s kožom, stvara elektronski luk plazma energije što dovodi do mikroopekotina točno određenog područja, bez oštećenja okolne kože. To  stvara seriju vrlo sitnih točkica pored linija zatezanja, na samoj površini kože. Time bi se trebala potaknuti trenutna kontrakcija i učvršćivanje vlakana kože kako bi se stvorio tzv. “lifting”, odnosno zatezanje kože i dobio učinak remodeliranja i pomlađivanja.  

 Odgledala sam svaki dostupan video o samom postupku i pročitala recenzije, i mišljenja su dosta različita. Neki su ga opisali kao potpuno neučinkovitog, drugi su ga pohvalili, ali jednoglasno je da nema odmah “Wow” efekta te da se pravi rezultati ili izostanak rezultata mogu uočiti nakon nekih osam tjedana.  

Između opcije “ordinacija” i “kozmetički salon” izabrala sam salon, jasno, razlog je cijena. 

U meni pristupačnoj zoni grada, izabrala sam i kontaktirala dva salona koji pružaju tu uslugu, a telefonski kontakt s obadva je bio dosta ohrabrujuć, dapače, u jednom smo čak razgovarali o mogućoj budućoj suradnji. Na žalost, akcija koju sam htjela iskoristiti za inicijalnu uslugu je istekla, pa sam uhvatila onu u drugom salonu. Izabrala sam i regiju lica, čelo, kao najzahvalnije područje.   

Dakle, kako postupak izgleda: prvo se na dio  koji će ti odrađivati stavi anestetička krema, pa se pokrije folijom i čeka se nekih dvadesetak minuta da anestetik počne djelovati. Sam tretman radi vlasnica, i u svakom trenutku, vrlo strpljivo, nježno i stručno,  daje informaciju o tome što čini. Smije se kad joj kažem da sam se uputila u svaki detalj, jer navodno drugi dolaze poprilično neupućeni, valjda očekuju onu priču – uđem, sjednem, izađem lijep i mlad. Pripremila sam se za opaku bol, ali više je to osjet malih uboda, anestetik ima određeni učinak , a i čelo je ipak nešto zahvalnije od ostalih regija,( navodno je s kapcima dosta gadno).Miris spaljene kože  pomalo je  neugodan , pa meljem cijelo vrijeme da ne mislim o tome da mi netko  roštilja čelo. Ne tražim pauzu i gotovo je prije nego što sam očekivala. Slikamo me i ona i ja, promatra učinjeno, i otvoreno kaže kako misli da će mrštilice, kao mimičke bore trebati popravak(to znači još jedan tretman nakon 4 mjeseca) i daje mi upute – idućih dana ne močiti kožu nikako, ne mazati ni sa čim i nikako ne trgati krastice, koje moraju same otpasti,kako bi se tu stvorila nova, mlada koža, a ne ožiljci. Oporavak bi trebao uslijediti nakon osam dana, ali to je ipak individualno. Na slici se vidi čelo prije i neposredno nakon tretmana. Upozorava me da je drugi dan najneugodniji, što se može vidjeti i na slici i  zamoli me da joj pošaljem sliku nakon 24 sata  (radi provjere stanja).  Na jednom mjestu malo je curnula krv, ali osim blagog peckanja (kao da vas je malo jače uhvatilo sunce), ne mogu reći da trpim neku bol.  

U tramvaju, s crnom maskom i “kad jaganjci utihnu” čelom (počelo je bubriti i opet mi malo curka krv, a bacila sam gazicu koju su mi dali),  nadam se da neću sresti nikog poznatog (i da sretnem, pravila bih se da to nisam ja, ako shvaćate što hoću reći).  

Dolazim doma, pa iako bi inače mojim muškarcima, ako nisu gladni ili im ne fali čistih ručnika, trebalo podosta vremena da shvate da npr. ne dišem,  tu večer, na vratima, evo odbora za doček,s jednoglasnim pitanjima: “Jesi normalna? Kaj ti je s čelom…”. M.M me ozbiljno pita je li me netko tukao, ali ne tonom “idem obračunati s prokletnikom, osvetit ću te”, nego više “gdje si to i s kakvim društvom zaglavila…” i bla..bla…  

Dečkima su došli neki prijatelji i šalju me gore da me ne vide. Sram ih je mame s izgledom štemerice, a nije ih sram uprizorenja Hirošime u kuhinji koju sam, u 13.00, ostavila savršeno čistom i urednom. 

Pred spavanje mažem kožu bepanthenom i prisiljena sam se odreći svog omiljenog, ronilačkog stila spavanja potrbuške, s glavom ispod jastuka.  

Drugi dan, (a ni treći nije neki napredak), izgledam jednostavno katastrofalno, kad bih u dućan otišla bez šilterice, netko bi me primio za ruku i odveo u “Sigurnu kuću”.  

U radni ponedjeljak ulazim pomalo ekscentrično, s crvenom, samtastom kapom navučenom do obrva. Za divno čudo, nitko se ne zgraža nad tim što radni dan provodim s kapurinom na glavi, čak izgleda da im se,u kombinaciji sa  sakoom iste boje i teksture i crvenim ružem,  prilično dopada. 

Ostale dane, čelo kamufliram umjetnim šiškama, spoj šiški i izrast prikrivam instalacijom rajfa, ukosnica  i  marama, onda još moram ispod toga prikačiti masku,pa silom prilika,isfuravam neki novi “retro–boho ”  stil. Čestitaju mi na hrabrosti što sam odrezala šiške, jer “izgledam puno mlađe,” komplimentiraju mi, a ja se kiselo smješkam. Jedino me moj  odraz u objektivu iskreno nasmije, mogla bih statirati u mjuziklu “Mama mia”,ili npr. ljudima gledati u dlan. 

Kako se “sedmi dan” primiče kraju,hvata me panika – sutradan bih trebala već normalno funkcionirati, a meni je čelo još uvijek tetovirano i pitam se je li se to nešto kod mene iskompliciralo. Istovremeno prikupljam dodatne informacije o postupku, saznajem da treba izbjegavati konzumirati sojin umak i betakarotenske namirnice , a pojačati C vitamin, kako bi se izbjegle pigmentacijske mrlje. Bez kreme za sunčanje s faktorom pedeset, idućih tjedana ni pomišljati izaći van. Desetog dana još me ponetko pita što mi se dogodilo s čelom (ne da mi se više kamuflirati, a ni stavljati šminka) i izgleda, da ispod dva tjedna, doista nema povratka normalnom životu ni kod jedne, pa ni najmanje invazivne intervencije. Mrštilice su mi se još pojačale, a za eventualnu učinkovitost ostatka moram pričekati, o čemu ću obavijestiti svekoliku javnost. Naravno, i ovdje se preporuča više tretmana, s razmakom od četiri mjeseca, ali kako da uhvatim opet dva tjedna prije povratka estetski prihvatljivom životu? Tretman se inače radi i na vratu i tijelu, a može se, npr. cijelo lice raditi odjednom. Možda je to najisplativije i financijski i vremenski, ali nemam više ideja za kamufliranje…teroristica, jeti, žena s bradom…? 

Dva tjedna nakon, mrštilice su mi još nekako izraženije (valjda sam se još više mrštila), ali, kao da je koža na čelu ipak malo zategnutija i da, dugoročno,uz strpljenje i upornost, čini mi se da ovaj tretman ima potencijala. 

Hoću li ga, dakle, ponoviti? Ako se poklope sve okolnosti, vjerujem da hoću, i u drugom salonu i u ovom. A do tada, možda isprobam i nešto drugo, o čemu ću sve znatiželjne izvijestiti.  

AutorJasenka

Otkrila sam kremu od koje rastu…

Čitam lijepu izreku koju je izrekla lijepa Sharon Stone: “Nema žene koja nije lijepa; neka je lijepa kao ruža, neka kao kaktus.“

Pametna Sharon, IQ preko 140, a ništa od karijere dok nije zaboravila obući gaćice.

E, moja Sharon, kad se nama svima hoće biti u istoj kategoriji, nekom je i maslačak prekrasan, a meni se raskoti na svakoj zelenoj površini, pa ga čupam ,siječem i ne mogu ga vidjeti kad mi se nasadi uz neku fensi biljčicu koju sam mjesecima progonila po rasadnicima i internetu.

Pa tako, u nadi da ću bar poslužiti kao pelcer, uporno se trudim  cvjetati u grmu. Zadržati latice. Bodlji imam dovoljno u karakteru.

Ali, postaje naporno. Nedavno mi se neki pristojan klinac dignuo u tramvaju. Meni! Meni kojoj su još jučer mesari nudili dostavu doma, a konobari odbijali naplatiti kavu! Kako bih mu stisnula jednu vruću preko dobro odgojenog lica. Onda mi se digla i neka mlada žena, pa me oblio hladan znoj. Onda sam skužila da oko vrata imam Šancov ovratnik, pa mi je bilo malo lakše. Pa sam gledala svoj odraz u staklu i vidjela one svoje duboke mrštilice između obrva (moj mod. mrštim se kad radim, kad se koncentriram, kad razmišljam, u stvari, uvijek se mrštim). Što ih ono briše – krema sa pčelinjim otrovom?

Ali, što god ja kupila, skupila, natrackala, zaostajem bar dekadu. U međuvremenu, žene koriste  riječi poput mezoterapija, HIFU, UZV, dermobrazija,  i izmjenjuju iskustva  upućenije nego recepte na Coolinarci. 

Blefaroplastika se lovi na akciji i plaća na rate , kao nekad svinjske polovice od sindikata. Kad se priča o plastičnim kirurzima ,zove ih se po imenu, kao da su kućni prijatelji.

Dok hodam po placu, žene sa štandova dogovaraju botox, navodno dolazi neki doktor iz BG, jednu je prošli put super sredio, pa nagovara i ostale, dogovorit će im popust…Na godišnjim okupljanjima s mojim „zlatnim curama“, vidim da filere više ni ne doživljavaju kao intervenciju, više kao stvar higijene, tipa odlazak frizeru.

Doista nemam natjecateljskog duha, ali njuškam po forumima, googlam, istražujem. Ako se ikad odlučim na nešto invanzivnije, bit ću obavještenija od CIA-e.

A, po broju foruma, savjeta i mišljenja koja se izmjenjuju,  vrlo jednostavno statistički utvrđujem   kako je najčešća estetska operacija kojoj se žene podvrgavaju – povećanje grudi. Malo me to iznenađuje. Prema meni je priroda bila poprilično izdašna, a u „moje vrijeme“, pola nas je hodalo pogrbljeno da bi kamuflirale svoju ženstvenost.  Danas frendica novije generacije ide uz mene, pitam je nije li se malo pojačala, a ona ponosno veli „push, push, push up, sušio mi se grudnjak tri dana.“

Što nisam imala pedeset u dvadesetima! Danas bi moje dame bile u službi njenog veličanstva, odnosno moje malenkosti. U onom muškom svijetu, ne bih išla na razgovore za posao kamuflirana, u prevelikom sakou s proširenim ramenima i ne bih imala tako silnu potrebu da me shvate seriozno. Mislim, ne bih dolazila s dubokim dekolteom ni u minjaku, ali ne bih ni izgledala kao da sam na natječaju za dublericu Margaret Thatcher.

Na kraju krajeva, tri su mi direktora, nezavisno jedan od drugog, rekli da nitko ne voli pametne. Nijedan nije rekao da nisam dovoljno ravna, da bih trebala skratit noge ili pojačat struk.

Ali, određene godine zahtijevaju određene mjere, ma kako neučinkovite bile. Pa se tako na rubu kade nađe losion za tijelo, za trbuh, za bedra, za laktove, za stopala, za grudi. Jednu sam kremu za zatezanje dekoltea kupila u Lidlu za nekih tridesetak kuna, na žalost nije u redovnoj ponudi (dobra).

Onda sam, više po onome nek’ se nađe, kupila kremu na slici. I slatko se nasmijala, jer, uz ono da učvršćuje, navedeno je da i povećava grudi.  A onda je svizac zamotao čokoladu…

Dva tjedna korištenja, stavljam isti grudnjak na sebe i malo sam se sama sebi činila, no, jedrija. Otpuštam malo kopču  na leđima. Vraćam kopču jer mi je preširok u leđima. Opet je nekako popunjeniji. Stajem na vagu, ta mala oscilacija ne bi trebala tako utjecati. Isprobavam drugi grudnjak, ista stvar. Eto, je li stvar hormona, raspoloženja, nečeg drugog, ne znam. Samo prenosim iskustvo. 

A zbog vražje mode, Kardashianki, Lopez i sličnih, počela sam kremom mazati guzu.

AutorJasenka

Njega sa žličice

Žene  bi mogle američke marince obučavati kamuflaži.

Ne ulazim u motivaciju mladih, ali znam zašto se kod mene nakrcalo seruma, maski, primera, ulja, otopina, beauty gadgeta…

Meni se naime, događa starenje; i poput zločestog inkasatora, ne dolazi više samo na okrugle rođendane, petnaestog ili prvog u mjesecu, stalno mi visi na vratima;  niti  više kuca niti zvoni, ulazi bez poziva , a ispostavlja sve veće račune.

Kad se požalim ili pokušam pružiti otpor, zaračuna mi kamate i dodatni obračun  –  za svaku popušenu cigaretu u životu, za svaku kap votke ili pelinkovca koju sam polizala, sunčevu zraku kojoj sam se izložila bez zaštitnog faktora 60 (po mogućnosti u zvizdan, jer sam blago jutarnje sunce prespavala),  napolitanku  koju sam progutala, neprospavanu noć, a onda maskaru s kojom sam ujutro zaspala,  dan proveden pod dekicom umjesto na sportskom terenu (bljak), noćno hopsanje na plesnom podiju zagušljivog kluba umjesto jutarnjih čučnjeva uz otvoren prozor. Za svaki trenutak ljutnje, nezadovoljstva, frustracije, razočaranja, tuge koja me prikovala za krevet gore od gripe, za svaku suzu kojom sam nasolila lice, još više za onu koju sam progutala….

Kažu da se s njegom protiv starenja počinje u dvadesetima… moja je mlada koža svojedobno burno odbacivala svaki eksperiment, pa mi je njega završavala na becutanu ili apotekarskom borogalu, a dnevni look je, bez pudera i rumenila,  započinjao i završavao s potezom crne olovke, crvenim ružem i pregrštom samopouzdanja.

Izgleda da moje lice danas nadoknađuje mladenačku trezvenost, jer pohlepno guta sve , a nakon masaže, maske, seruma, krema, čini se da bi moglo podnijeti još.

Naravno da čarobnog štapića nema, Elizabeth Báthory nisam, ali neke stvari su malo učinkovitije od drugih,a ja ću spremno podijeliti utiske o onom što sam isprobala.

Veliko otkriće – kokosovo ulje (djevičansko)

Dugo sam se opirala priznati da je doista dobro u njezi kose i kože(zvučalo mi je kao kad holivuduše izlazeći iz ordinacija plastičnih kirurga tvrde da piju puno vode).

Za njegu usana –  kako sam neko vrijeme sinu radila obroke isključivo na tom ulju, nije mi se prikovanoj uz tavice dalo tražiti ništa za ispucale usne koje su me pekle, pa sam jednostavno ostatak ulja sa žličice razmazala  po usnama. Jedanput, dvaput, triput… ne pada mi više na pamet koristiti bilo što drugo.

Ljeti je,za tu svrhu, dobro odložiti malo ulja u posudicu i staviti u frižider kako bi ostalo u krutom stanju. Lakše ga je razmazati (ne cijedi se), manje se troši i daje ugodan osjećaj u vruć ljetni dan (usne malo i nabubre od hladnoće).

 Za kosu – imam kosu duljine do ramena koju brutalno izlažem čestom bojanju, feniranju, peglanju, uvijanju, nekad sve to u jednom danu, a na prilično visokim temperaturama. Isprobala sam razne maske, regeneratore, maltretiranja sa želatinom i slično. Ako izuzmemo dodatne tretmane, o kojima ću još pisati, najugodniji i najučinkovitiji postupak mi se pokazalo mazanje kose (ne tjemena) kokosovim uljem par sati prije pranja.

Obilno namažem kosu, malo ga utrljam češljem, ponekad zamotam kosu, nekad je samo prikupim kopčom i uobičajeno operem. Ne masti je, a da joj života i vrhovi mi ne pucaju. Poslije pranja normalno stavim regenerator, masku ili što mi je već na redu, otprilike svako treće pranje kosu samo isperem nakon šamponiranja, kad želim da se kosa malo odmori od njege (kako god to čudno zvuči).

Kokosovo ulje ću preskočiti samo ako radim botox kose (taj ću postupak opisati).

Ukoliko vas smeta miris kokosa, osobno ga obožavam, može se kupiti i frakcionirano kokosovo ulje, bez mirisa.

Kad sam u posebnom raspoloženju, napravim si “porciju” noćne kreme – pola žličice kokosovog ulja, pola žličice arganovog ulja i par kapi eteričnog ulja tamjana (još bolje infuzija tamjana, a kako se radi infuzija opisati ću u jednom od sljedećih postova u kategoriji “mala škola parfema”).

A od sljedećeg ću puta, obećavam, početi raskrinkavati industriju ljepote, brutalno sicirajući svaki proizvod i gadget u koji sam  uložila sredstva… 

AutorJasenka

Botox kose

Otvorili su se frizerski saloni, naručuje se kao za MR preko osiguranja. Za tri mjeseca ću ih dobit na telefon, za dvije godine će mi pobojati izrast.

Ne preostaje mi drugo nego napraviti masakr u kupaonici i u Božje ruke. Stavila ja plavu, svijetlosmeđu ili tamnu boju, nekako obično uspijem ispasti kao Pocahontas. Doduše, dogodilo mi se to više puta i kod frizera, samo mi nije cijela kupaonica izgledala kao teren za paintball subotom popodne, a ja kao arapska mladenka kojoj kanom ukrašavaju ruke prije vjenčanja. Tako da ipak radije izabirem salon. Uglavnom. Sad mi slijedi lista čekanja.

No, s obzirom da mi se ne tako davno dogodio slučaj kao maci na slici, ovog puta ni ne patim toliko zbog toga. Od moje savršeno njegovane, održavane kose, frizerka je uspjela dobiti neku čudnu verziju raščerupane fudbalerke, izrezuckat vlas na atomskoj razini, tako da što god da ja napravim, kosa stalno izgleda iskrzano. Ma što iskrzano, kao da mi je kosu zubima obrađivala!

Još sam se, kad sam došla na uredno plaćeni popravak, itekako morala suzdržavati ne reći svojoj stalnoj frizerki što doista mislim o tome što se, na udaljenosti manjoj od dva metra (nije bilo corone),  bavila s bradusinom nekakvog mamlaza(kao jako važno, sad ćemo se i s njima borit za termine), umjesto da spriječi kolegicu tupog pogleda da mi uništi višegodišnji trud (mislim, rekla sam joj, ali ne željenim tonom i rječnikom, ipak me netko mora kad tad isfrizirati).

Ni popravak nije baš nešto uspio i jedino što sad znam je to, da moram čekati da se ti nejednaki redovi vertikalno oguljenih vlasi nekako izravnaju, pa da radikalnim šišanjem sve opet dovedem u red.

Do tada, mogu se samo naoružati onim što imam na raspolaganju, njegom i optičkim iluzijama. Jednom davno radila sam botox kose, drugi put nešto slično i nisam bila nezadovoljna rezultatom, pa sam odlučila to ponoviti.

Ovog puta je, kad sam našla salon koji to radi, a u radijusu manjem od petnaestak kilometara od kuće,  procjena tretmana iznosila tristo kuna na moju dužinu . Poželjno je to učiniti na relativno svježe obojanu kosu, ali ne odmah iza bojanja. Ta bi usluga došla dodatnih dvije stotine i šezdeset kuna. Naručiti se treba  i za jedno i drugo unaprijed, razmak najmanje tjedan dana.

Nekako mi se nije davalo toliko novca ni prolaziti kroz svu tu organizacijsku komplikaciju, pa sam opet zaplivala po webu tražeći neko rješenje.

Rezultat – ampulice BTXCure , Masharel, kupljene u SOCAPU, 27,50 kn jedna 15 ml, baš oglašene kao ampulice za botox kose.

Dobre upute, jednostavna uporaba.

Sadržaj ampule sasuti u posudicu, iskoristiti ampulicu i dva puta napuniti mlakom vodom, uliti vodu , pomiješati i miješati do gustoće umućenog bjelanjka. Na opranu i ručnikom prosušenu kosu kistom nanijeti mješavinu dužinom cijelih pramenova (opet ne dirati tjeme), zamotati toplim ručnikom.

Radila sam tretman drugi put i dok sam  prošli put trčkarala između mikrovalke i sušilice da ručnik zagrijem odnosno održavam toplim, ovaj put sam uključila fen i pustila da topli zrak zagrijava ručnik. Nakon preporučenih pet minuta (ostavila sedam minuta),stavila rukavice i malo utrljala u kosu, prošla češljem uskih zubaca, dobro isprala  i osušila kosu. Tretman je poprilično uredan, ali ja sam uspjela nekako popackati ogledalo mašući kistom, mobitelom i namještajući vratašca odjednom.  

Nakon ovakvih tretmana preporuča se ispeglati (osušenu) kosu, da se tretman “zaključa” u vlasima, pa sam i to poslušno učinila. 

Rezultat – kao što je bio i nakon botoxa u salonu. Ništa spektakularno, ali više sjaja , podatnosti i ipak malo zaštite. Na primjer, prije peglanja, poprskala  sam kosu uljem za zaštitu od topline i manje mi se zamastila nego inače. 

Ništa više ne bih dobila ni u salonu za tristo kuna.

Ovog puta sam pri kupovini, na žalost, odlučila biti racionalna , pa nisam nastupila u  svom poznatom stilu “nije beg cicija” i  kupila sam samo dvije ampule. Botox kose se svakako ne radi iza svakog pranja, ali bi mi sad bilo drago da imam još koju dostupnu ampulu u kupaonskom ormariću.

Jer se nadam tretman ponoviti.

AutorJasenka

Kad moda donese valove u kosu

Već nekoliko sezona, iznimno su popularni valovi u kosi, a neka istraživanja govore da je upravo valovita, sjajna i umjereno duga kosa najomiljeniji ukras žene u muškim očima.

Moram priznati da sam i ja podlegla trendovima, a ovaj čak pogoduje mojoj kvaliteti kose i to daleko više nego svojedobno stepenaste frizure s minivalima kojima su nam bezočno palili vlasi i nikad nismo izgledale kao Farrah Fawcett ili tko je već bio u modi. Naravno da smo prošle sve faze i da sam i ja, kao i drugi i kako to biva s modom, bila rukovođena onim „kud svi Turci tud i mali Mujo“.

Pa sam kanirala kosu (riječima mog tate „opet stavljaš onaj špinat na glavu“), a danas pokušavam svim snagama ubiti crveni pigment.

Bila sam plava, jer sam htjela izgledati kao Blondie, a ja nikako ne mogu izgledati kao Blondie.

Vrhunac je bio kad smo se frendica i ja nakon faksa, a prije odlaska na piće, dobrih pola sata raščupavale, tapirale i lakirale izrezuckanu kosu u stilu Nikite(visoka moda je u to vrijeme koketirala s punkom, pa je cijeli styling upotpunjavala kožna jakna, rukavice bez prstiju i zakovice).  

Poznanik njezinog dečka kojeg smo srele ,  zabrinuto mu je rekao kako nas je vidio i da ne zna gdje smo bile prije toga, ali očito negdje na otvorenom, jer nas je  vjetar jako raspuhao (nije onda bilo upućenih metroseksualaca; ili je bio muško ili nije).

Doduše, nama na raspolaganju nije  bila ni desetina onoga što je izniklo u industriji ljepote, a nismo imale ni toliko novaca. A, iskreno rečeno, da sam pokušala izaći iz kuće gejšastolika, namontirana i razgolićena kao danas mlade žene, mislim da bih bila u kućnom pritvoru do tridesete. I ne samo ja, jer nas ima jako puno s uspomenama na „Niveu“ u džepu, komadić vate i skidanje šminke u liftu, prije nego što otvorimo kućna vrata.

Kako bilo da bilo, danas svakako više nitko ne shvaća ozbiljno ono „manje je više“, a i ja, kad želim otkriti primjenu nekog beauty proizvoda, progooglat ću ili škicnuti na you tubeu kako to rade  klinke i kao što kod američkih recepata za kolače dvostruko smanjim šećer, tako ću i ovdje, kod primjene, svesti stvari na razumnu mjeru.

Ali, da se vratim na frizuru. Doista mi je postalo stresno suočavati se s nevoljkošću  i nervozom frizerki kad bih poželjela valove (obično to rade u paru i zahtjeva dosta pokreta rukom i četkama), cijela stvar nije jeftina (sto kuna pa na više), a ionako traje, barem na mojoj kosi, tek  do sutradan.

Tako sam ja krenula s gadgetima, početno upravo s onim za uređivanje kose, a na svaki ću se posebno osvrnuti.

A nekako u mom stilu, počet ću sa zadnjim koji je izazvao veliku pomamu, pa se našao i kod mene, a radi se o 2u1 proizvodu, pegli i uvijaču za kosu u jednom.

U reklami, kad se tim čudom  zahvati kosa, uz  jedan pokret zgloba, zalepršaju prekrasni, sjajni i formirani uvojci.

Naravno da to kod mene nije tako funkcioniralo. Za peglanje, spravica je super. Donji krak aparata je ravan i on ide s donje strane pramena, a gornji ima šupljinu i zaobljen je. Meni nije trebala četka ili češalj kao prethodnica, polako sam vukla zagrijani aparat niz pramen. Kosa je, nakon što polako otkližeš aparatom do vrha pramena,  doista glatka i sjajna. Pod uvjetom da se ne zaboravi nanijeti ulje za zaštitu kose od vrućine, jer i ovaj, kao i drugi aparati, zahtijeva temperaturu od bar 160 stupnjeva celzijevih.

Uvojci međutim ne idu tako glatko. Moraš nekako uloviti „grif“, meni se spetlja lijeva i desna strana, pa više ne znam koja je gornja, a koja donja strana aparata, a ako je dobro ne izokrećem, kosa ostane ravna.

Odgledala sam barem deset video tutoriala i zaključila da ni druge korisnice nisu puno spretnije od mene i da sve završe s onim glupim, motivacijskim američkim osmijehom, jer sve su one željele „beach waves“, a tko želi nešto drugo neka odgleda neki drugi video. E, pa ja sam željela, jer na plaži i „after plaža partiju“ provedem najviše mjesec dana u godini, a povremeno bih htjela neku definiraniju frizuru i look odrasle žene.

Takvog videa, osim onog na reklami, koji nema veze sa stvarnošću, nema. Jedini korisni savjet koji sam iz tih tutoriala uspjela uhvatiti je bio da aparat, kad klizneš niz kosu, okreneš kao upravljač motora. Tko nije vozio, sigurno se vozio s nekim na motoru ili bar gledao na filmu. 

Čak sam ja , nešto upornija od ostalih, više vježbala, pa sam nekako spretnije uspjela okrenuti uvijač i dobiti ljepše i definiranije valove. Nisu, međutim, nešto trajni.

Na slici se vidi situacija u kući i frizura pola sata kasnije, na tramvajskoj postaji, kad sam išla na posao. Kako neko vrijeme, kao što je uopće poznato, nisam putovala na posao, vještina mi je zakržljala, pa ću i ja, kao i druge, tvrditi da mi je ideal imati morske valove koji se vide na kasnijoj slici. Traju još kraće od prethodnih. Vidjet ćemo, ako ove godine vidim plažu i more, imat ću i odgovarajuće valove u kosi. A ako još malo izvježbam tu priču, stavit ću i neki video na blog, pa odlučite same je li vrijedno truda.

AutorJasenka

Autoshop – kako izgledati MGVG

Dosta mi je komunikacije s  uljepšanim, dvodimenzionalnim avatarima s raznih profila.

Valjda ćemo svrgnuti i ovu „krunu“, skinut život s čekanja, ljudi se moraju dodirivati, a ako ti netko želi nešto šapnuti, mora ti prići bliže od dva metra, šaptom su mi najglasnije rekli najvažnije stvari.

Želim pravo okupljanje, ljudska bića koja dišu, rukovanja, pretrpjet ću i puse u obraz, želim stvarni smijeh umjesto simbola, glazbu, izmjenjivati verbalne komplimente umjesto lajkova, razlog da dotjeramo sebe, a ne fotografiju. Povodi i mjesta mogu biti različiti – svadbe, zaruke, godišnjice,  poslovni sastanak, seminari, happy hour, sprovodi (o da, koliko god blesavo zvuči, jedne mi se godine tako zaredalo da sam imala osjećaj da mi se društveni život odvija po mrtvačnicama, obližnjim birtijama i karminama).

Svakakvi se susreti kriju iza povoda, susreti s  bivšim, skoro pa bivšim, privlačnim bez statusa, ali bio je privlačan, starim društvom, gadurom koja ti je zagorčavala život i činila te najjadnijom od jadnih u vlastitim očima, s dalekim, prastarim rođakom koji te je zadnji put vidio kad si imala aparatić za zube, ikserice i heklane dokoljenke(ono „čujem da si odličan đak, da ideš na natjecanje iz matematike, fino“ – neizgovoreno „a bar si jadna pametna“); ili jednostavno, samo želite druge podsjetiti na nekadašnji status najzgodnije cure u ulazu, ulici, kvartu, školi…

E, u tim slučajevima, priznajmo si, ima trenutaka kad jednostavno MORATE zablistati. Kad kažem zablistati, mislim stvarno zablistati, ono WOW, caramba i carambita i „ostaviti bez riječi“ efekt u jednom !

Za neke od nas, davno su prošla vremena kad smo se budile lijepe, a onda, budne, pozorno evidentirale što sve na nama ne valja. Sada, kao i u ostalim stvarima, preostaje priča s limunom i limunadom odnosno – u našim godinama blistati, za početak,  znači izgledati MGVG – mlađe, glađe, vitkije, glamuroznije. U praksi, za to treba uložiti puuuuno truda. Da se razumijemo, sav trud i ulaganja, od većine od nas neće napraviti Monicu Bellucci ili Sofiu Vergaru, ali ne vjerujete valjda u to da se one oslanjaju isključivo na ono što im je priroda dala; a o tom što im je sve na raspolaganju kao mala pomoć prirodi, možemo samo sanjati.

Pa, prije nego što skupimo novac, vrijeme i hrabrost i rezerviramo termin za liposukciju, lifting, rinoplastiku i silikone, nakon desetljeća iskustva i valjda već neke raspoložive logistike, pribjeći ćemo malim trikovima  i dobroj organizaciji. Nešto volje, nešto vremena, nešto sredstava. Nema predaje! Ni kad si najnepripremljenija, a dobila si poziv na kavu unutar pola sata. U konačnici, uvjerena sam da svaka od nas u kupaonici ima suhi šampon, sprej, štift ili maskaru za sijede i britvicu, a u ladici bar jedne sunčane naočale. Osobno ih stavim  kad god mogu, i u sumrak, jednostavno se ostavlja bolji dojam.

Naravno, draže nam je kad imamo neko vrijeme za pripremu. Obaviti kakav tretman, šoping, osmisliti „outfit“. Kakav? Dojmljiv, ali vjeran sebi. Da bismo ostavile dojam na bilo koga, moramo se osjećati ugodno u vlastitoj koži. Ako devedeset posto vremena provodite u tamnoplavom, sivom ili smeđem, možda se nećete osjećati najugodnije u žarko crvenom. Možda. A moguće ćete, na primjer, uskočivši iz elegantnog kostima u poderane traperice, otkriti pravu sebe.

U nečem moram biti jasna i iskrena – ako imalo želite impresionirati nekog muškarca (ništa ja ne sugeriram, to raspravite same sa sobom), a da je prerastao vrtićku dob, zaboravite Gita cipele, „snaša suknje“, zakopčane dindrlice, natikače s plutom, tenisice s petom, balerinke sa zaobljenim vrhom… Sorry. Netko vam to mora reći.

Zato sigurno imate neki atraktivniji komad odjeće u kojem se osjećate dobro, jako dobro. Nadam se da je strukiran. Oversize ostavite klinkama. Nadam se i da je u pravoj veličini. Primijetila sam, naprimjer, kako žene koje nose konfekcijski broj 42 često kupuju 44, a žene koje nose 40 , uvlače se u 38. U jednom od svojih objava ću se posebno osvrnuti na to, za sada, ukratko – odjeća ne izgleda dobro ni kad je prevelika ni premala. Što se, posljedično, događa? Ako se, bilo gdje,  stvaraju nabori kad se zakopča, a nisu predviđeni krojem,  komad odjeće nije dovoljno velik i žena izgleda krupnija nego što je.  Isto tako, kad vam dugi rukavi pulovera od kašmira prikrivaju nadlanicu to izgleda ženstveno i nježno, ali ako vam iz poširokih rukava sakoa vire samo vrhovi prstiju… mislim da ne moram ništa govoriti, vizualizirajte same.

Pretpostavljam da imate ponešto brendiranih stvari u ormaru, čak i neke kapitalne primjerke. Pokušajte odoljeti i nemojte stavljati na sebe više od jedne (osim ako za to niste jako dobro plaćene). Ako ih imate više, neka se oznaka brenda (posebice onog najskupljeg)ne vidi. Želite pokazati da imate stila, ne izgledati kao prezrela zaručnica ruskog mafijaša.

Zato, za dizajnerski komad nakita mogu reći: „Samo naprijed!“

Po vlastitom izboru Otkad me prijateljica uvjerila da nisam prestara za velike naušnice – ringove (poklonila mi je par jednog Božića), ne izlazim bez njih. To je moj izbor, a  malo sjaja uz lice, laskat će svakom tenu.

Ja bih, recimo, ako se ne može odlučiti,  svakoj ženi preporučila da u ormaru ima tzv. „tulipan“ haljinu. To je haljina s dubokim „faltama“ u struku koja se sužava prema koljenima. (Ako imate sreće naći haljinu duljine do koljena). Prekrit će eventualno problematična strateška mjesta, a silueta koja se sužava, laska figuri. Ne želimo izgledati kao Eiffelov toranj, zar ne?

Osobno, meni izlaske obično rješavaju crne hlače (jedne od više njih),u raznim kombinacijama ili „tuba“ haljine. U nedostatku ideje, uvijek ću posegnuti za malom crnom haljinom, još da mi je naći neku koja u pranju neće poskočiti iznad koljena… Ne slažem se s tim da žena mora biti manekenski vitka da bi nosila haljinu uz tijelo. Ponavljam, prava veličina, strateški postavljen detalj, uspravno držanje… a svakako  se isplati uložiti i u dobar komad donjeg rublja, po mogućnosti u boji kože (ja sam svoj otplaćivala šest mjeseci). U slučaju da to niste voljne, a želite se malo „utegnuti“ ili zakopčati hlače koje vas stišću, bez steznih gaća i šavova koji će viriti ispod odjeće, postoji nešto što imamo u kuhinji – prijanjajuća folija koju ćete stisnuti i omotati oko sebe gdje je potrebno. Počnite na struku i jednostavno omotajte koliko je potrebno, kao da omatate zavoj. Na kraju još malo zategnite i učvrstite, zataknuvši skupljeni vrh za rub. Genijalno je, djeluje i još neko vrijeme kad je skinete i tjera vas da se držite uspravno. Znate ono, glava gore, prsa van, trbuh unutra – nisu naše bake bile bedaste.

Ne zanemarujte čarape, neka budu fine, bez uzorka i ne presjajne – crne uz crno, antracit uz sivo ili plavo, za sve drugo preporučam sitno mrežaste brončane ili tamnije boje noge. Probajte i bit će vam jasno zašto.

Cipele, taj predmet želja! Tu si dajem mašti na volju, pun mi je ormar „suvenirskih“. Sve dolazi u obzir, lijepe tenisice, salonke, leopardi, mašleki, štras, perle, crne, drap, crvene, zelene, boje pudera, s petom, ravne, poželjno od prirodnih materijala. Glavno da je boja u skladu s odjećom.  U svojim sam pedesetima otkrila štikle. Vizualno čine figuru vitkijom, hod ženstvenijim, modnu kombinaciju malo glamuroznijom. Ne treba pretjerivati(ni u tome koliko često se nose ni u visini pete) i treba znati da se štikle kupuju bar pola broja veće, kako stopala ne bi kipila iz cipela. Svadbe po Dalmaciji dodatno su mi otkrile kako uz nošenje štikli nije loše  postojanje alternativne obuće (japanke, balerinke) koje se mogu ponijeti u torbi ili u automobilu. Kad negdje ulaziš i gledaš ljude s visoka, zgodno je za prvi dojam, ali šepesanje iza ponoći, nakon što si procupkala sve kamene kale i tornjeve, odstajala obred i otplesala pokoji „vlakić“, nije nimalo dostojanstveno.

Frizura, šminka, nakit… ni danas nisam na čisto s tim bih li se prvo tuširala ili sredila kosu, hoću li riskirati da smočim kosu ili da se  oznojim ako je uređujem nakon tuširanja. Ako imam termin kod frizera, stvar je riješena. Poželjno ga je odraditi dan ranije kako bi se izbjegao onaj bapsko – upicanjeni – polakirani izgled. No, kod ležernih frizura poput valova, kad smo sretne  da  prežive do večeri, frizera ću probati ugovoriti koji sat prije izlaska. Ako ne stignete kod frizera, pa čak ni oprati i isfenirati kosu, suhi šampon čini čuda za volumen, može čak pripomoći tankoj kosi.

Perete li kosu kod kuće, nije loše tog dana napraviti botoks kose kao što sam vam opisala u jednom od svojih prijašnjih postova. Inače je ne opterećujte s previše regeneratora ili sredstava za njegu, jer je nećete moći oblikovati.

Osobno, ako nemam drugog rješenja, pegla za kosu izvuče stvar, jednostavno je izgladim, poprskam s malo spreja za sjaj i to je to. Naravno, cijela priča uključuje prethodno odrađivanje mjesečnog „ja to zaslužujem“ tretmana. Baš sam se nedavno frizerki, dok sam udisala Co2 ispod maske, s bojom na glavi, povjerila da sam već pomalo umorna od borbe s izrastom i da sam vrlo blizu prelaska na stajling moje inicijalinjakinje (nije Karleuša jedina)- kosa kratka i sijeda, fini kostimići i ortopedske salonkice.

„Joj, nemojte molim vas!“ Zavapila je.

„Ali, dokle?“ Zavapila sam sad ja.

„Dok god možete!“

„Hodat?“

„Disat!“

Eto, psihologija u praksi, raspoznaje žena prototipove, a ja s frizure prelazim na ostalo.

Ako mi se jako žuri, preći ću kockicom leda preko kože lica, dekoltea i usana, koža trenutno izgleda zategnutije i svježije. Međutim, najbolje je uhvatiti malo vremena i nabaciti kakvu masku – ima ih toliko gotovih po pristupačnim cijenama, da je doista šteta preskočit taj korak. Izaberite treba li vam koža sjaja, zaglađivanja, zatezanja, uporabite odgovarajuću, ali nemojte stavljati više od jedne. Ako nemam baš nikakve pri ruci, ukuhat ću žlicu škrobnog brašna u šalici vode, dodati 2 žlice soka od mrkve i žlicu vrhnja ili jogurta, razmazati po licu i pustiti da se maska dobro osuši, pa je isprati mlakom vodom, jer privremeno podiže muskulaturu lica. Za zatezanje je navodno dobro ulupati malo bjelanjka, staviti na lice ,pustiti da se osuši i isplahnuti. Ukoliko kod kuće imate serum s C vitaminom, instant će vam osvježiti lice.

S godinama sam, ipak, zaključila da mi je preplanulost draža od bilo koje pripreme i podloge – izgledam mlađe, svježije i zdravije, a preplanulo (ne reš pečeno) lice podnosi jači ruž. Iako je godinama bio moj zaštitni znak, shvatila sam da postoji životno doba u kojem si premlada i doba u kojem si prestara za crveni ruž, pa sam ja svoj davno zamijenila „coffe“ i toffe“ nijansama. Ruževe jarkih boja koristim samo kad potamnim i zato se odreknem ostale šminke, s tim da se potrudim da mi koža bude dobro hidratizirana. Ljeti. Stoga razmišljam uvrstiti maramice za samotamnjenje u kozmetičku torbicu za ostatak godine. Ionako, zbog mog kroničnog straha od „prenašminkanosti“, ne rabim teške podloge ni pudere, a nisam baš s make upom ni pretjerano vješta. Držim se onog sigurnog da je manje-više.   Jednom ću si, kad bude bolja epidemiološka situacija, priuštiti profesionalno šminkanje.

Svejedno mogu preporučiti nekoliko koraka – primjerice, uporabu primera (zapamtite MG – glađe, mlađe)ispod onoga čime tonirate lice. Malo svijetlog pudera ću tek lagano utapkati u najizraženije bore i nanijeti BB kremu. Kako je izbor boja kod toniranih krema dosta ograničen, reguliram boju dodatkom pigmenta koji se može posebno kupiti u drogerijama, kako bi se krema potpuno stopila s tenom. Za izlazak se može dodati i malo sjaja ili bronzera i to  posvuda, uključujući dekolte i dio vrata prema uhu. Usne će izgledati punije, ako malo shimera stavite u udubinu iznad gornje usne.   

Ponekad ću, u najskromnijim količinama, finiširati s malo pudera u prahu, onako širokim kistom, skroz površinski.  

Tuš za oči prepustite mladima, potez meke olovke uz rub gornjeg kapka će omekšati pogled, a za iluziju sjaja u očima, u unutrašnjost donjeg kapka, može se povući crta bijelom olovkom. Za ukrotiti obrve mi se kao najpraktičnija pokazala maskara za obrve(nikako u pretamnoj boji). Dugotrajni ruž mi je  uzdanica, a pripadajućim kistom, prije popunjavanja, mogu se fino iscrtati vanjske konture usana. Napustila sam i crveni lak za nokte, pa uglavnom koristim bezbojni; u određenim godinama, naime, nije loše usvojiti neke damske manire.

Ima još nekoliko praktičnih detalja, o kojima nitko ne govori, a mogu pokvariti raspoloženje. Na dan kad negdje izlazite, jedite. Nećete izgledati vitkije ako gladujete . Bit ćete nervozni i možda čak imati probavnih problema. Jedite više laganih obroka, preskočite tešku hranu i hranu koja napuhava poput graha, češnjaka i slično. Po mogućnosti, imajte rezervne čarape, jer one koje ste pažljivo navlačili, imaju tendenciju puknuti u najnezgodnijem trenutku.

E, sad ono moje, najdraže… Mirisi…sad bih trebala napisati „ne pretjerujte“. Ne pretjerujte! Ako izlazite sa mnom. Nisam oduševljena kad me netko nadmiriše. Inače, koliko i gdje? Mjera su „mali špricevi“.Prvo na  pulsne točke i između grudi, čim se istapkate ručnikom i nanesete losion za tijelo nakon tuširanja. Mali špric s unutrašnje strane koljena. Na četku za kosu prije češljanja. Na  rubove unutrašnje strane push up grudnjaka (kako bi i spužvica zadržala miris). Na onu ljepljivu, vanjsku  stranu dnevnog uloška prije nego što ga pritisnete uz gaćice. Malo u cipele. Oblačić kroz koji ćete žmireći proći. Ja prolazim kroz oblačić i u „rikverc“. Ali, to sam ja.

Još nešto. Samopouzdanje. S godinama sam naučila ulaziti u prostor, osjećajući se kao kraljica. Pod uvjetom da se prethodno mogu nasmiješiti svom odrazu u ogledalu. Danas , pred ogledalom, više ne nabrajam što bih na sebi izmijenila, tražim što mi se na meni sviđa, jesam li to istakla , je li sve u skladu jedno s drugim i jesam li dala sve od sebe. Ne volim uljepšavati svoje slike ni gledati tuđe uljepšane slike, volim sretati ljude. Pa, tako, otkrivam male trikove kako autoshopirati sebe, u nadi da ćemo izaći iz ove nevidljive tamnice i opet sretati jedni druge.   

Nove objave

Najnoviji komentari

Nema komentara za prikaz.

Arhiva

Kategorije