Što sam starija, sve se više nalazim u Ferekovom opisu.
Jede mi se nešto slatko, krenem tražiti recept za jednostavni kolač, naravno, na nečijem sam blogu, nađem recept, ali mi se dopadne slika sa strane, pa piknem link za kekse s pečatom, piknem link na pečate, padne mi na pamet kako želim drukčije pečate, provedem cijelo popodne na Internetu tražeći pečate kakvim želim, nađem pečate, piknem video na zadnju Chanelovu reviju, dopadaju mi se narukvice, piknem Chanel stranicu, nema ih na Chanelovoj stranici (ma samo da vidim je l’ daju na rate, nisam rekla da ću kupit!), stavim na pretraživač, piknem na slike, na slici narukvice kakve mi trebaju, piknem na link ispod, ima ih u Bosni. Zovem susjeda, bi li mi njegova devedesetogodišnja mama mogla nazvati tog tipa u Bosni i naručiti dvije bijele, čovjek se nećka, pa narukvice su zamalo mirovina njegove mame, to je u drugom kantonu, a i mama, u pravilu, nije navikla na komunikaciju tipa „halo, Bing“, nervozna sam, još malo pa nestalo…nestalo.
Tako i neki dan, m.m. i ja krenemo po maske i lijekove u apoteku, pa maskirani k’o Daltoni u veliki dućan, po brašno, papirnate ručnike i svašta nešto, imala popis ili ne, začas će se tisućica okrenut, a sutra će mi već nešto usfalit za skuhat ručak.
Dok dezinficiram ruke na ulazu, zapinje mi već pogled na tegle s agrumima, obožavam agrume, njihov miris, zimzelene, kožnate listiće, bijele cvjetove, jesam li rekla miris, sve kod njih miriši i listovi i cvjetovi i plodovi…
Ne volim narančastu boju, ali ova mi tegla i mandarinice privlače pogled, kao da su upile sunce, prkose maskama i tjeskobi koja nas pritišće i obavija i svojim minijaturnim plodovima kao da najavljuje tračak radosti uskršnjeg jutra i hop, u kolicima je, m.m. je vadi, a ja na drugom kraju dućana nalazim drugu i ignoriram optužujuće zatečeni pogled m.m. na blagajni (vidi peto pravilo u https://blogqueen.com.hr/vazno-upozorenje-muskim-prijateljima/)
Popodne već slikam biljčicu i šaljem sliku, od puste radosti, kako se čovjek može veseliti malim stvarima, daj Bože da ovu ne usmrtim, tako je dobro sjela s pločicama na terasi.
U većini ostalih tegli ostaci lanjskih radosti, estetska svjedočanstva moje nebrige, kolegica mi šalje link s uzgajivačima cvijeća koji dostavljaju sadnice…
… prerano sam se poveselila, nemaju normalnu stranicu, samo FB, što je ovo, web stranice škrtica, tu meni reda nema i ne kužim zašto nema košarice, artikala po broju i latinskim nazivom i gdje je wish list, kao da sam se našla na tjednom sajmu u rubnom dijelu Marakeša, dok tražim svilenu maramu, moram proć’ uz oderane ovce kroz rojeve muha…
Je li to mene vrijeme pregazilo, ali taj mi je FB kakofonija nijemih zvukova, isključen zvuk, a ja čujem galamu i vidim grafičko ludilo, kao da ga je Van Gogh oslikao u trenutku prije nego što će si odrezati uho, splet vijugavih uličica bez vidljivog cilja i logike, internetske favele…
…i kako je samo kratak put od „…mama, kako si ti pametna, zašto se ne prijaviš na „Milijunaša“ do „…da ti nije palo na pamet označit nas kao prijatelje! „
Blesani, kao da bih se ja s njima družila da ne moram!
Vraćam se svojoj biljčici, nije mandarina, calamondin je, s dekorativnim, malim, jestivim ali kiselim plodovima. Berem količinu za popunit šaku, što ću s njima, osim što lijepo izgledaju?
Eto mene na ju-bi-tuu, žena pravi limunadu ili što bi možda na Filipinima rekli, ako ti život da calamondin, napravi calamondinadu.
Indijka pravi chutney, a ja već tražim recept za liker, ali ne da mi se ići ponovo u trgovinu, po votku.
Razmišljam o nekoj izvedenici curda, a onda pogledam u suncem obasjane plodove na mramornoj površini stola i njihova me boja odfura u neku drugu priču, baš je slične boje kao mali auto moje živahne kolegice, koji bez problema uočim na parkiralištu i koji joj tako nekako pristaje, onako energičnoj ,učinkovitoj, zaraznog smijeha.
E, vrata tog, naizgled benignog auta sam, nakon jedne vožnje ( u ljeto godine gospodnje kad su suđerica Isaura i sušilica Kizi odlučile umrijet ), svom snagom zalupila na svom palcu. Bilo je krvavo i gadno, baš za primijeniti ono što bi dama iz priče, u odgovarajućem tonalitetu rekla, a u međuvremenu postalo javno dobro: „Nabijem ga!“
Svejedno, sljedećeg jutra (kad više nisam imala potrebu lupati glavom u zid od boli), čim smo se pogledale, , spontano smo zaurlale od smijeha.
Iznesla joj potom problem – ne mogu doma niš’ napraviti.
Dva puta dnevno previjanje, to je jasno, nabavila gumenu rukavicu XXL, ali ispod rukavice, onaj elastični naprstak koji sam kupila u apoteci ne pokriva ni vrh ogromnog tumpfera na palcu. Ne pomaže ni amputirani komad kirurške rukavice, premalo, ne ide !
Kao praktičnu i realnu ženu, pitam je što misli, svjesna da grozno zvuči, ali možda bi prezervativ bio rješenje?
Hmm…ozbiljno razmišlja …oluja ideja se kovitla oko nas…da, da, moglo bi poslužiti, samo moram paziti da ne stavim onaj od mentola ili još gore, onaj vibrirajući…
Nekoliko mjeseci kasnije, na njenoj ruci prst, a na prstu – ma ne prsten, nego gips. Slomila prst kad je nešto tražila između sjedala u onom, naizgled veselom i benignom autu boje mandarine.
E, pa ti sad reci.
A da se ja sad (opet) vratim mojim plodovima, kojih je bilo oko nekih 250 grama i koje sam zajedno s nešpricanim limunom namočila u slanu vodu, držala nekih dvadesetak minuta (zato jer se koristi korica), isprala, izrezala neoguljene na manje komade, zajedno s četvrtinom limuna. Usput se odstranjuju koštice.
Komadići voća stave se u posudu, doda se šećera po želji (ja sam stavila ¾ šalice, oko 130 grama) i 50 ml vode, te kuha na laganoj vatri, stalno miješajući, do željene gustoće. Treba računati na to da će se naknadno, pri hlađenju, još poprilično zgusnuti.
Dodala sam prstohvat đumbira, anisa i cimeta, ali to je samo moj izbor, može se ne dodati ništa, a može vanili šećera, muškatnog orašćića ili nečeg drugog po želji.
Kad sve dobro omekša, uobičajeno ubrzam proces uz pomoć štapnog miksera, ali i to je stvar izbora.
Kad se postigne željena konzistencija, još tekuće se ulije u staklenku i ne zatvara (pokrije se ubrusom), dok se ne ohladi.
Malu količinu sam usula u minijaturnu staklenku i dok se svjetlost kasnog poslijepodneva paučinasto probijala kroz prozor, učinilo mi se kao da je sunce, načas, gurnulo jednu zraku u tu staklenku, obasjalo je i zadovoljno je oblizalo.
A gdje sam ja, drage moje, uopće počela… o da, jelo mi se nešto slatko.
O autoru