Dragi dečki,
po mnogo čemu, ja sam jedan od vas.
Primjerice:
- između sushija, moussa od zelenog čaja , praha od dehidrirane soje ili… dobrog roštilja , vrućeg odojka s hrskavom kožicom i kramp pogačica, biram drugu opciju, potpuno svjesna kako bi na Instagramu bilo neprihvatljivo pojavljivanje perca mladog luka koje viri iz napućenih usana, dok manikirana ruka posesivno drži limeni tanjur s poštenim komadom krmenadla i hrgom polubijelog;
- „Brave heart“ sam gledala sedam puta; FREEDOM!!!!
- mrzim liberalna prenemaganja;
- neću obući ružičastu, žutu ili majicu duginih boja, jer mi neke kokoši iz udruženja „sišemkrvporeznimobveznicima“ kažu, ali ću uletjet između nasilnika i slabijeg, makar ostala bez zubi (po istom receptu sam stala između zalutalog torcidaša okruženog bad blue boysima u istočnom dijelu Zagreba, pa mi je ovaj lijepo rekao: „A nemojte se vi gospođo, mišat!);
- mislim sljedeće: ako doista ne želiš da te ijedan muškarac gleda na „muški način“, obuci se; ako te doista i nakon toga toliko gledaju, a tebe to toliko smeta i burka može biti modni izbor.
- „Sopranosi“ koji su se istovremeno emitirali, deset su mi puta bolja serija od „Seksa i grada“ , za koji mi nije jasno zašto nisu angažirali atraktivnije glumice, kad su već ulupali toliku lovu ;
- već nekih dvadesetak godina, manje me je sram ako mi se u javnosti omakne psovka nego suze;
- češće se nađem u „fajtu“, nego što sudjelujem u spletki;
- imam talenta povrijediti ljude do kojih mi je stalo, a „oprosti“ mi često ostaje zaglavljeno u grlu, dok nije prekasno…
Poznato? Umri muški?
Mogla bih ja tako unedogled, ali samo želim pokazati zašto i kako je moguće da sam i na vašoj strani.
Rekoh: i na vašoj strani, jer sam, ipak, prava, pravcata žena, ne samo po sekundarnim obilježjima koja su, usput rečeno, prilično uvjerljiva.
Stoga, s uvidom u taj, za vas mistični, ponekad nerazumljivi, iracionalni, šifrirani svijet s druge strane, moram vas, jer mi je stalo do čovječanstva, prijateljski savjetovati. Upozoriti.
Shvatite to, pa, što ja znam, ne kao hrpu pravila, više kao navigacijsku aplikaciju.
Upozoravam, dakle, podsjećam i nadam se, ukoliko nas već ne posjećuju jahači apokalipse, da bi trebao postojati i „život nakon covide 19.“
Pravi život, u kojem ćete se, uz puno sreće i dalje buditi pored nas.
U kojem postoji mogućnost da će filigranski fina i sitna napuknuća na nježnoj ljusci ljudskih odnosa, nakon obitavanja u hibridu situacije iz morbidnog reality showa i zone sumraka, biti pretvorena u kanjone i rasjede veličine San Andreasa, ali i mogućnost da se razdvojene tektonske ploče, nakon gadnog potresa opet nađu u ravnoteži (kao što se mi u Zagrebu nadamo da će se dogoditi kod nas).
Dakle, vi ćete sad, dragi moji, muški prijatelji, hodati po vrlo skliskom terenu. Biti testirani, intervjuirani, promatrani, na načine i sa smicalicama kojima one iz „Igri gladi“ nisu ni do koljena. A sve na terenu koji smatrate domaćim.
Čuvajte se. Otvorite oči.
Naime, kad smo si ponešto obećavali svojevremeno, ni mi baš nismo očekivale „u dobru i karanteni“.
Nismo očekivale dvadeset i četiri sata „jedan na jedan“.
U glavi nam je koncentracija svega: brige, neizvjesnosti, nervoze, preispitivanja, tuge, straha, suočavanja , ograničenja, a s tim se nije lako nositi.
Tko preživi, pričat će. Ja vam samo želim pomoći da preživimo zajedno.
DESET PRAVILA I MALI KVIZ
Dakle, prvo i osnovno:
Ako dijelite život s liječnicama, medicinskim sestrama, magistrama, prodavačicama, njegovateljicama, nastavite niz, s bilo kojom ženom koja se izlaže svaki dan i napušta koliki toliki privid sigurnosti vlastitog doma da bi život svih nas donekle funkcionirao, preuzmite kućne obveze na sebe, brinite za djecu, budite blagi, suosjećajni, puni razumijevanja, saslušajte ih, obrišite im suze ako treba , izljubite ih i u naše ime i recite im hvala.
A za nas ostale… prvo pravilo: naš posao od kuće je jednako važan kao i vaš. To što ga obavljamo u donjem dijelu pidžame i usput pržimo luk, ne znači da ga ne pokušavamo izbalansirati s obvezama kao i u drugim okolnostima… s druge strane linije netko bilježi naš rad, mi jednako čekamo povratnu informaciju.
Samo, u drugim okolnostima, kad smo na poslu, na poslu smo… nitko nas stalno ne prekida s upitom gdje su mu čiste gaće, što će biti za ručak ili pokušava izgurati naše računalo sa stola da bi ugurao svoje…
Prema tome, naš kratkotrajni i nervozni boravak u kuhinji iz koje nas je miris natjerao da se dignemo od računala, prije nego što smo pritisnule „enter“, ne uključuje uslugu „dodaj mi pivo iz frižidera kad si već tamo, ja radim!“
Drugo pravilo: šetnja psa nije dijeljenje kućnih poslova.
Treće pravilo: ovo je pravo vrijeme da se upoznate s kućnim aparatima.
Uključi, isključi, 0, napuni, ove dvije su za rublje, ove košarice tu su za vilice i noževe… na kraju krajeva, maleni naši, ne bojte se, neki od vas su završili elitne tehničke fakultete.
Četvrto pravilo, a vezano uz treće: možemo razumjeti teoriju struna, iako se vama ne da objašnjavati; mi u glavi imamo čitave vlastite paralelne svjetove i dimenzije, ali to vi ne biste shvatili.
Peto pravilo: ako u „Lidlu“ ili „Konzumu“ uspijemo naći nešto skupo, beskorisno, nepraktično i egzotično, kupit ćemo i ne pokušavajte nas u tome spriječiti, to je samo zato jer trenutno ne možemo kupiti cipele.
Šesto pravilo: ako povremeno govorimo malo povišenijim tonom, nismo histerične , živčane ni svadljive , elokventne smo, dinamične, temperamentne i razgovijetne.
Sedmo pravilo: ako nas vidite sa smiješkom, kako si mrmljamo i pjevušimo u bradu, ne obazirite se, ali dobro ste čuli: “Uskoro moj bivši muž, uskoro…“
Osmo pravilo: Pobrinite se da u kući ima alkohola. Osim onog za dezinfekciju.
Deveto pravilo: smeće odvoze utorkom i petkom. Plastiku i papir subotom u drugoj smjeni. Vreće s praznim flašama se vješaju na električni stup, da bi bilo lakše ljudima koji skupljaju boce. Plastika ide u žutu vrećicu, ali te vrećice krcamo u smeđu kantu za biološki otpad. Ne pitajte zašto. U stvari da bi smeđa kanta imala funkciju, ali oko toga ne razbijajte glavu. Samo zapamtite raspored.
A sad kviz, točni i netočni odgovori.
U badiću smo i hodamo po kući, u vrijeme kad se već polako uključuje grijanje.
Pitanje: Zašto hodamo u badekostimu?
Netočno: Nismo pri sebi.
Točno: U badekostimu smo, jer moramo proći kraj ogledala u hodniku, pa ćemo preskočiti jednu rundu u frižideru.
Idemo dalje s kvizom.
Poznavanje glazbe. Puštamo vam ovo i pitamo: Sjećaš li se kad su ovo puštali u „Saloonu“?
Očekivani i točan odgovor: „Kako ne. Ti si sjedila u kutu s frendicom, imala si bijelu košulju sa širokim rukavima, ja sam bio za šankom i nisam mogao skinuti pogled s tebe. Dobre, stare stvari…“
Predvidiv i netočan odgovor: „Joj, pa to je prastaro! To je bilo u „Lovcima na jelene“. Sjećam se kad sam sa Žacom išao u kino, sjećaš se Žaca, onog iz kvarta koji je vozio nabrijanog „Golfa“, Žacova sestra je imala super noge… „
Drugo pitanje: Jesi li kad poslušao riječi ove pjesme?(U sebi mislimo: pomozite nam da se sjetimo zašto smo se udale za vas?)
Točan i očekivani odgovor: „Pa nije baš moj tip glazbe, ali ima nešto u tekstu.“
Predvidiv i netočan odgovor: „Kad si ti počela slušati kuruzu?“
E sad, prije trećeg pitanja, pod uvjetom da ste dali barem polovično točne odgovore ili bar niste dali predvidive odgovore, trebali biste znati da većina od nas ima par komada rublja koje kao da je kupila u bunilu (tipa filmovi za odrasle).
Pa, ukoliko kad vam pustimo ovu retro, sugestivnu pjesmu, s podsmjehom ne bubnete iz kojeg naftalina izvlačimo te stvari,
dakle, možda vam se posreći, pa u ovom ludom vremenu, prije nego što završi u smeću, stavimo na sebe taj odurni, prostački komad veša i izvedemo striptiz koji žicate već dvadeset godina.
Deseto pravilo: Ne za…te se s nekim tko vam priprema hranu! (Ne zafrkavajte se, a što ste vi mislili?!)
O autoru